Višestoljetna povijest Modruške biskupije (1460.-1969.)

Franje Puškarić, mag. theol.
Izvor: MODRUŠ, br.17/18, godina XVII.-XVIII.

Godina 2019. na našim prostorima obilježena je u znaku 50. obljetnice uspostave Riječko-senjske nadbiskupije (prestala postojati 2000. godine) i Riječke metropolije sa sjedištem u Rijeci. Broj 50 važan je za našu mjesnu Crkvu i po nečemu što nas ne raduje, a to je činjenica da je prije 50 godina, dakle, 1969. godine, nakon više od pet stoljeća potpuno ukinuta Modruška biskupija.
O povijesti Modruške biskupije pisali su najopširnije i najpotpunije Daniele Farlati, Manojlo Sladović, Ivan Črnčić, Josip Burić, Zorislav Horvat i Mile Bogović. U ovom izlaganju nastojat ću iznijeti sažeti pregled povijesti ove biskupije značajne za život katolika na prostoru koji je sjecište zapadne i istočne, sjeverne i južne Hrvatske.
Treba napomenuti da Modruš (Modruše) u početku nije bio naziv za jedno mjesto, nego za čitavo područje, tj. žup(anij)u koja se prostirala cijelim Potkapeljem, od rijeke Kupe na sjeveru do Plitvičkih jezera na jugu, a središte joj je bila frankopanska utvrda Tržan na Modruškoj glavici. Oko te utvrde razvio se grad Modruš koji je dobio ime po nazivu kraja, odnosno županije. Neki tvrde da je ovdje boravio sv. Metod kad je drugi put iz Moravske putovao na opravdanje u Rim. Iz Modruša je rodom Gorazd, učenik sv. Metoda. Prema jednoj predaji, ovdje je krajem 10. stoljeća propovijedao sv. Vojtjeh.

Črnčić navodi da je do 1185. godine župa Modruš pripadala Krčkoj biskupiji, dok Farlati i drugi autori tvrde da su župe Modruš i Plas (Plaški) do tada pripadale splitskom nadbiskupu. To svjedoči i prvi sigurni spomen Modruša u crkvenom smislu koji datira iz 1163. godine kada hrvatsko-ugarski kralj Stjepan III. potvrđuje splitskom nadbiskupu pravo na župe Krbavu, Bužane, Plase (Plaški), Vinodol, Modruš i Novigrad, koje su posjedovali još njegovi predšasnici. Drugi spomen Modruša nalazimo 1. svibnja 1185. godine kada se na provincijskom saboru u Splitu spominje kao jedna od župa novoosnovane Krbavske biskupije.
Ovaj sabor izdao je povelju u kojoj su određene granice svih biskupija u Splitskoj metropoliji pa tako i novoosnovane Krbavske biskupije koja je imala sjedište u Krbavi. Postoje dva sačuvana prijepisa te povelje. Prema starijem, Krbavska biskupija obuhvaćala je 1185. godine župe: Krbavu, pola Like, Novigrad, Drežnik, Plas (Plaški) i Modruš. Prema mlađem prijepisu, Krbavska biskupija nema pola Like, ali uz prethodno spomenute župe, ima još Bužane i Vinodol. Krbavska biskupija imala je i svoj kaptol. Još sredinom 14. stoljeća Modruš je središte Modruškog arhiprezbiterata (dekanata). U prvoj polovici 15. stoljeća Modruš je imao i zbor kanonika (zborni kaptol) u crkvi sv. Marka. Godine 1412. spominje se modruški kanonik Martinus Blesich. Krčelić tvrdi da je znalo ovdje biti i do 40 kanonika. U isto vrijeme zborni kaptoli postojali su i u Vinodolu i Novigradu.

Diobom između sinova Nikole Frankopana koja se zbila u Modrušu (u utvrdi Tržan) 1449. godine, Modruš je pripao Stjepanu II. On je planirao spuštanje u ravnicu pa je oko 1450. počeo gradnju crkve Gospe od Čudesa u Oštarijama oko koje je trebao nastati grad, a ova crkva katedralom. Prilike nisu bile naklone da se taj plan dovrši. U međuvremenu, još 29. listopada 1456. godine, bulom pape Kalista III. za krbavskog biskupa postavljen je Franjo Modrušanin (o njemu više u nastavku teksta). U darovnici Stjepana II. Frankopana od 10. srpnja 1457. godine, spominje se Franjo kao modruški i krbavski biskup. To se može shvatiti da je sa svjetovne strane već sve učinjeno da Modruš postane biskupsko središte. Budući da s crkvene strane rješavanje nije išlo tako brzo, u darovnici od 22. svibnja 1459. godine nalazimo samo naziv „krbavski“. Franjo nije ni išao u Krbavu, nego se nastanio u Modrušu.
Godine 1459. otišao je u izaslanstvu kralja Matijaša na čelu sa Stjepanom II. Frankopanom u Mantovu k papi Piju II. Biskup Franjo i Stjepan II. imali su tamo priliku papi iznijeti stanje Krbavske biskupije i molbu da Modruš postane biskupsko sjedište. Uspjeli su najprije od pape isposlovati da oštarska crkva bulom (papinim pismom) o oprostima izdanom 30. ožujka 1459. godine postane svetište. Filip Riceputi u „Opisu Modruške biskupije“ iz 1720. godine napisao je da su kler i Krbavski kaptol (katedralni kaptol, F.P.!), prognani od Turaka, neko vrijeme (1460. godine) boravili u Oštarijama, a biskup je otišao u Modruš i tamo načinio svoje dvore. Biskup Franjo Modrušanin je i prije preseljenja sjedišta stanovao u Modrušu, stoga ovo možda treba tumačiti u smislu da tada biskupova kuća i kuće koje pripadaju biskupskom stolu nisu bile prilagođene potrebama ordinarijata što je kasnije bio zadatak biskupa Franje (F.P.!). Pacifik Bizza također, tvrdi da su izvan crkve Gospe od Čudesa krbavski kanonici nekoć imali svoje kućice. I biskup Sebastijan Glavinić 1695. godine navodi da je nakon razaranja Krbave od Turaka, ovdje boravio kaptol koji on naziva već Modruškim.
Tako je oštarska crkva vrlo kratko poslužila vjerojatno kao katedralna.
Druga velika stvar koju su Franjo i Stjepan II. uspjeli dobiti jest bula pape Pija II., izdana 4. lipnja 1460. godine, kojom prenosi sjedište biskupije iz Krbave u Modruš i određuje da se biskupija ubuduće zove Modruška. Iz bule doznajemo da je krbavska katedrala sv. Jakova tada već bila ruševina, u šumi obraslom i od naselja udaljenom kraju. Krbava tada nije imala više ni biskupske dvore, niti je u njoj stanovao kaptol. Tekst bule donosimo u prijevodu:

„Papa Pio II. na trajni spomen.
Kao što se dolikuje da se uprava biskupija povjerava samo izvrsnijim i svakom krepošću odličnijim ljudima, jednako smatramo da se dolikuje da sjedište biskupije bude samo u znamenitijim i naseljenijim mjestima, da po evanđeoskom nauku pastira, koji u njima predsjeda, svijetlo može svijetliti pred ljudima tako da mjesta po biskupskoj časti postanu uglednija, a biskupsko sjedište da ima dijela od ljepote i slave mjesta; i tako se međusobno osvjetljuju. No, poznata je stvar da je Krbavska crkva, koja se nalazi u Splitskoj metropoliji i pod zaštitom je svetoga Jakova, a na čelu joj je časni brat Franjo, krbavski biskup, u svojoj strukturi i zdanju ruševina, a nalazi se u šumom obraslom i od naselja udaljenom kraju i kao takva potpuno neprikladna za biskupsko sjedište. Uz to trenutačno nema ni biskupskog dvora ni kaptola. Imajući sve to u vidu smatramo da je djelo uistinu dostojno i preporučljivo da biskupsko sjedište bude premješteno iz spomenutog mjesta u grad Modruš, Krbavske biskupije, koji je po broju stanovnika daleko najnaseljenije mjesto u onim krajevima. To bi bilo veoma prikladno i stanovnicima i žiteljima spomenute biskupije. Tamo rečeni biskup ima vlastitu kuću i kuće koje pripadaju biskupskom stolu, a u kojima je biskup i prije često boravio. Pored toga, dao nam je do znanja i ljubljeni sin Stjepan Frankopan, senjski knez, u čijem se svjetovnom gospodstvu nalazi spomenuti grad, da je spreman, nakon što biskupska stolica bude premještena, ondje osnovati kaptol i opskrbiti ga od dobara koje je od Boga primio, dovoljnim nadarbinama, već prema broju kanonika. A i raznim drugim opravdanim razlozima potaknuti, ovime apostolskom vlašću prenosimo sjedište i biskupsko dostojanstvo, te Krbavski kaptol, sa sudištem, nadležnošću i puninom biskupskog dostojanstva i drugim biskupskim i kaptolskim znakovima i sa svim pravima i pripadnostima, po savjetu naše braće i puninom apostolske vlasti, na župnu crkvu Svetog Marka u rečenom gradu Modrušu, koja je u određenom smislu sada nepopunjena; i tu župnu crkvu podižemo na stupanj katedrale sa svim uobičajenim počastima i znakovima, a spomenutom gradu Modrušu dajemo trajno naslov grada (civitas) te odlučujemo i istom vlašću i puninom, zapovijedamo i naređujemo da se biskupsko sjedište uz uzdignutu crkvu ovim smatra trajnim i da uzdignuta crkva i njezin sadašnji i budući biskup, kao i sama biskupija, bude u istoj metropoliji i pod istim metropolitom, a ubuduće da se za sva vremena naziva Modruškom. Pored toga, želimo da ta nova crkva uživa sve i pojedinačne povlastice, izuzeća, milosti i oproste koje je uživala crkva Svetoga Jakova, nekada krbavska katedrala, ili je mogla uživati, te da ih može i smije slobodno i dopušteno koristiti i uživati. Ali treba osigurati da se rečena crkva Svetoga Jakova, nekada krbavska katedrala, ne upotrebljava za svjetovne svrhe, nego da se u njoj služi misa i druga služba Božja. A mi od sada činimo nevaljanim i izlišnim svaki čin bilo koje vlasti, sa znanjem ili bez njega, koja bi pokušala drukčije odrediti … Dano u Sieni dana 4. lipnja 1460., vladanja našega godine druge.“

Crkva sv. Marka u Modrušu porušena je i na njezinu mjestu sagrađena prostranija crkva i posvećena sv. Mariji. Prema tadašnjem običaju, naslovnik katedrale bio je patron župe Modruš, a sv. Marko je bio zaštitnik biskupije sve do njezina ukinuća 1969. godine. Biskup Franjo svakako nije uspio dovršiti katedralu, biskup Nikola Modruški je nastavio sa započetim radom, ali je prekratko boravio u Modrušu da bi je dovršio. Njegov nasljednik Antun Dalmatinac nije uopće boravio u Modrušu, nego u Bužanima. Tek je Kristofor Dubrovčanin, nekoliko godina prije Krbavske bitke, mogao boraviti u Modrušu pa Zorislav Horvat misli da je tek on dovršio katedralu, ako je ona uopće bila dovršena. Katedrala se sastojala od lađe, svetišta, sakristije i zvonika. Na lađi je imala dva portala, jedan na zapadnom pročelju i jedan u sjevernom zidu. Bila je okružena bedemima, polukulama i opkopom. Pokraj katedrale sagrađen je biskupski dvor. Je li riječ o adaptaciji neke kuće koja je i prije pripadala biskupu ili je sagrađeno nešto potpuno novo, ne možemo doznati. Danas se taj lokalitet zove „Biskupija“. Kako smo vidjeli u papinoj buli, u Modrušu biskup prije nije imao svoj biskupski dvor, odnosno kuriju, nego „vlastitu kuću i kuće koje pripadaju biskupskom stolu“.

Nema sumnje da je u Modrušu osnovan Modruški kaptol. To doznajemo iz vjerodostojnog pisma koje taj kaptol izdaje 4. kolovoza 1463. godine. Prema tom pismu,kaptol „crikve Sv. Marije na Modrušah“ imao je tri dostojanstvenika (arhiđakona,arhiprezbitera i primicera) i nekoliko kanonika. Ne znamo koliko. Vjerojatno ih je bilo 8 do 10. U istom pismu spominje se i „crikva katedralska kapitula modruškog“. Modruški kaptol izdaje 10. lipnja 1471. drugi vjerodostojni list. U jednom i drugom slučaju postavlja kaptol na povelje svoj viseći pečat. Sigurno je knez Stjepan II. učinio što je bio papi obećao, tj. da će kaptol opskrbiti dovoljnim nadarbinama, prema broju kanonika. Kako je vrijeme išlo naprijed, tako su se i za kaptol i njegovu djelatnost rađale nove teškoće. Godine 1492. Nikola Frankopan se u slučaju jednog spora zbog nanesene štete njemu i drežničkom arhiprezbiteru obraća izravno na papu budući „da u gradu Modrušu i u spomenutoj (Modruškoj) biskupiji nema nekoga nadleštva kome bi se taj slučaj mogao podastrijeti“. Iz toga se može vidjeti da je i prije Krbavske bitke postojala kriza institucija u Modruškoj biskupiji, odnosno da kaptol nije imao potrebne uvjete za rješavanje parnica.

Pri povratku iz pljačke po Kranjskoj predvođeni Hadumom Jakub – pašom, Turci su potkraj kolovoza ili prvih dana rujna 1493. godine opljačkali, spalili i porušili grad Modruš.
Ostala je sačuvana samo utvrda Trţan na vrhu Modruške glavice. Građani Modruša su se dijelom sklonili u utvrdu Tržan, dijelom se razbjeţali, a dijelom poginuli od turskog oružja.
Modruški biskup Kristofor Dubrovčanin, noseći sa sobom kriţ i štap krbavskih i modruških biskupa, pobjegao je s Modruškim kaptolom iz Modruša u Novi Vinodolski. Kanonici su se razišli po raznim ţupama, a biskup je svoje sjedište smjestio u crkvi sv. Filipa i Jakova u Novom. Iz Modruša Turci su nastavili put prema Krbavi, gdje su ih pod vodstvom bana Emerika Derenčina i ostalog hrvatskog plemstva čekali hrvatski feudalni vojnici. Borba s Turcima odvila se na Krbavskom polju 9. rujna 1493. godine. Hrvatska vojska je doţivjela teški poraz. Smrtno je stradalo više od deset tisuća hrvatskih vojnika i plemića, a život je izgubio i ban Emerik Derenčin. Bernardin Frankopan se uspio spasiti.
Šimun Kožičić Benja (1509. – 1536.) je zapravo zadnji modruški biskup koji je boravio i djelovao u svojoj biskupiji. Nakon njega neki biskupi nosili su naslov modruškog biskupa, ali uglavnom nisu boravili u biskupiji. Zadnji rezidencijalni biskup bio je Dionisije Pioppio (1554. – 1560.). Nakon njega, Rimska kurija odustala je od imenovanja posebnog modruškog biskupa, a Modrušku biskupiju dala je na upravu najprije krčkom biskupu Albertu Dujmovu Gliričiću, a potom senjskom biskupu Jurju Ţivkoviću. Ta se praksa nastavila do trećeg desetljeća 17. stoljeća, do biskupa Ivana Krstitelja Agatića, kada su Senjska i Modruška biskupija kanonski trajno i jednakopravno sjedinjene u jednoj osobi pa je ubuduće svaki senjski biskup ujedno bio i modruški biskup. U to vrijeme Senjska i Modruška biskupija
prešle su iz Splitske u Ostrogonsku metropoliju. Unatoč sjedinjenju Senjske i Modruške biskupije u jednoj osobi, Rim je caru i dalje priznavao pravo imenovanja samo senjskoga biskupa, dok je Modrušku biskupiju smatrao „liberae collationis“, tj. da je može slobodno podijeliti nekome bez prethodnoga carskog imenovanja. To je svoje pravo Sveta Stolica potvrdila i na posebnoj sjednici održanoj 2. kolovoza 1665. Beč se tome nije protivio jer to i nije imalo stvarnoga učinka budući da su obje biskupije imale samo jednoga biskupa. U vrijeme biskupa Hijacinta Dimitrija (1680. – 1686.) Modruška biskupija imala je 20 župa.
U vrijeme upravljanja senjskog i modruškog biskupa Sebastijana Glavinića (1689. – 1697.) Modruška biskupija imala je 23 župe. Biskup Glavinić pomišljao je potkraj 17. stoljeća na restauraciju modruške katedralne crkve te je izdao o tom i naredbu prigodom svoje prve kanonske vizitacije, no to nije bilo tako lako ostvarivo. Iz izvješća biskupa Martina Brajkovića Svetoj Stolici (oko 1700. godine) doznajemo da su se nakon razaranja Modruša još dugo u zvoniku katedralne crkve nalazila zvona dok ih nisu od straha pred Turcima prenijeli u Otočac gdje su se još u njegovo vrijeme čuvala. I Filip Riceputi u „Opisu Modruške biskupije“ iz 1720. godine navodi da se tada blizu katedralne crkve dizao još gotovo čitav zvonik.

Potkraj 17. i tijekom 18. stoljeća hrvatski krajevi oslobođeni su od Turaka. Modruškoj biskupiji pripojen je dio Zagrebačke biskupije, sjeverno od Slunja, kao i Generalski Stol i područje Rijeke. Širenje biskupijskih granica i oslobađanje Krbave postavilo je pitanje samostalne Krbavske biskupije kakva je nekad bila. Naime, Bečki dvor je i za vrijeme turske okupacije Krbave nastavio imenovati naslovne krbavske biskupe. Najčešće su to bili zagrebački kanonici. Nakon oslobođenja Like i Krbave, 1689. godine, zagrebački kanonik i naslovni krbavski biskup Stjepan Dojčić htio je postati rezidencijalnim biskupom te biskupije.
Naime, izblijedjela je spoznaja da je Modruška biskupija istovjetna Krbavskoj biskupiji. Radilo se samo o preseljenju sjedišta iz Krbave u Modruš 1460. godine i promjeni naziva iz Krbavska u Modruška. Senjski i modruški biskup Martin Brajković se tome usprotivio i u jednoj raspravi dokazao da su Krbavska i Modruška dva naziva za jednu te istu biskupiju koja je kanonski sjedinjena sa Senjskom i prema tome pripada senjskom biskupu. Car Leopold riješio je 1702. spor u Brajkovićevu korist. Da ne bi bilo više zabune, ubuduće se ta biskupija zvala Modruška ili Krbavska. Brajković je stvorio i plan za osamostaljenje Modruške ili Krbavske biskupije, ali ga nije uspio ostvariti jer je premješten za zagrebačkog biskupa.
Godine 1703. Senjska i Modruška ili Krbavske biskupija prešle su iz Ostrogonske u Kaločku metropoliju. Za upravljanja biskupa Benedikta Bedekovića (1704.–1709.) Modruška biskupija imala je 24 župe.
Biskup Ivan Antun Benzoni (1730. – 1745.) u prvoj polovici 18. stoljeća napisao je da u tada na brijegu povrh crkve Presvetog Trojstva stršile ruševine starog frankopanskog grada Tržana, a uz župnu crkvu dobro su se još raspoznavali tragovi porušene katedrale, biskupske rezidencije i kanoničkih kurija kao tuţni ostaci turskog bjesnila. U tom vremenu Modruški kaptol sačinjavali su kanonici zbornih crkava u Novom, Bribiru, Grižanama, Belgradu, Driveniku, Hreljinu, Bakru i Grobniku. Godine 1733. bila su u ovim crkvama 42 kanonika.
Služili su se staroslavenskim jezikom. Modruški kaptol imao je i tada arhiđakona, arhiprezbitera i primicerija. Modruškog arhiđakona u novije vrijeme uspostavio je senjski i modruški biskup za vrijeme Ferdinanda III. (u prvoj polovici 17. stoljeća), a imenovao ga je car. U Benzonijevo vrijeme Modruška ili Krbavska biskupija imala je 25 župa.

U drugoj polovici 18. stoljeća Modruška biskupija dijelila se na više okruga (distrikta) ili dekanata: Vinodolski, Gorskokotarski (Transalbinski), Prekokapelski i Ličko-krbavski.
Godine 1820. iz shematizma se vidi da je Vinodolski podijeljen na Vinodolski i Hreljinski, a Gorskokotarski na Brodski i Čabarski.
Dekretom od 28. prosinca 1781. godine car i kralj Josip II. uključio je modruško područje u Senjsku biskupiju i tako dokinuo Modrušku ili Krbavsku biskupiju, njezin Modruški stolni kaptol i sve zborne kaptole. Ovaj dekret nadopunjen je uredbom od 17. lipnja 1782. godine, kojom se područje Modruške biskupije priključuje Senjskoj. Od tada je to trebala biti jedna biskupija, s jednom katedralom i jednim kaptolom – i to u Senju. Biskupu Ivanu Krstitelju Kabalinu je pošlo za rukom da spasi naslov modruškoga arhiđakona, koji je osigurao za svoga nećaka Ivana Krstitelja Ježića. Dekret o ukidanju Modruške ili Krbavske biskupije i svih njezinih kaptola sam car je povukao 13. siječnja 1789. godine pa je gotovo sve, izuzev nekih zbornih kaptola, vraćeno na stanje prije dokidanja. Od zbornih kaptola obnovljeni su bakarski, novljanski i bribirski, a oni su zajedno činili Modruški stolni kaptol.
Od 1788. do 1827. godine Senjska i Modruška ili Krbavska biskupija bile su u sastavu Ljubljanske metropolije, a nakon toga su podvrgnute neposredno Svetoj Stolici.
Car Franjo I. planirao je oko 1816. godine uspostaviti samostalnu Modrušku biskupiju sa sjedištem u Rijeci. Već je bilo izrađeno detaljno razgraničenje, ali se ipak moralo odustati od toga.

Biskup Ivan Krstitelj Ježić (1789. – 1833.) uspio je ne samo sačuvati ime Modruške ili Krbavske biskupije, nego i dobiti odluku pape Grgura XVI. u buli „Apostolici nostri muneris“ iz 1833. godine kojom se potvrđuje da su Senjska i Modruška ili Krbavska biskupija dvije samostalne biskupije, sa svojim granicama i s posebnim generalnim vikarima, kao i kapitularnim vikarima nakon ispražnjenja biskupske stolice. U razgraničenju između te dvije biskupije Senjskoj biskupiji pripalo je cijelo područje Like i Krbave. Prema tome se i nekadašnje sjedište Krbavske biskupije našlo u Senjskoj biskupiji i tako je ostalo sve do ukidanja Modruške ili Krbavske biskupije 1969. godine. Nakon razgraničenja, Modruška ili Krbavska biskupija imala je dva arhiđakonata: Vinodolski (s dekanatima: Vinodolskim, Bakarskim, Vrbovskim, Brodskim i Čabarskim) i Modruški (s dekanatima: Ogulinskim i Slunjskim). Već spomenute 1833. godine obje biskupije vraćene su pod vlast kaločkog metropolita, a od 1852. godine su sastavni dio Zagrebačke metropolije. Biskup Ježić je također, zaslužan za znatno povećanje broja ţupa u Modruškoj ili Krbavskoj biskupiji.
Pitanje Modruškog kaptola konačno je regulirano 1848. godine odlukom kojom je u zbornim kaptolima u Bakru, Novom i Bribiru određeno da imaju po tri kanonika, a određeno je također koja će dostojanstva Modruškog stolnog kaptola pripadati nekome od tih triju zbornih kaptola. Tako je ostalo sve do 1969. godine kada je Modruški stolni kaptol ukinut.
Godine 1856. Modruška ili Krbavska biskupija dobila je drukčiji raspored arhiđakonata.
Uspostavljen je Katedralni arhiđakonat unutar kojeg su dekanati:Vinodolski, Slunjski i Ogulinski (koji se uskoro podijelio na Ogulinski i Rakovički). Drugi arhiđakonat je Bakarski unutar kojeg su bili Bakarski dekanat i dekanati Gorskog kotara, a između dvaju svjetskih ratova osnovan je i Sušački dekanat. Ova podjela bila je na snazi do 1969. godine.

Na prijedlog Biskupske konferencije Jugoslavije papa Pavao VI. je bulom „Coetu instante“ od 26. srpnja 1969. godine odredio da se Riječku biskupiju i s njome združene: Modrušku biskupiju koja se sjedinjuje tako da prestaje postojati, i Senjsku biskupiju koja se sjedinjuje jednakopravno, poveže u jednu crkvenu jedinicu pod nazivom Riječko-senjska nadbiskupija sa sjedištem u Rijeci. Rijeka je time podignuta na dostojanstvo metropolitanske crkve. Kako je prethodno spomenuto, Modruška ili Krbavska biskupija, a tako i Modruški stolni kaptol, su ovim činom ukinuti. Nakon 25. svibnja 2000. godine Modruška biskupija kao naslovna biskupija dobila je naslovnog biskupa, tj. biskupa koji nema teritorijalnu biskupiju, nego vrši posebnu službu u Crkvi, npr. u Rimskoj kuriji, kao apostolski nuncij ili pomoćni biskup.

Modruški biskupi

Kao prvi biskup Modruške biskupije, u čije vrijeme je biskupsko sjedište iz Krbave preneseno u Modruš, spominje se Franjo Modrušanin, rodom iz Modruša, prezimenom Stipković. Postao je franjevac i nazivao se doktor bogoslovlja, ali nije jasno gdje je završio školovanje. Bio je najprije krčki biskup, zatim krbavski i kasnije modruški. Umro je 1461. godine i pokopan u crkvi sv. Antuna u Modrušu jer je katedrala bila tada u preuređenju. Nije jasno zašto nije, kao franjevac, pokopan u obližnjoj franjevačkoj crkvi Sv. Duha.
U nastavku slijedi kronotaksa modruških te senjsko-modruških ili krbavskih biskupa:

*** Modruški biskupi
 Franjo Modrušanin (1456. – 1461.)
 Nikola Modruški (1461. – 1480.)
 Antun Dalmatinac (1480. – 1486.?)
 Kristofor Dubrovčanin (1480./86. – 1499.)
 Jakov Dragišić (1499.)
 Ferdinand Frankopan (1501. – 1508.).
 Šimun Kožičić Benja (1509. – 1536.)
 Petar Pavao Vergerije (1536.)
 Hermolaj Hermolajević (1536. – 1537.)
 Ivan Evangelisti de Brachis (1537. – 1538.)
 Didak de Loaysa (1538. – 1549.)
 Stjepan Posedarić (oko 1545.)
 Filip de Seraglio (1547.)
 Albert Dujmov Gliričić (1549. – 1550.)
 Laurencije de Gherardis (1550. – 1554.)
 Dionisije Pioppio (1554. – 1560.) – zadnji rezidencijalni biskup
*** Modruški apostolski upravitelji
 Albert Dujmov Gliričić (1560. – 1564.)
 Juraj Ţivković (1564. – 1583.)
 Mihovil Piperković (1584. – 1586.).
 Bonaventura Mancinelli (1587. – 1591.)
 Antun de Dominis (1591. – 1596.)
 Marko Antonije de Dominis (1597. – 1602.)
 Marcel Marchesi (1605. – 1613.)
 Vincentius Martena (1613. – 1616.)
*** Senjski i modruški biskupi
 Ivan Krstitelj Agatić (1617. – 1640.)
 Petar Mariani (1642. – 1665.)
 Andrija Francisci (1647.)
 Ivan Smoljanović (1667. – 1678.).
 Franjo Čikulin i Hijacint Dimitri (1678. – 1680.)
 Hijacint Dimitri (1680. – 1686.)
 Sebastijan Glavinić (1689. – 1697.)
*** Senjski i modruški ili krbavski biskupi
 Martin Brajković (1698. – 1703.)
 Benedikt Bedeković (1704. – 1709.)
 Adam Ratkaj (1709. – 1717.)
 Nikola Pohmajević (1717. – 1730.)
 Ivan Antun Benzoni (1730. – 1745.)
 Juraj Vuk Čolić (1745. – 1764.)
 Pio Manzador (1764. – 1773.)
 Ivan Krstitelj Kabalin (1773. – 1783.)
 Aldrago Antun Piccardi (1784. – 1789.)
 Ivan Krstitelj Ježić (1789. – 1833.)
 Mirko Oţegović (1833. – 1869.)
 Vjenceslav Soić (biskup koadjutor od 1859. godine, 1869. – 1875.)
 Juraj Posilović (1876. – 1894.)
 Antun Maurović (1895. – 1908.)
 Roko Vučić (1910. – 1914.)
 Josip Marušić (1915. – 1930.)
 Ivan Starčević (1932. – 1934.)
 Viktor Burić (1935. – 1974.)
 Josip Pavlišić (pomoćni biskup 1951. – 1974.)
*** Naslovni modruški biskup
 Dominick John Lagonegro (2001. –) – papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 30. listopad 2001. godine pomoćnim biskupom biskupije New York i naslovnim biskupom Modruške biskupije. Biskup Lagonegro umirovljen je 2. srpnja 2018. godine.

Redovničke zajednice u Modruškoj biskupiji

Od redovničkih zajednica na području Modruške biskupije u srednjem i novom vijeku bili su benediktinci, franjevci, dominikanci i pavlini. Benediktinci su sigurno imali opatiju sv. Marine u Bužanima u Lici od kraja 14. stoljeća. Opatije su vjerojatno još bile u Krbavi (sv. Martina) i Plitvicama. Pretpostavlja se da se u Krakaru (Dreţnica) bile benediktinke.
Najstariji franjevački samostan bio je u Modrušu. Spominje se 1378. godine uz crkvu Sv. Duha (srušen u vrijeme turskih razaranja). Neki autori smještaju ovaj samostan uz crkvu sv. Antuna, ali u spisu koji se čuva u Vatikanskom apostolskom (tajnom) arhivu iz 1463. godine piše da je samostan male braće (franjevaca) bio kod crkve Sv. Duha. Nešto kasnije spominju se franjevci i u gradu Krbavi, a u blizini tog samostana 1506. godine spominje se još jedan samostan „sv. Ivana na Brdu“. U 15. stoljeću franjevci su imali svoju kuću ili samostan u Oštarijama, a sredinom istog stoljeća, nakon 1453. godine, izgrađen je samostan na Trsatu. U isto vrijeme nastaje i samostan u Slunju. Dominikanski samostan s crkvom sv. Antuna u Modrušu spominje se još 1379. godine.
Neki autori smještaju ovaj samostan uz crkvu sv. Jelene. U 16. stoljeću spominju se samostani na Trsatu i u Kraljevici, a kratko je postojao i samostan u Podslunju u Lici. Spomenuti samostani nisu preživjeli turska razaranja.

Pavlinski samostani sv. Marije u Turnu (danas Turjanski) i sv. Nikole u Modruškom Gvozdu (lokalitet poznat pod nazivom Kloštar) spominju se još 1364. godine. Prvi se ubrzo prestao spominjati, a samostan u Gvozdu postao je središte cijele provincije. U njemu je jedno vrijeme živjelo i do 80 redovnika koji su njegovali glagoljicu. Početkom 16. stoljeća zbog učestalih turskih provala, samostan je stradao i napušten je. Godine 1705. ili 1706. godine obnovljen je i 1786. godine, odlukom cara Josipa II., ponovno ukinut. Početkom 15. stoljeća javlja se samostan sv. Marije u Crikvenici (osnovali ga pavlini iz Modruša), a sredinom istog stoljeća i samostan sv. Marije na Ospu kraj Novoga. Koncem 15. stoljeća osnovan je pavlinski samostan u Zažićnu (Donje Pazarište). Vjerojatno je u 15. stoljeću postojao samostan u Kosinju, a Radoslav Lopašić navodi da su pavlini nekoć bili i u Plaškom. Samostani u Crikvenici i Novom jedini su preživjeli tursku opasnost.

Godine 1894. u Ogulin dolaze časne sestre iz Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog. U početku su stanovale u bolničkim prostorijama, a kasnije u svojoj kući. Od prvog dolaska u Ogulin do danas brinu se o bolesnicima u ogulinskoj bolnici, a jedno vrijeme djelovale su i kao odgojiteljice.
Samostan franjevaca trećoredaca u Ogulinu otvoren je 1937. godine. Prvim gvardijanom imenovan je o. Josip Dujmović. Prva kapelica Krista Kralja bila je u kući (samostanu), a kasnije su trećoreci u tu svrhu preuredili gospodarsku zgradu u dvorištu.
Časne sestre iz Druţbe sestara Presvetog Srca Isusova došle su iz Rijeke gdje su osnovane 1893. godine, u Crikvenicu i tamo otvorile svoj samostan 1929. godine. Kasnije su otvorile i samostan u Kraljevici. Nakon Drugog svjetskog rata, sestre su počele djelovati u ţupama po Kordunu, Gorskom kotaru, Primorju i u ogulinskom kraju (Ogulin, Oštarije).

Literatura
 Bogović, Mile, Modruška ili Krbavska biskupija, Gospićko-senjska biskupija, Gospić, 2010.
 Bogović, Mile, Moji predšasnici biskupi u Senju, Otočcu, Krbavi, Modrušu, Vinodolu i Rijeci, Senjsko muzejsko društvo – Gradski muzej Senj – Gospićko-senjska biskupija, Senj, 2017.
 Burić, Josip, Biskupije Senjska i Modruška u XVIII. stoljeću, Državni arhiv u Gospiću – Kršćanska sadašnjost, Gospić – Zagreb, 2002.
 Gospićko-senjska biskupija. Povijest i sadašnjost. Povodom 10. obljetnice, Mile Bogović (ur.), Gospićko-senjska biskupija, Gospić, 2010.
 Horvat, Zorislav, Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-modruške biskupije,
Hrvatski institut za povijest – Državni arhiv u Gospiću, Zagreb – Gospić, 2003.
 Kruhek, Milan, Srednjovjekovni Modruš, Matica hrvatska Ogranak Ogulin, Ogulin, 2008.
 Ogulin, Višnja Lipošćak i Stjepan Sučić (ur.), Matica hrvatska Ogulin – Poglavarstvo Grada Ogulina, Ogulin, 2000.
 Senjsko-modruška ili Krbavska biskupija. Izvješća biskupa Svetoj Stolici 1602.-1919., Mile Bogović (ur.), Hrvatski drţavni arhiv – Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003.
 Sladović, Manoilo, Povesti biskupijah Senjske i Modruške ili Krbavske, Tiskom Austrianskoga Lloyda, Trst, 1856. (Pretisak: Drţavni arhiv u Gospiću, Gospić, 2003.)

Ovaj unos je objavljen u MODRUŠ i označen sa , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.