Mihovil Bolonić
Izvor: CRKVENI PATRONAT NA PODRUČJU SENJSKO-MODRUŠKE BISKUPIJE, Senjski zbornik Vol. 5 No. 1, 1973.
P A V L I N I
Drugi redovnici koji isu posebno osjetili donatorstvo i tutorstvo knezova Frankopana bili su pavlini (latinski: Ordo S. Pauli Eremitae), katolički muški red posvećen sv. Pavlu pustinjaku iz Tebe. Poznati inače i pod pučkim imenom »bijeli fratri«. Red je osnovan početkom XIII stoljeća u Madžarskoj, odakle se odmah po osnutku proširio na zapadu do Francuske i Portugala, a na istok u Poljsku, gdje još i danas postoji.
Oko god. 1244. dolaze pavlini i u Hrvatsku i osnovaše prvi svoj samostan u Dubici (1244) koji je nestao i tijekom XIII stoljeća sagradili su mnoge samostane u svim dijelovima Hrvatske (u Slavoniji, u Zagorju, Dalmaciji i Istri). Pavlinski samostani biti su monumentalni i bogato opremljeni. Redovito su imali i vrlo bogate knjižnice kako ćemo kasnije vidjeti (Crikvenica, Novi i dr.). Stoga su uz tolike znanstvene radnike imali u svom redu također i lijep broj vještih umjetnika i graditelja. Oni su god. 1503. osnovali u Lepoglavi prvu javnu gimnaziju u Hrvatskoj. Slične škole imali su i u Senju i Crikvenici. Mnogi pavlinski samostani stradali su od Turaka, dok nije red potpuno prestao radom zabranom cara Josipa II god. 1786. Sva njihova imovina i njihovi arhivi pripali su Ugarskoj komori u Budimpešti. Godine 1958. bili su njihovi arhivi vraćeni i sada su pohranjeni u Arhivu Hrvatske u Zagrebu.
Nas ovdje posebno zanimaju oni pavlinski samostani koji su se nalazili na teritoriju vladavine knezova Frankopana i koji su svi od reda bili frankopanske zadudžbine, kao Što su samostani: Sv. Spasa i sv. Jelene u Senju (i s njima u vezi hospicij sv. Kuzme i Damjana u Baški na otoku Krku), sv. Nikole na Gvozdu, sv. Marije u Crikvenici, sv. Marije u Novom Vinodolskom i sv. Marije u Zažićnu. Svi su ovi samostani (uz još druga dva samostana u Istri — Čepić i Sv. Petar u šumi) bili na posjedima krčkih knezova Frankopana i sačinjavali su hrvatsko-istarsku ili gvozdansku vikariju hrvatske pavlinske provincije. Kako je to područje u kasnom srednjem vijeku bilo izrazito glagoljaška domena, stoga su se i pavlini gvozdanske vikarije — za razliku od onih u sjevernoj Hrvatskoj — služili isključivo glagoljskim pismom i hrvatsko-slavenskim bogoslužjem. Stoga su i njihove isprave pisane uglavnom glagoljicom o čemu nam svjedoče brojne njihove isprave i darovnice. Stoga se i u buli pape Julija II od 11. svibnja 1504. za redovnike te hrvatsko-istarske vikarije kaže, da su »redovnici slavenskog jezika« (fratres sub lingua sclava).
Prije nego prijeđemo na pojedine pavlinske samostane, ukoliko su frankopanske zadudžbine, zabilježit ćemo ovdje i jedan sud o hrvatskim pavlinima. »Kako je poznato, bili su Pavlini virio štovani i ljubljen red u narodu.
Može se reći, da su se Pavlini tako sljubili s narodom u Hrvatskoj kako su se Franjevci u Bosni i Hercegovini. To su bili zapravo narodni popovi i redovnici, te su se u krbavskoj i poslije u senjsko-modruškoj biskupiji služili u crkvi narodnim jezikom, a svoja pisma pisali časnim hrvatskim pismom, glagoljicom. U svojim su samostanima držali i škole, i zacijelo se mnogi
primorski Hrvat.. . u njihovim samostanima uputio u pismo.«
PAVLINSKI SAMOSTAN SV. SPASA U LJUBOTINI KOD SENJA
Pišući Vj. Klaić o starom Senju kaže: »Bliza okolica grada Senja bila je u srednjem vijeku posuta samostanima i crkvama .. . Frankopanske zadudžbine bili su jamačno i pavlinski samostani sv. Spasa i sv. Jelene (potcrtao M.B.), koji su imali prostranih posjeda tako na susjednom otoku Krku, kao i u hrvatskim župama na kopnu . . .
Svakako kao najstariji pavlinski samostan na frankopanskom teritoriju spominje se onaj Sv. Spasa u morskoj uvali Ljubotini kod Senja i to e njegove južne strane. Po imenu tog samostana Sv Spasa ta je uvala dobila i ime Spasovac tako da je to ime potpuno istisnulo prvobitno ime Ljubotina.
Samostan Sv. Spasa postojao je već u drugoj polovici XIV stoljeća, tj. za vladanja kneza Ivana (Anža), sina kneza Bartola krčkoga, koji je zajedno s bratom Stjepanom vladao porodičnim posjedima i stolovao većinom u Brinju, a brat mu Stjepan u Modrušu.
Prema Kamilu Dočkalu samostan Sv. Spasa u Ljubotini kod Senja bio bi utemeljen prije god. 1364.
Međutim, taj se samostan prvi put spominje u ispravi od 23. ožujka 1371. To je zapravo najstarija isprava o posjedovanju samostana Sv. Spasa u Baški na otoku Krku. Tom ispravom neki Stanac i žena mu Dragoslava iz Baške poklanjaju pavlinskom samostanu Sv. Spasa u Ljubotini kod Senja jedan vinograd u bašćanskoj drazi zajedno s gospodarskim zgradama.
Zatim slijedi druga od 5. kolovoza 1372.
Ovom ispravom spomenuti knez Anž oslobađa samostan Sv. Spasa od podavanja prihoda koji mu pripadaju od njihovih posjeda u rečenoj bašćanskoj drazi. (Iz ovog bi se dalo zaključiti da su pavlini imali više svojih posjeda u Baski na otoku Krku).
U toj ispravi čitamo među ostalim »kako pride pred nas fratar Jakov preur svetago Spasa sa svoju brat ju z Lubotine proseć nas dara milosrdna, a to da bismo ih ne brižili v dohodcih… onih ki nam pristoe v Draži Bašćanskoj.
A mi videvše nih podobnu prošnju učinismo im tu milost, dasmo i darovasmo večnim zakonom ta naš dohodak fratrom više imenovanim kloštra svetag Spasa, a to zato dasmo, oni su dlžni Boga moliti za naše zdrave, a za naših mrtvih duše spašene…« Listina je izdana u Brinju — stolnom mjestu kneza Anža.
Isti »fratar Jakov, preur, svetago Spasa (s) svoju bratiju z Lobotin bliz Sena ,.. « isprosit će sličnu darovnicu i od Anžova brata Stjepana kojom im isti, poklanja sve dohotke koje bi mu morali plaćati za svoje vinograde »v draži baškoj« na otoku Krku. Rečena isprava izdana je u stolnom mjestu kneza Stjepana — u Modrušu 9. kolovoza 1381. — iz koje ovdje donosimo
slijedeće: »Mi knez Štifan damo viditi vsim, pred kih obraz ta naš list pridet, kako pride pred nas fratar Jakov, preur svetoga Spasa s’ svoju bratiju z Lobotin bliz’ Sena, proseć nas za nike dohotke, ki ,nas tikahu od njih Vinogradov, ke imihu v draži bašćanskoj. Za to mi vidivše, da je milosrdna prošnja i prava, i smišl’juće kratak život na sem sveti mi im ostavismo i darovasmo ta dohodak više imenovani za naših mrtvih duše, a za naše zdrav’je. A to za to oni se obećaše i priješe Boga moliti večno za naših prvih duše i za naše. Za to mi zapovedamo tvrdo našim podknežinom .. . da ne bližite tih brat više imenovanih… ; hoću, branite i obranite, ako ljubite
našu milost; ino stvoriti ne smite . . . «
Isti knez Stjepan učinio je u ono vrijeme i neke druge donacije, kako ćemo kasnije vidjeti. Da navedemo ovdje i druge darovnice knezova Frankopana u korist pavlinskog samostana Sv. Spasa u kojima je posebno riječ o mliništima na Švici kraj Otočca koja su bila poznata kao vrlo pogodna za mlinove i stupe sve do kasna i koja se često spominju u ispravama tokom XV stoljeća kao predmet darivanja.
Takva jedna darovnica koja se odnosi na pavlinski samostan Sv. Spasa kod Senja je listina kneza Žigmunta (Sigismunda) Frankopana — izdana u njegovom stolnom mjestu Otočcu 8. svibnja 1452. Istu je pred kratko (god. 1953) objavio profesor Vjekoslav Štefanić.
Ovom darovnicom isti knez daruje pavlinima Sv. Spasa jedno mlmište na Švici. Iz rečene isprave donosimo ovdje slijedeće: »Mi knez Žigmunt de Frankapan, knez krčki i modruški i pročaja … dasmo i darovasmo jedno mesto na Švici, kadi je podobno jedan malin učiniti svetomu Spasu vikuvičnim zakonom. A ti dobri ljudi gospodin vikariš Stanislav od molstira svetago Mikule z Gozda i fratar Filip, priur od svetago Spasa blizu Sena z drage ka se zove Ljubotina sa vsim svoim kuventom ( = Jat. conventus, samostan).. . obećaše… za zdrave naše i za naše grihe dokle smo živi vsaki misec 3 mise peti, a kada bismo mi pomankali, da za našu dušu viku vičnim zakonom imaju obsluževati te 3 mise vsaki misec po nih veru i po nih konšenciju ( = lat. conscientia, savjest) …«
Po smrti kneza Sigismunda (1465) redovnici samostana Sv. Spasa zajedno s onima sv. Jelene — smatrajući njegovu braću i sinovce baštinicima njegove kneževine — podnose im svima zajedno, sakupljenima na zajedničkom sastanku u Senju, zajedničku molbu kojom ih mole da im potvrde sve njihove posjede koje su im darovali njihovi pređi. U vezi s tom njihovom zajedničkom molbom oni izdaju u Senju zajedničku ispravu od 5. ožujka 1466. kojom istim redovnicima potvrđuju sve darovnice dane im od članova frankopanske porodice. Iz iste ovdje donosimo ovoliko: »Mi Štefan, Dujam, Martin, Juraj, Bartol, Anž, Mikula de Frankapani, krčki, senjski, modruški i pročaja knez, daemo na znan’e vsim i vsakom človiku i vsake vrste, pred kih obraz ta naš list pride, kako pridoše pred nas regul’ni v Hriste počtovani muzi fratar Martin, priur svete Jelene, i fratar Juraj, priur svetoga Spasa, reda brat’e remet svetoga Pavla prvoga remete, prošeci nas umiileno i divoto ( = lat. divotus, pobožan), da bi mi nih kloštrom i redu rečenomu pot’vrdili 2 malina, ki su na Švici, jošće treti malin, ki e svete Jelene v’ Bočaćeh, v koi malinici sta 2 malina pod banim dvori s slapi i s potoci, i druge pošišione (= lat. possessio, posjed), a to e sinokošu svete Jelene na Vetrnom dolci za k nežu goricu; jošće takoe tri ždribi zem’le v brin’skom poli, ko se zove Dršćino selo; jošće takoe selo isvetoga Spasa v Podgvozdaci, ko se zove Šavšće selo, jedan ždribi zem’le; jošće takoe pol male v’si v Bočašćeh sa vsim ča k nei pristoi; i takoe v Botocih jedan ždribi zem’le velike mere gradske sa v sim ča k nemu pristoi; jošće takoe jedno selo v Vinodoli, ko e svete Marie na Osipi pod Novim, ko se zove Belgrad, isa vsim pristojn’em malim i velikim, ča koli pristoi k rečenim više selom, pola, i gore, i senokoše, i vode, driva i kamika, kako koli su naši prvi držali. Za to mi više rečeni knezi, pristaviši k prošnam više rečenih muzi regul’nih, više rečene posasjune ( = posjede) više rečenim kloštrom i brati reda svetoga Pavla prvoga remete v’nih prebivajušćih i v’nih v noći i va dne za vso krstjanstvo i za nas i za naše dobro istan’e i spasen’e i za duše naših umrvših Boga molećim, cić Boga i svete Marie i vsih božih svetih daemo i daruemo i potvrjujemio, vekuvečnim zakonom … « Isto će učiniti knezovi Frankopani sakupljeni god. 1477. u Modrušu, kada ponovno potvrđuju pavlinskim samostanima Sv. Spasa i sv. Jelene kod Senja njihove posjede i njihova prava.
I napokon da navedemo i zadnju nama poznatu donaciju sa strane knezova Frankopana u korist samostana Sv. Spasa u Ljubotim. To je darovnica kneza Anža Frankopana koji darovnicom od 5. lipnja 1495. — izdanom »v našem gradu Brinah« — daruje pavlinskom samostanu Sv. Spasa kod Senja »i na pomoć crikvi Spasitelja mira, ka crikva častno sazdana jest na brigu mora v draži, ka se zove Ljubotina, na južnu stranu Sena . . . — sada mi dasmo i daemo vikuvičnim zakonom našim dobrovolnim zakonom va vlašćem našem gospodstvi vlašćega našega iminja i plemenšćine va vladanji našem brinskom selo, ko se zove Mali Prokičci, sa vsimi seli i ča k nim pristoi, iznimljući van tri žrebi zem’le, ki dani biše od naših prvih crikvi svetoga Spasa poli Sena i svetoj Marii na Crikvenici i svetoj Jeleni poli Sena. I to više rečeno selo Mali Prokičci sa vsim pristojn’em malim i velikim, ča koli k nemu pristoi ili bi pristojalo, v zemlah težat’jih, v blatih, v sinokošah, i v pašah, v gorah, v plšinah, v op’šćinah, i v đubravah, i v va vodah, suha i sirova, driva i kamika, malo i veliko, ča koli pristoi k imin’ju rečenomu, i sa vsimi službami malimi i velikimi, i osudi, pravde pitan’em: to sve dasmo i daemo crikvi više rečenoj Spasitela mira vikuvičnim zakonom. I ovo od sada i nap’rvo va veki znesmo van vsu mašu ruku i oblast, ku smo koli imili vrh iminja rečenoga… A fratri više rečeni daše nam 94 zlate dukate broem. Tolikoi i mite fratri više rečeni služiti vsake nedile ed’nu misu svetoi Troici pri crikvi rečenoi za nas za naše grihe, a po nas za našu dušu i naših ostalih … «
I na koncu da rečemo još nešto o daljnjoj povijesti pavlinskog samostana Sv. Spasa (Sancti Salvatoris). Knez Lacko Kosinjski dao je god. 1461. napraviti oltar za crkvu Sv. Spasa. Iste godine modruški biskup Nikola Mačinjani dao je samostanu Sv. Spasa neke dohotke.
Kako je razvidno iz sprijeda citirane darovnice kneza Anža Frankopana od 5. lipnja 1495. samostan Sv. Spasa još je uvijek bio na životu. Isti samostan spominje se među pavlinskim samostanima i u buli pape Julija II god. 1504. Prema tome samostan Sv. Spasa postojao je još svakako početkom XVI stoljeća. Daljnji udes samostana i crkve Sv. Spasa nije nam poznat, jer nemamo pisanog spomena o njemu. Vjerojatno je i on bio napušten u prvoj polovici XVI stoljeća zbog turske navale, kao i drugi samostani i crkve izvan senjskih zidina. Tako misli i M. Sladović. Govoreći o rušenju samostana i crkava izvan zidina grada Senja i u njegovoj okolici po kapetanu Ivanu Lenkoviću polovicom XVI stoljeća (on prema Krčeliću navodi god. 1558) zabilježio je ovo: »Ove godine opuštena i razorena biahu po svoj prilici i vitališta (hospitia) u Sv. Spasu (med Senjem i sv. Gjurgjem) i sv. Jeleni, o kojih bula pape Juilija II g. 1504 (… ) pominje. «
Prema Josipu Frančiškoviću bio bi navodno pavlinski samostan Sv. Spasa kasnije obnovljen te da su ga pavlini držali sve do ukinuća reda god. 1787.
Međutim, čini se da je to malo vjerojatno, jer se na starim kartama grada Senja iz XVIII stoljeća samostan navodi kao ruševina. Ostaci starog samostana, crkve i gospodarskih zgrada još su i danas vidljivi (3 km južno od Senja niže Jadranske magistrale u sunčanoj uvali nalazi se zaselak Spasovac).
Sačuvani su zidovi sa kontraforima, izrađeni od obrađenih kvadara s malterom od kreča i pijeska. Prilikom građevinskih radova i uređenja dvorišta (pred gostionicom) stari zidovi su većim dijelom porušeni. Čini se da je zgrada u kojoj je sada smještena gostionica stara crkva Sv. Spasa pred kojom su, prije rata, pronađeni grobovi s ljudskim kostima. Danas je Spasovac posjed braće Tuge i Miće Krmpotića.
Stari gradovi, utvrde, dvorci i srednjovjekovna kultura 