Kripte pavlinskog samostana u Sveticama – Posljednje počivalište knezova Frankopana Ozaljskih

Autor teksta i fotografija: Tomislav Beronić

Pročitavši na web stranici pavlinskog samostana Svetice (www.svetice.com) da su arheolozi istraživali kripte i zidove izvorne gradnje samostana, zamolio sam p. Marka Glogovića da Goranu Majetiću, uredniku portala Budni div i meni dopusti istraživački obilazak crkve i ulazak u kripte. Kako sam u molbi i naveo, moj osobni motiv je prikupljanje podataka za novu knjgu priča o Frankopanima u kojoj bi se jedna priča događala baš u tom samostanu.

Naime, prema mojim saznanjima i zaključcima u kripti samostana Svetice vrlo vjerojatno je sahranjeno petero članova porodice Frankopan, no samo za jednog postoji materijalni dokaz. Stoga krenimo baš od njega.

Knez Stjepan IV. Frankopan Ozaljski (1507.-1575.), bio je sin kneza Fernandina i knegijne Marije Branković. Fernandinov otac, dakle Stjepanov djed, bio je čuveni knez Bernardin Frankopan, a baka kneginja Lujza Aragonska, princeza napuljskog dvora. S majčine strane Stjepanov djed bio je srpski despot Jovan Branković, a baka Jelena Jakšić. U ono vrijeme, kad se Marija udavala za Ferdinanda, srpski despoti bili su, baš kao i Frankopani, vazali kralja hrvatsko-ugarskog kralja (titulu despota Jovanu je dao kralj Vladislav koji je naslijedio čuvenog kralja Matijaša Korvina). Zanimljivo je da su Frankopani i Brankovići u to vrijeme već imali jedan prethodni bračni savez. Naime, ugarski general Vuk Grgurević Branković, sin Jovanovog strica Đorđa (Grgura), oženio je kneginju Barbaru Frankopan, kćer kneza Žigmunda Frankopana Otočkog (Bernardinovog strica).

Dakle, knez Stjepan IV. Frankopan Ozaljski oženio je kranjsku baronesu Katarinu Egkh von Hungersbach i s njom je imao jednu kćer, također Katarinu, za koju nema nikavih podataka o životu i udaji, pa pretpostavljam da je umrla kao dijete. Sačuvana je nadgrobna ploča kneza Stjepana, no postavljena je na pomalo nesretno mjesto i sada je prag samostanske crkve. Još uvijek se pomalo naziru spomenički natpisi, ali su dosta izlizani. Narodna predaja govori da je ta nadgobna ploča postavljena na prag baš zato da bi je ljudi gazili jer je knez Stjepan zapamćen kao silnik i goropadnik koji je ugnjetavao kmetove. To baš nije sasvim točno. Naime, istina je da je jedan knez Stjepan Frankopan bio baš takav, ali to nije bio Stjepan IV. Sin Ferdinanda, već njegov nešto mlađi bratić koji je živio u isto vrijeme knez Stjepan V., sin kneza Nikole VIII. Frankopana Tržačkog i kneginje Doroteje Blagajske, a koji je zbog svojih zlodjela nad plemićma Barilovićima osuđen od strane kraljevskog suda kaptola zagrebačkog na smrt, no ta presuda nikad nije izvršena.

Prema nekim povjesničarima knez Stjepan IV. nije prvi iz porodice Frankopan koji je pokopan u kripti samostana Svetice, već je to bio njegov otac Ferdinad. U Ferdinandovo doba završena je gradnja crkve i prvog samostana, a kako je stolovao na posjedu Ozalj vrlo je vjerojatno da je sahranjen baš na Sveticama. Kako je i u ono doba bilo uobičajeno da se supružnici pokapaju jedno pored drugoga te uz svoju preminulu djecu (tada je smrtnost djece bila dosta velik), slobodan sam zaključiti da su i kneginje Marija, supruga kneza Fernardina i kneginja Katarina, supruga kneza Stjepana IV. te malena Katarina također sahranjene baš u toj kripti što bi bilo sasvim u skladu s tadašnjim običajima i njihovom visokom društvenom položaju.

Eto, toliko od mene o vezi knezova Frankopana i samostana Svetice. Sigurno toga ima puno više, no to je već tema za povjesničare i arheologe.

Zahvaljujući dobroti p. Marka tijekom obilaska crkve i kripti poslikao sam puno detalja. Teško mi je reći u ovom trenutku što mi je bilo zanimljivije. Kripta je poseban doživljaj. Ističu se 24 niše u dvije prostorije u koje su pokapani svećenici i redovnici, te dvostruka “kneževska niša” s lijeve stane, koja bi bila negdje u prostoru ispred oltara. U krpipti je također i kapelica, sada još neuređena, u kojoj su održavane mise za pokojnike. Za očekivati je da će, kad obnova završi, i ta kapelica povratiti svoju sakralnu funkciju.

U glavnom prostoru crkve nabrojali smo osam kamenih ploča kojima su pokrivena grobna mjesta. Jedna od tih ploča je poklopac starog ulaza u kriptu (mi smo, naime, u kriptu ušli na nedavno probijen prolaz iz dvorišta desno od svetišta crkve). Ispod ostalih ploča pokopani su, vjerojatno, lokalni plemići iz toga kraja.

Pater Marko skrenuo nam je pozornost na ulomak glagoljskog natpisa u kamenu, kojemu ću se sa zadovoljstvom posebno posvetiti, te još neke uklesane zapise.

Za kraj, ali ne manje važno, moram istaknuti zidne slike odnosno freske u prostoru svetišta te iza oltara na kojima se posebno ističe grb porodice Frankopan, odnosno još preciznije, strica kneza Stjepana IV. – hrvatskog bana kneza Krste Frankopana, oženjenog za groficu Apoloniju Lang von Wellenberg, koje sam svojedobno spomenuo vezano uz zavjetni “Frankopanski oltar” iz crkve u Oberverllachu nedaleko od mjesta Spital am Drau, u Austriji.

U vjeri da će ova posjeta biti poticaj ostvarenju nekih dobrih zamisli do kojih smo došli u ugodnom razgovor s pater Markom, ostavljam Vas u pregladavanju slika iz crkve i kripte pavlinskog samostana Svetice.

U ovom dijelu kripte vjerojatno su bili položeni lijesovi kneza Ferdinanda Frankopana i njegove supruge Marije, zatim kneza Stjepana IV. i njegove supruge Katarine te njihove kćeri, također Katarine.
Goran Majetić na ulazu u kapelicu u kripti crkve.

Prag na ulazu u crkvu je nadgorbna ploča (naknadno izmještena) kneza Stjepana IV. Frankopana.

Ulaz u kriptu – naknadno otvoren za buduće turističke posjete.

Ulaz u kriptu. Ispred su niše u koje su pokopani svećenici i redovnici pavlini.
U nišama su arheolozi ostavili plastične kutije s prikupljenim kostima pokojnika.
Pogled na desno krilo kripte s nišama za umrle svećenike i redovnike.
Pogled odozdo na kamenu ploču ispred oltara koja je sve donedavno bila jedini ulaz u kriptu.
Unutrašnjost kapelice u kripti.
Unutrašnjost “kneževskog” dijela kripte.

PAVLINI U SVETICAMA

U 16. st. Frankopani su na brijegu nedaleko od Ozlja podigli crkvu sv. Marije. Premda se prije taj brijeg nazivao Smolčev vrh, u narodu je dobio ime Svetice, jer su na njemu bile tri crkvice: sv. Margarete, sv. Katarine i sv. Marije Bogorodice.

1627. g. u posjed Svetica dolaze pavlini. Uz crkvu grade samostan. Prvi prior svetičkog samostana bio je poznati leksikograf i pisac Ivan Belostenec, autor Gazophylaciuma (latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik). Uređenje crkve i samostana traje do 1660. g., a snažan potres 1699. g. pogađa samostan. Pavlini se sklanjaju u Kamensko (kod Karlovca) dok se svetički kompleks obnavlja. 1786. g. car Josip II. ukida pavline na terenima svoga carstva. Pavlini su gotovo sve svoje samostane imali upravo na tim područjima pa je Red zamalo nestao (preživjela su samo dva samostana).

Red se ipak polako obnavlja, a u Hrvatsku se vraća 1972. g., najprije u samostan Kamensko, a tijekom Domovinskog rata, u kojem je taj samostan okupiran i gotovo uništen, pavlini se vraćaju i u Svetice, 1994. g. Zapušteni samostan ponovno vraćaju u život. Nakon oslobođenja Kamenskog i obnove tog samostana u Sveticama neko vrijeme boravi samo jedan redovnik, a danas su dvojica.

Povijest i djelovanje Reda

Pavlini su samostanski monaški red nastao u 13. stoljeću zaslugom pečujskog biskupa Bartolomeja, koji je 1215. godine u podnožju gore Mečeka u Mađarskoj dao sagraditi crkvu sv. Jakova Apostola i uz nju samostan, te je napisao i prve upute za zajednički život pustinjaka. Utemeljiteljem Reda smatra se kanonik, bl. Euzebije Ostrogonski (†1270.), koji je oko 1250. godine sabrao i ujedinio pustinjake koji su do tada živjeli raspršeni po šumama južne Mađarske i središnje Hrvatske, nasljedujući primjer i način života sv. Pavla (Tebaida, Egipat, 228. – 341.), prvog pustinjaka.

Dekretom Qui saecularia od 13. prosinca 1308. kardinal Gentilis de Monte Florido, legat pape Klementa V., dao je pustinjacima pravilo sv. Augustina, te se taj datum smatra službenim početkom Reda pavlina. Red je svečano potvrdio papa Ivan XXII. bulom Per sancte contemplationis studium 16. studenog 1328., a potvrdu su svojim bulama obnavljali pape Klement VI. i Urban V.

U početku su se nazivali »Pustinjaci Svetog Križa«, a nakon potvrde Red koristi današnji naziv. Geslo »Sam sa samim Bogom!« ukazuje na život kontemplacije i molitve koji pavlini njeguju od samog početka. Slijedeći znakove vremena, pavlini su iz monaškog načina života postajali redovnicima otvorenijeg tipa, ipak nikada ne izgubivši poslanje pustinje i karizmu samoće. Danas su ovi »bijeli fratri« redovnička zajednica koja promiče pobožnost Majci Božjoj, pustinjskim ocima i anđelima čuvarima osobito se posvećujući duhovnim obnovama, duhovnom vodstvu i sakramentu ispovijedi, vodeći zajednice nove evangelizacije, a na poseban način sudjelujući u borbi za život nerođene djece.

U Hrvatsku dolaze sredinom 13. st, najprije u Dubicu (1244.), a potom u Remete (1272.) gdje su izgradili prvo i najstarije pavlinsko Marijansko svetište. Godine 1400. dolaze u Lepoglavu, koja se razvija u glavni pavlinski centar u Hrvatskoj. Do ukinuća Reda (1786.) podigli su pedesetak većih ili manjih samostana (Kamensko, Križevci, Senj, Modruš, Baška, Svetice, Sveti Petar u Šumi i dr.) od kojih su mnoga marijanska svetišta. Vodili su poznate škole (u Lepoglavi su 1503. godine osnovali prvu hrvatsku gimnaziju) i učilišta, biblioteke, ljekarne, gospodarstva, tvornice; dali su velik doprinos hrvatskoj kulturi kao vrsni umjetnici, slikari, kipari, glazbenici, književnici, povjesničari; sudjelovali su u važnim bitkama protiv Turaka; savjetovali su kraljeve i djelovali kao banski namjesnici; imali su mnoge biskupe od kojih četvoricu zagrebačkih, kao i druge povijesno važne osobe.

Odlukom cara Josipa II. o ukidanju pavlina 1786. godine ugašeni su svi pavlinski samostani u Hrvatskoj. Red je preživio zahvaljujući samostanu u Częstochowi u Poljskoj na koju se ta odluka nije odnosila. Pavlini se u Hrvatsku vraćaju nakon gotovo dvije stotine godina, u samostan Kamensko kod Karlovca 1972. godine, i to zauzimanjem zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića. Samostan je opustošen i razoren 1991. godine za vrijeme velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, zbog čega su se sklonili u samostan u Svetice kod Ozlja. Godine 1993. vratili su se Istru, u samostan u Svetom Petru u Šumi. U Kamensko se vraćaju 1995. godine.

Pavlini trenutno u Hrvatskoj imaju tri samostana, od kojih su Karlovac-Kamensko i Svetice na području Zagrebačke nadbiskupije. Pet bogoslova Hrvata studira u Poljskoj, u Krakovu, na Papinskoj teološkoj akademiji u sklopu koje je Pavlinska bogoslovija, a jedan subrat u Rimu studira Sv. Pismo. Zajedno s bogoslovima danas je sveukupno 16 pavlina – Hrvata (početkom Domovinskog rata samo dvojica). Pavlini tiskaju mnoge brošure i letke, organiziraju seminare, posebno šireći marijanske pobožnosti. Rado se uključuju u rad molitvenih zajednica i grupa. Osobito su poznati po zauzimanju u borbi za život nerođene djece, te je tako, dozvolom generala reda, 1999. godine osnovan »Pavlinski apostolat za život« u sklopu kojega djeluje i udruga »Betlehem«, sa šest majčinskih i sigurnih kuća i mnoštvom drugih inicijativa.

Središte reda nalazi se u samostanu Jasna Gora – Częstochowa u Poljskoj, gdje su pavlini stoljetni čuvari ikone Majke Božje, tzv. Crne Gospe te brinu za potrebe milijuna hodočasnika koji ondje godišnje hodočaste.

(iz Šematizma zagrebačke nadbiskupije)

Preuzeto sa svetice.com

Ovaj unos je objavljen u u potrazi za frankopanskim posjedima i označen sa , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.