Put, putnici i putovanja. Ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama

Izvor: dr.sc. Zoran Ladić, Lovorka Čoralić, Put, putnici, putovanja. Ceste i putevi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama // Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 39 (1997)

Termini za nazivlja srednjovjekovnih hrvatskih cestovnih komunikacija uveliko su određeni civilizacijskim okruženjem pa je najčešće latinsko, talijansko i hrvatsko nazivlje (via, strata, itinera, calla, ruga, ulica, put). Ceste i putovi dobivali su nazive u skladu s raznovrsnim kriterijima: veličina, važnost, očuvanost, etnicitet, osobe, zemljopisna obilježja – pa u izvorima susrećemo nazive kao na pr. magna via, via publica, semita, via per Bossinam, via Cumanorum, vta exercitualis, via de Narento itd…

Upravo u vrijeme vojnih pohoda i ratova kojima je autorica posvetila jedno od poglavlja, značaj cestovnih komunikacija izuzetno raste. U tim vremenima ceste su omogućavale brzi prolazak vojske do mjesta bitke, do utvrde ili logora. Uz cestovne komunikacije u ratnim vremenima vezane su nesretne sudbine ili neslavne epizode pojedinih okrunjenih glava. Autorica nas podsjeća na neslavan bijeg kralja Bele IV. pred najezdom tatarskih konjanika, te na nesretnu sudbinu posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koji je bježao kroz Bosnu gonjen od Osmanlija. Konac bijega bio je u utvrdi Ključ koja biva osvojena, a kralj pogubljen. U ratnim vremenima dolazi i do razvitka pojedinih službi uzrokovanih potrebom ubrzane komunikacije. Iako su temelji tekličke službe postavljeni u antičko doba, svoj puni zamah ova služba (cursor, teklić, knjigonošac, pismonoša, listonoša) dostiže u srednjem vijeku. U mirnodobskim vremenima tekličku službu vršili su podanici kralja, biskupa ili opata, ali njihovo osobito značenje vezano je za ratna razdoblja kada ovu službu obavljaju profesionalci, dobro naoružani konjanici skloni ratničkim vještinama. Vojni poštohodi dobili su na važnosti u vrijeme organizacije protuturske obrane od strane habsburških vladara u XVI. st., dakle na koncu srednjega vijeka, a u svrhu što bolje povezanosti vojnih središta u Beču i Grazu s graničnim kršćanskim utvrdama. Pojava prvog poštohoda stoga je vezana uz organizaciju pomoći, od Osmanlija opsjednutom Jajcu. Do ratnih sukoba dolazilo je i unutar pojedinih manjih zemljopisnih jedinica i mikroregija. U njima su sudjelovale pojedine komune, gradovi, lokalni velikaši ponukani osobnim interesima. Značaj cesta u ratnom je razdoblju toliki da su one uključene u vojno strateške planove zaraćenih strana, a redovito se, kako ističe autorica, kao jedan od uvjeta za sklapanje mira navodi “otvaranje i sloboda cesta”. Autorica kao primjer za ilustraciju ovih lokalnih putova i prolaza koji su doslovno značili život i smrt navodi dugotrajni sukob između Splićana, Trogirana, Klišana, Kaštelana i lokalne vlastele (Šubića i Nelipčića) zbog Kliškog prolaza.

Koristeći podatke sadržane u raznovrsnim izvorima autorica nam predstavlja i svakodnevni život koji se odvijao na srednjovjekovnim cestovnim komunikacijama. Budući da je koristila izvore tipa vladarskih i velikaških povelja ili statuta s jedne strane i živopisnih kronika, ljetopisa, bilježničkih knjiga i putopisa s druge, autorica je podjednako predstavila „velikog i malog” čovjeka u odnosu na cestovne komunikacije. Važno je ovdje napomenuti da ovim “malim”, anonimnim ljudima u dosadašnjoj historiografiji nije  posvećena osobita pažnja već se interes medievista ograničavao na „velike” osobe koje su smatrane za stvaraoce, pokretače i usmjeravatelje povijesnih procesa. Upravo u ovome leži još jedna vrijednost knjige L. Čoralić u kojoj su skladno i s jednakom pažnjom zastupljeni i predstavljeni i „veliki” pojedinci koji imaju podjednaku ulogu i zaslugu u kreiranju srednjovjekovnog svakodnevlja. Stoga je, pored poglavija naslovljenog “Putovanja poslanstava, vladara i uglednika” pri čemu se misli na osobe “koje su u svoje vrijeme na širim prostorima uživale ugled”, autorica posvetila veliku pažnju običnim ljudima – seljacima, sitnim trgovcima, bezimenim hodočasnicima i pustolovima – koji su dosada bili zanemarivani. Kao rezultat analize raznovrsnih izvora pred nama se stvara slika o dinamičnom svakodnevnom životu na cesti, u selu i gradu. Krojač koji je, izoravši lokalni put, proširio svoju oranicu, građanin dalmatinske komune koji je nepropisno izgradio balkon ili stepenice i zapriječio javni gradski put, stalni sukobi građana Gradeca i Kaptola tijekom 14. stoljeća pri čemu su stradavali starci, žene i djevojke na “libera via pubIica seu strata” samo su neki od mnogobrojnih primjera koje autorica iznosi. Time pored ostalog, pokazuje zavidno poznavanje izvora i izuzetnu sposobnost njihove obrade i prezentacije čitaocima.

Osobito su zanimljivi dijelovi u kojima autorica razmatra napore srednjovjekovnih zajednica u očuvanju i izgradnji javnih prostora (cesta. putova, trgova), te popratnih ustanova (konačišta, hospitala, karavansaraja, pretovarilišta) izgrađenih na glavnim cestovnim komunikacija u i izvan urbanih središta. U poglavlju naslovljenom „Statutarne odredbe” na temelju usporedne analize niza Statuta i Reformacija pojedinih istočnojadranskih komuna, autorica ukazuje na zaključke i odredbe komunalnih vlasti o prostornom planiranju, regulacijama, sudsldm mjerama i kaznama vezanim uz cestovne komunikacije. U pojedinim člancima Statuta odražava se velika briga na.šth predaka za gradsku sredinu u kojoj žive, izražava se težnja ka kultur-nom ponašanju na javnim gradskim prostorima, govori sc o ljudima zaduženim za izgradnju, obnavljanje i održavanje cesta, putova i trgova za što se izdvajao novac iz zajedničke gradske blagajne. Velika briga posvećivana je zdravstveno-hlgijensklm prilikama u gradovima (vrijeme je to velikih epidemija od kojih je samo najpoznatija epidemija kuge iz 1348. godine) pa je zabranjeno držanje ili odvođenje pojedine stoke unutar gradskih zidina. Siromašnima, gubavcima i leproznima izgrađeni su hospitali, ubožnice i leprozoriji izvan gradskih zidina. Ovi napori govore nam “o stanovitoj razini svijesti u kulturi življenja gradskog stanovništva” . Ali. ovim primjerima autorica je pokazala i više od toga. Naime, pokazala je da srednjovjekovno urbano društvo nije bila kaotična, nesređena cjelina i da hrvatsko srednjovjekovno komunalno društvo, uz gospodarske, prati i zapadnoeuropske i mediteranske norme urbanog življenja. Konačno, time je ukazano da briga za gradski prostor, koji smo i mi naslijedili, nema svoje korijene u građanskom društvu 19. stoljeća već da je tradicija mnogo dublje u prošlosti, vrijeme razvijenog i kasnog srednjeg vijeka. Promatramo li primjere odnosa prema bludnicama, siromašnima, leproznima i gubavcima vidimo da je stupanj solidariziranja s tim marginalnim slojevima bio vrlo visok i da je svjesnost o potrebi pomaganja tim društvenim slojevima često nadilazila današnje norme. 

Izvan gradskih ili samostanskih zidina, srednjovjekovni pejzaž mediteranske Hrvatske bio je obilježen kamenom i makijom, na kontinentu, pak, beskrajnim  prostranstvima šuma koje su, prema nekim analizama pokrivale preko 70% ukupne površine europskog kontinenta. U tim prostranstvima ceste su bile simbol poretka i sigurnosti nasuprot osjećajima straha. Šuma i noć uvelike su određivale psihološki čimbenik straha u svih srednjovjekovnih putnika. Kako bi se trgovcu, hodočasniku, pustolovu, pa i kralju u pratnji svite barem donekle olakšao naporan i nemiran put, te mu se pružio određeni smještaj i prenočište nicali su uz najvažnije komunikacije najprije samostani, benediktinski, a kasnije i franjevački. Njihova je funkcija bila smještanje svih putnika, besplatno i bez obzira na društvenu pripadnost. O tome se opširno govori u poglavlju naslovljenom “Konačišta i pretovarilišta”. Samostani benediktinaca i franjevaca, raspoređeni u pravilnim vremenskim razmacima, u tim su vremenima bili gotovo jedina mjesta koja su pružala sigurnost od razbojničkih bandi. U njima su spokoj nalazili trgovci, hodočasnici, diplomati, ali i kraljevi kao na pr. Bela IV. koji je nekoliko dana konačio u crkvi sv. Petra smještenoj između Trogira i Splita. Unutar samostanskih zidina, a kasnije i privatnih konačišta koja su svojim vlasnicima donosila materijalnu korist i koje je osnivalo lokalno stanovništvo (u našim krajevima osobito su se isticali Bosanski krstjani), putnici su dobivali jelo, piće i prenočište i bili zaštićeni od razbojnika ili lokalne vlastele. Raznovrsnim oblicima devijantnog ponašanja na cestovnim komunikacijama (svađe, obračuni, razbojništvo itd) kao i korištenjem trgova i javnih gradskih ulica za šetnju, okupljanje gradske mladeži, te političke i crkvene procesije autorica je posvetila poglavlje naslovljeno “Događaji na putu”.

Ukupnost svakodnevnog života na srednjovjekovnim hrvatskim cestovnim komunikacijama autorica ilustrira i razmatranjem drugih isječaka iz života na cesti kao na pr carina, znakovlja na putovima, te razmatranjem višestruke funkcionalnosti cesta i putova pri čemu se osobito osvrće na njihovu izuzetnu važnost u trgovini. Time se opet ukazuje na svevremensko značenje cesta i putova i identične težnje ljudi u udaljenim vremenskim odsječcima. Trgovina je uvijek bila značajan čimbenik gospodarskog razvoja kako manjih tako velIkih zemljopisnih cjelIna. I danas, kada se često govori o važnosti tzv. “koridora” za cjelokupni razvitak Hrvatske ova nas knjiga podsjeća na istovjetni značaj i srednjovjekovnih cesta, osobito onih važnih i velikih (vla magna i via exercitualis). 

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.