Izvor: petrinja.hr/Petrinjske legende i priče
Stara srednjovjekovna Petrinja nije stajala na današnjem mjestu. Postoje mišljenja da je postojala u rimsko doba, a ime pronalazimo u korijenu lat. riječi petrus što znači kamen, ili pak je ime dobila prema crkvi svetog Petra iz vremena Sisačke biskupije s kojom se takoder može dovesti u vezu. Postoje i teorije da je mogla nastati na jednom od bivših rimskih naselja ( blizina Hrastovice, Jabukovca, Kraljevčana ).
Prvi pisani tragovi o postojanju Petrinje dopiru iz davne 1201. godine premda se većina dostupnih podataka odnosi na rječicu Petrinjčicu, a ne na mjesto Petrinju.
Petrinja je 1240. god. bila poznato mjesto, dobro naseljeno, ne samo domaćim življem već i doseljenicima – obrtnicima i trgovcima. Posebnom Poveljom Bela IV dodijelio je “sloboštinu” Petrinji – što je značilo novu fazu u pravnom životu postojećih naselja.
Ovim povlasticama grad dobiva širi teritorij od dosadašnjeg, a stanovnici izvan gradskog područja smatrani su članovima gradske općine, te su uživali jednake povlastice kao građani.
Građani Petrinje oslobađaju se sudbenosti svih kraljevskih sudaca i podvrgavaju se sudskoj vlasti njihovog suca – načelnika. Nezadovoljni presudom svog suca imali su pravo priziva izravno kralju. Obaveze Petrinjaca prema kralju pretvaraju se u godišnje poreze što ga Petrinjci plaćaju u paušalu. Petrinja poput ostalih kraljevskih gradova ima pravo na svoj grb i pečat. Određuju se međe petrinjskog područja i odnosi sa susjednim posjednicima.
Hrvatski prijevod Kolomanove povelje prvi puta je objavljen tijekom 1942. godine. Nažalost povelja u svom izvorniku nije sačuvana, te se ne zna gdje je izdana. Tatarske provale 40- ih godina 13. stoljeća donose užas srednjoj Europi.
Postoje mišljenja da su Mongoli na svom putu prošli kraj stare Petrinje, a njeni građani su se istakli borbama protiv tih osvajača, što im kralj Bela IV nije zaboravio, budući da im potvrđuje sve dane povlastice. Mongoli ne uspijevaju zauzeti i razoriti čvrstu utvrdu i dobro branjenu Petrinju, pa je mimoilaze.
Poslije odlaska Mongola kralj Bela IV koji se na povratku s mora nalazi u Virovitici 1424. godine Petrinjcima potvrđuje Kolomanove privilegije. Petrinja tako biva jedan od prvih slobodnih kraljevskih gradova koji počinju borbu sa zagrebačkom biskupijom radi desetine.
Budući da građani Petrinje i njihovi varoški podložnici nisu bili točni u svojim obvezama, ulaze u različite sporove iz kojih je vidljivo da postoje nastojanja se slobodni gradovi još više osamostale. Međutim je status slobodnog kraljevskog grada postao neprimjetan zadnjih godina vladanja Bele IV.
Petrinja nastoji i dalje ostati dobri kraljevski saveznik, pribojavajući se gubitka svojih povlastica. Tijekom 1274. g. prihvaćaju se i potvrđuju tzv. Privilegije “pravni red i snaga jednakosti koje traže da se vladar povede za željama molbenika… samo da to što traže nije u suprotnosti s jednakošću i ne dolazi u suprotnost s tuđim pravom .”
Petrinja je u vrijeme kralja Ladislava usprkos njegovoj potvrdi privilegija prešla iz herceških ruku pod vlast slavonskih velikaša i od 1362.g. gubi položaj koji je imala do tada. Od 1278.g. je u posjedu obitelji Gisingovaca, pa Babonića koji nastoje proširiti posjede između Gvozda i Save.
Tijekom 14.st. Petrinja je duže vrijeme bila u vlasništvu Babonića i potom obitelji Zudar, koja po nalogu kralja Ljudevita I. zalaže Petrinju za 400 forinti Doroteji, udovici grofa Ivana Babonića, kasnije Blagajskog, a povodom njezine udaje za Martina Frankopana. Nakon vjenčanja Doroteje i Martina 1448. Petrinja je postala vlasništvo slavne hrvatske plemićke obitelji Frankopan. U njihovom vlasništvu Petrinja ostaje punih 30 godina, no kako nisu imali potomaka, Doroteja i Martin pred sve bližom osmanlijskom opasnošću, daruju Petrinju zagrebačkom Kaptolu za “spas svojih duša”. Kaptol Petrinju dade utvrditi da kmetovi budu zaštićeni od pogibelji koja im je s jedne strane prijetila od Osmanlija, a s druge, od nesložnih hrvatskih velikaša. Nakon odlaska Doroteje i Martina sa posjeda Stare Petrinje, učestali su napadi i pustošenja Osmanlija. Stanovništvo bježi i ne čudi da je povijesno ucrtana Petrinja nazvana Pustom. Tragovi Stare Petrinje nestaju u vihoru osmanlijskih prodora.
Osmanlije prvi puta osvajaju Petrinju 1531.g., a petrinjska utvrda postaje sve trošnija i Kaptol je sve češće obnavlja. Zbog sigurnosti Kaptol tijekom 1544. gradi novu čvrstu utvrdu u Sisku koja postaje glavna obrambena točka sjeverne Hrvatske.
Krajem 16. stoljeća utemeljena je nova lokacija Petrinje na ušću Petrinjčice u Kupu.
