Frankopanska priča Tomislava Beronića: Mlin podno Dobrinja

Tomislav Beronić, FRANGERE PANE – Priče o Frankopanima

Dobrinj, otok Krk, 1153.

Vrijeme žalovanja za pokojnom suprugom knez Dujam najvećim je dijelom provodio u društvu svog ispovjednika oca Jakova. Stari je benediktinac govorio malo, ali uvijek mudro i nikad uzaludno. Često je samo pogledom i mimikom lica reagirao na kneževe riječi.

– Želja mi je darovati crkvu za spas njezine duše. – sjetno je kroz širom otvoren prozor gledao u daljinu. – Tolike smo godine proveli zajedno, još otkada sam samo vojevao, kada nisam ni pomišljao da ću postati knez. Dva mi je sina rodila i pomogla učiniti naš dom lijepim i moćnim.

Spusti glavu na prsa i duboko uzdahne. Tišinu je narušavao samo zvuk cijepanja drva za ogrjev što je dopirao iz dvorišta. Dujam dohvati bokal i ulije vina u obje čaše na stolu. Oba muškarca ispiju po gutljaj i udube se svaki u svoje misli.

– Kneže! – gromki glas odjekne iz dvorišta. – Evo te traže neki putnici.

Dujam proviri kroz prozor. Kod ulaza na drugom kraju dvorišta pored stražara stajali su muškarac s dalmatinskom kapom, jedna žena i dječak. Rukom mahne da ih puste k njemu, a zatim se namjesti u svoju veliku stolicu da dočeka goste kako dolikuje knezu Krčkom.

Malo kasnije začuje korake po stubama. Sluga otvori vrata i najavi goste. U veliku kneževu sobu prvo uđe muškarac i pokloni se. Za njim uđe dječak od kojih deset, možda dvanaest godina, a potom žena glave pokrivene kapuljačom tako da joj je lice u sjeni.

– Časni kneže, – muškarac podigne glavu – ja sam Šimun iz Vida od Neretve, sin mlinara Ivana. Ovo je moja sestra Mirta i njezin sin Bartul.

Knez poskoči sa stolice, brzo priđe ženi i objema rukama spusti njezinu kapuljaču. Mirta malo pogne glavu i uplašeno obori pogled.

– Mirta? – Dujam je nježno primi za obraze. Pogledi im se susretnu. – Otkud ti ovdje?

– Dovela sam ti Bartula. – položi ruku sinu na rame. – Tvoj je. Naš. Htio je upoznati svoga oca.

Knez se okrene prema dječaku koji ga je znatiželjno promatrao. Jedan jedini pogled bio je dovoljan da shvati kako su Mirtine riječi istinite.

***

Mirta i Dujam nisu odoljeli požudi u noći slavlja povodom predaje otkupnine za duždevog sina. Sjećanja na tih nekoliko noći što su proveli zajedno Dujam je potisnuo vrativši se obitelji i kneževskim poslovima. Često su mu postelju na putovanjima grijale druge žene. Ta koja bi odbila kneza, k tome još snažnog i bogatog? Nikada, pak, nije ni pomislio na to da bi mu neka njegova ljubavnica rodila sina ili kćer. Sve do danas.

Spremno je pod svoj krov prihvatio svog nezakonitog sina, njegovu majku i ujaka, te naredio slugama da ih zbrinu kako dolikuje kneževoj rodbini.

– Postupio si časno. – progovori otac Jakov kada su ostali sami. – Od tebe drugo nisam ni očekivao. Bilo bi Bogu ugodno da oženiš tu ženu i dječaka pred ljudima predstaviš kao svoga. Neće ti zamjeriti što je bio kopile, ali bi ti zamjerili da ga takvim ostaviš.

Knez ga iznenađeno pogleda. Zausti nešto reći, ali odustane. Prijeđe preko sobe do prozora i duboko udahne.

– Vidim što si odlučio. – zadovoljno kucne čašom o stol. – Ja ću vas vjenčati čim prije. Vrijeme žalovanja prošlo je. I vrijeme ti je da kreneš dalje. Marija ti sigurno šalje svoj blagoslov iz kraljevstva nebeskog.

– Neka bude tako. – Dujam priđe stolu i podigne čašu. – Uredit ću da se jedna crkva i jedna kapelica ovdje na Krku daruju benediktinskom redu za njezinu dušu. Potom ćeš nas vjenčati.

***

Vjenčanje je bilo uoči Božića, bogato i svečano, kako dolikuje kneževima Krčkim. Nova je kneginja u početku izazivala znatiželju plemstva i puka, ipak je došla k njima čak iz Dalmacije, no svi su je spremno prihvatili.

Nedugo nakon Sveta Tri kralja Šimun je najavio svoj skori povratak na Neretvu.

– Ostani ovdje na Krku. – predloži mu knez. – Već neko vrijeme razmišljam da podignemo svoj mlin i meljemo svoje, a tebi je to zanat. Kaže mi Mirta i da si vješt drvodjelja.

Nije očekivao ovakav prijedlog i nije krio iznenađenje. Pogleda u sestru. Ona mu kimne da prihvati poziv.

– A gdje bih podigao taj mlin? – polako pogledom prijeđe na Dujma. – Ima li na otoku kakva tekuća voda?

– Dobar bi bilo Veli potok podno Dobrinja. – knez spremno odgovori. – On presuši kada dugo nema kiše, no većim dijelom godine to je sasvim dobar vodotok. Svima bi nam to dobro došlo, a ti bi imao dobar posao i dobru zaradu na tome.

Šimun opet pogleda u sestru. Gledali su se nekoliko trenutaka prije negoli je potvrdno kimnuo glavom. Dujam podigne svoj pehar.

– Za naš krčki mlin! – ispruži ruku.

Šimun primi svoj pehar i kucne se sa šogorom.

– Za mlin! – uzvrati zdravicu i iskapi do dna.

***

Na knežev poziv za gradnju mlina kraj mosta podno Dobrinja svi su se spremno odazvali. Tukli su stijene teškim maljevima, tesali građu prema Šimunovim uputama i dovlačili pločasti kamen za krov. Sam Šimun najviše je vremena provodio kod klesara, pazeći da kameni žrvnjevi budu besprijekorni. Nakon nekoliko mukotrpnih tjedana mlin je dobio svoj oblik. Ostalo je još samo preusmjeriti vodu na kolo vodenice.

– Evo, ovdje. – Šimun je pokazivao klesaru na jedan kamen u koritu potoka iznad mlina. – Ovdje mi ukleši utor, po dlan širok i dubok i lakat dugačak. U njega ćemo staviti gredu preko koje ćemo vodu dovesti na vodeničko kolo.

Čovjek nešto nerazgovijetno promrmlja i baci se na posao. Puna dva sata pažljivo je klesao, sve dok greda nije sigurno i čvrsto pristala u utor.

– Odlično si to uradio. – Šimun ga zadovoljno potapša po ramenu. – Sad ćemo postaviti vodilicu za vodu i urediti ustavu.

Mahne radnicima da mu prinesu daske i alat. Radio je brzo i sigurno, povremeno upućujući pomagače kako da mu pridrže građu. Uskoro je drvena konstrukcija dobila željeni oblik.

– Da vidimo koliko smo bili dobri. – Šimun obriše znoj s čela i veselo namigne svojim radnicima. Potom dohvati široku dasku ustave i snažno je gurne do dna. Voda potoka skrene, poteče preko vodilice i zapljusne kolo. Nekoliko je trenutaka tukla po lopaticama prije negoli se kotač počeo okretati. Drvene osovine zaškripe, a kamen gornjeg žrvnja zagrebe po donjem.

– Javite knezu! – Šimun ponosno stisne šaku i podigne je uvis. – I neka nam pošalje vina!

Radosni povici nadglasaju buku vodenice. Prva zrna žita u mlinu podno Dobrinja postajala su brašno.

Knjigu možete kupiti putem autorove Facebook stranice.

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.