Frankopanska priča Tomislava Beronića: Vrećica krčke soli

Tomislav Beronić, FRANGERE PANE – Priče o Frankopanima

Soline, otok Krk, 1141.

Velika galija pristala je uz glavni dok u Mlecima. Na brodu se, uz redovni tovar soli, ulja i vina, ovoga puta nalazilo i dvoje putnika toliko važnih da im je sam knez Dujam Krčki bio osobna pratnja. Bili su to Orso, biskup Grade i Naimerio, mlađi sin dužda Pietra Polanija. Njih dvojica jedini su preživjeli potpuni poraz mletačke flote koja je prije nekoliko mjeseci isplovila sa zadatkom vojnog čišćenja plovnog puta u Dalmaciji. Tijekom noći, dok su bili usidreni negdje između Zadra i Šibenika, na području koje su smatrali potpuno sigurnim, napali su ih neretljanski gusari. Iznenađenje je bilo potpuno. Bio je to više pokolj negoli bitka. Do jutra je mletačka flota bila spaljena i potopljena, a brodske posade pobijene. Kako su Neretljani saznali za biskupa i duždovog sina, ostalo je nerazjašnjeno. Bilo kako bilo, kad se mletačko poslanstvo s pregovora vratilo neobavljena posla, dužd Pietro, pod pritiskom svoje žene Adelase, zamolio je kneza Dujma da kako god zna i umije vrati Naimeria u Veneciju. Kao nagradu za svoje usluge, Dujam je zatražio da mu dužd uzvrati istom mjerom i oslobodi njegovog sina Vida.

***

Vid je prije četiri godine, s tek napunjenih šesnaest, zamijenio svog starijeg brata Bartulana mjestu taoca u Mlecima. Prije povratka na Krk Bartul ga je uveo, koliko je mogao, u obiteljske trgovačke poslove te ga upoznao s poslovnim prijateljima. Mladić je brzo učio i održavao normalno poslovanje. U međuvremenu je otkrio kako mletački trgovci ostvaruju zaradu na njihovom soli, no o tome je šutio sve dok se s ocem nije vratio na Krk i ponovno sreo s bratom.

– Kaži mi, Bartule, – poveo je razgovor dok su obilazili pličinu u Solinama – koliko znaš o tome što Mleci rade s našom soli kada im je istovarimo na njihovim dokovima.

– Baš i ne puno. – slegne ramenima, sagne se i umoči prste u more.

Osjetio je na dlanu i jagodicama prstiju da je vrlo gusta, gotovo masna, od visoke koncentracije soli. Lizne prste i zadovoljno kimne. Ako ne bude neke iznenadne kiše, sol će se uskoro početi kristalizirati.

– Paolo, s kojim sam najviše poslovao, govorio je da ju prodaju u Padovu, Ferraru, Veronu i dalje. Sjećam se da je jednom naredio da se neke bačve pošalju za Bolognu. S njim sam se svaki put natezao oko cijene, ali uvijek je pošteno plaćao. Zašto pitaš?

– Da, da, Paolo radi na veliko. – Vid učini isto što i brat. – Ima dobru razliku u cijeni, a zaračunava i prijevoz. S njim smo uvijek dobro poslovali. Isto kao i Galeazzo… i Filippo…

– Onda znaš sve. Samo s njima sam i radio. – Bartul protrlja dlanove. Otopljena sol razmazivala se kao krema i koža mu je odmah postala mekša. – S ovom dvojicom puno manje, i to samo ako Paulo nije bio na doku kada je brod uplovio.

Korito potoka koji se ulijeva u more

Stigli su do korita potoka koji se na tom mjestu ulijevao u more. Zemlja je bila mekana. Bartul procijeni da će zaglaviti u blatu ako nastave dalje. Ogleda se oko sebe gdje bi bilo najbolje prijeći na drugu stranu.

– A Lundardo? – Vid ga upita kad im se pogledi sretnu.

– Tko ti je taj? – upitno podigne obrve. – Ne sjećam se tog imena.

– Prodaje ulje i začine blizu crkve sv. Zaharije. – krene za Bartulom uzvodno tražeći mjesto na kojemu mogu preskočiti potok. – Ima kuću nasuprot crkve, na drugoj strani trga, i štandove ispred.

– Ne sjećam se toga. – odmahne glavom. – Bit će da je nešto novo ili jednostavno nisam obratio pažnju.

Prstom pokaže na mjesto gdje je iz potoka izvirivao veliki kamen. Vješto skoči na njega jednom nogom i odmah se prebaci na drugu stranu. Vid učini isto kao i brat, ali se u doskoku posklizne. Bartul ga prihvati u zagrljaj i spasi od pada. Obojica se nasmiju.

– Vidio sam da on prodaje sol u platnenim vrećama od dvije, pet i deset velikih libri svaka. – nastavi kada su krenuli dalje. – Njegova cijena po libri soli čak je pet puta veća od cijene koju mi dobijemo od Paola i drugih.

– Znaš kako to ide. – Bartul lagano raširi ruke. – Paolo sol preuzima na doku. Istovar je njegov trošak, isto kao i prijevoz i skladište i prodaja na malo. Dadžbine na sol isto su njegov trošak, a one nisu male. U svemu tome mi prolazimo jako dobro.

Nasmije se i potapša brata po ramenu. Vid kimne i nastavi hodati ukorak s njim. Neko vrijeme šutke hodaju.

– Lundardova starija kći Andriana… – izgovori nešto drugačijom bojom glasa, što Bartul odmah primijeti i zastane.

– Zaljubio si se u Mlečanku? – veselo ga upita i primi za ramena. – Kakva je? Sigurno je lijepa čim ti je zapela za oko…

– Ne… ona je… mislim… – pokušava naći prave riječi dok mu se obrazi naočigled crvene. – Nisam na to mislio.

– Znam ja na što si mislio. – Bartul ga pljesne po plećima. – Svi mi mislimo na isto kad vidimo lijepu curu. Hajde, kaži da je lijepa.

– Dobro, jest… – obori pogled na trenutak. – Lijepa je. I draga mi je. Ali nisam ti o tome htio govoriti, već o onome što radi sa soli i kako je prodaje. Mislim da bismo i mi mogli tako.

– A kako to? – opet su se približili pličini. Bartul se sagne i zahvati malo vode. Osjećaj pod prstima bio je isti kao i maloprije.

– Andriana ukrašava svoje vrećice bojom i trakama. – na trenutak zatvori oči i duboko udahne. – Kaže da joj se zbog toga žene stalno vraćaju. Naprosto im je lijepo imati takve vrećice.

– Ne vidim kakve to veze ima s nama. – Bartul ga pogleda pomalo začuđeno.

– Pomislio sam da mi našu sol pakiramo u manje vreće, kao i Andriana. – zastane i odlučno pogleda u brata. – Kupimo dobro platno, damo sašiti jake vreće od po dvije, tri, pet, deset… nije važno koliko libri, kako se već dogovorimo, i označimo ih nekako da budu prepoznatljive. Da se zna da su naše.

– Što bismo time dobili? – Bartul oprezno upita. Još uvijek nije shvaćao što mu brat pokušava reći.

– Dobili bismo barem trostruku vrijednost. – Vid je uzbuđeno podigao glas. – A od tako ostvarene zarade mogli bismo bez problema pokriti troškove nabave platna i izrade vrećica. Andriana kaže da joj izrada vrećica i prepakiranje uzima puno vremena. Mi bismo mogli sve to odraditi i dati im gotovu stvar. A možemo tako prodavati sol i ovdje kod nas i prijeko u Vinodolu i u Senju.

Rukom pokaže prema planini s druge strane mora. Bartul malo namršti čelo i zagleda se u brata. Potom zakorači oborene glave.

– To bi moglo biti dobro. – izgovori više za sebe. – Daj mi malo vremena da razmislim. A moramo razgovarati i s ocem. Ipak je on knez.

***

Nekoliko dana kasnije, kada su se okupili na večeri, kneginja Marija, njihova mati, pokazala im je dvije vrećice od po dvije velike libre svaka, lijepo oslikane crnom, crvenom i zlatnom bojom, na kojima je glagoljicom ispisala riječ sol.

Riva gdje se nekad utovarivala sol

Knjigu možete kupiti putem autorove Facebook stranice.