Izvor: Blog ISKONSKI PAG
“Domovina je dakle, baština te, istodobno, naslijeđena situacija koja proizlazi iz te baštine, ali i ono što se odnosi na zemlju, teritorij. No još više pojam domovine uključuje vrijednosti i duhovne sadržaje koji čine kulturu neke nacije. (…) U samom pojmu domovine, sadržana je duboka veza između duhovnoga i materijalnog vida, između kulture i teritorija.”
Ivan Pavao II.
Kulturni pejzaž grada Paga i otoka nastaje za vrijeme najveće i najintezivnije izgradnje, u XIII i XIV stoljeću, kojeg mahom obilježavaju crkve na posjedima. Po starim zapisima, gradili su ih bogatiji Pažani, na svojim posjedima, vinogradima i solanama. Tako se na putu od Paga do Dinjiške smjestilo desetak crkvica. Te su crkve nastale na potezu uz put koji prati sa jedne strane solane, a sa druge strane vinograde, koji su danas rijetkost.
Što učiniti za spas ovog kulturnog dobra na središnjem dijelu otoka Paga? Radi se o jedinstvenim sakralnim objektima do kojih nažalost ne vode niti označeni putevi, niti su prezentirani u kakvim vodičima, bilo turističkim ili nekim drugim. Svjedok sam da se mnogi turisti zaustavljaju da bi razgledali to bogastvo, ali jednostavno do tih objekata je jako teško doći.
Previše je vrijednosti u tim kamenim zdanjima da bismo bili svjedoci njihova propadanja, a da ništa ne činimo kako bismo spasili ta zdanja. Te crkvice, osim graditeljske vrijednosti imaju i zanimljive priče, jer su to bila mjesta za molitvu od naporna rada ili puta.
Gdje su oni koji su se kleli i prijetili da se ne dira što je njihovo, da će oni obnoviti ta sakralna zdanja. Zašutjeli su kao stabla kada sjekira uđe u šumu.
Što pažani u obliku kultrurnog turizma mogu ponuditi svojim gostima, kako bih ih odveli iz njihovog stalnog mjesta boravka, motivirajući ih interesom za kulturnim dobrima, koji su ostali kao naslijeđe ili stil života ljudi na tom području. Osim nešto malo sačuvanog srednjovjekovnog grada, paške čipke, paškog kulturnog ljeta u kojem prikažemo ljetni karneval, malo folklora sa nošnjama i Robinjom to je u načelu sve što grad Paga dug niz godina nudi gostima u obliku kulturnog turizma. Dali je to dovoljno, to je drugo pitanje?!
Postojala je dobra volja da se Stari grad dovede u tu funkciju, odlaskom don. Igora Ikića i te aktivnosti su zamrle i Stari grad opet je prepušten nemaru i zaboravu.
Bez stručnog i temeljitog pristupa ovom problemu ova dobra propasti će za vijeke, na žalost svih nas.
Od vrijednih sakralnih spomenika kulture koji su izloženi nebrigi i svim mogućim devastatorima treba se prisjetiti crkvice sv. Ivana Evanđeliste koja se u dokumentima spominje 1321. godine, a nalazi se na području koje se naziva Zastudenac. Ostala je sačuvana apsida, s dobro očuvanim trijumfalnim lukom, djelićem uzdužnog zida i neznatim počecima broda koji su ostali zatrpani slojem zemlje.
Na portalu grada Paga za crkvu sv. Nikole možete pročitati sljedeći tekst, a onda na osnovu napisanog donesite svoje zaključke.
Crkva Sv. Nikole važan je spomenik kulture koji se nalazi izvan naseljenog naselja. Izgrađena je sjeveroistočno od grada uz more, te se svojom pravilnom konstrukcijom ističe iz nepravilnog krajolika koji ga okružuje. Posvećena je Sv. Nikoli , svecu zaštitniku pomoraca, na čiji su blagdan 6.prosinca vjernici, stari i mladi, pješačili oko sat vremena od grada Paga kako bi sudjelovali u liturgiji. Zbog svoje važnosti koju je crkva imala za stanovnike grada Paga u prošlosti, te kao važan spomenik kulture grad Pag je počeo s njenim uređenjem i obnavljanjem.
Crkva svetog Vida je jedan od najvažnijih spomenika srednjovjekovne arhitekture na otoku Pagu. Izgrađena je 1348., a prema predaji je tada Dumica, kći Dominika Sumorovića, za crkvu u oporuci ostavila kalež vrijedan 10 dukata vjerujući da će uskoro biti dovršena. Da je danas Dumici vidjeti ovu crkvicu za koju je založila svoje dukate.
Crkva je jednobrodna s polukružnom apsidom, djelomično je urušena, a na “vrhu” Paga čeka svoju obnovu. I na svetom Vidu zadnju misu je propovijedao don. Igor Ikić. Do svetog Vida izgrađena je cesta, tako da se od Šimuna može doći do vrha. Turisti neorganizirano dolaze na vrh, izlažući se raznim opasnostima, a da nitko ne vodi brigu o tome.
Kada plovimo morem kroz paška vrata, nad strmim hrdinama ispranim burom, dočekuje nas kao kamena skulptura crkva sv. Kristofora, izgrađena na samom rtu u XIV stoljeću, bivajući tješiteljem pomoraca. Najsačuvanija je od svih spomenutih, najviše radi toga što je najteže do nje doći i zato nije bila izložena devastacijama, ali svake godine sve više propada. Unutrašnjost crkve je sačuvan u cijelosti, ali je najžalosnije što služi kao zaštita ovcama.
U šumi Bošana-Dubrava, koja je posljednji ostatak šumske zajednice hrasta medunca i jedina listopadna šuma na otoku Pagu, zaštićena kao posebni rezervat šumske vegetacije još 1988. godine, u podnožju brda na kojem se nalazi najviši otočni vrh sv. Vid, sa svojih 348 metara nadmorske visine, nalaze se ostaci crkve sv. Marije Magdalene.
Dokument o vlasništvu iz 1452. godine ovu crkvu vezuje uz pustinjake, koji su na tom području imali svoje posjede. U 20.stoljeću sv.Magdalena biva izostavljena iz naziva crkve, pa se od tada crkva zove samo sv. Marija, po kojoj se naziva i cijelo područje na kojem se nalazi. Još uvijek se dobro vide ostaci apside, apsidalni zid i temelji sjeveroistočnog zida.
Ovim redosljedom mogao bih obraditi sve ostale crkvice koje su sačuvane, ali nije bit njih pismeno obraditi, jer papir svašta trpi. Ovo je još jedan javni apel da se njih zaštiti i spasi od daljnjeg propadanja, i da ih se turistički prezentira kao kulturno dobro.
“Biti zaljubljen u kulturnu baštinu svoga naroda znači odgovorno i znalački odnositi se prema njoj i otkrivati njezino bogastvo, značenje i ljepotu novim naraštajima.”
Ovako je zborila naša velika povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Anđela Horvat.
Zato sačuvajmo barem ovo što još uvijek nije do kraja propalo i što se dade dovesti u normalno stanje.
Stari gradovi, utvrde, dvorci i srednjovjekovna kultura 