Frankopanski posjedi u Gackoj

Manja Kostelac – Gomerčić, Udruga Baštinica Otočac

Frankopanska povelja 1466. Otočac

Temelji crkve sv. Marije Magdalene (spominje se 1510.) u starom gradu Otočcu

Frankopanski grad Otočac

Najstariji srednjovjekovni Otočac, castrum Othozaz ili Otozzez, nalazio se na otočiću usred rukavaca Gacke (wasserburg), prema nekim mišljenjima, još u 11. stoljeću. Na tom se potpuno devastiranom lokalitetu već 6 godina provodi arheološko istraživanje te je evidentirana prisutnost čovjeka unatrag 6 tisućljeća – sve do nalaza iz prapovijesne lasinjske kulture (najjužniji lasinjski lokalitet u Hrvatskoj). Otkopan je i dio bedema koji je poligonalno okruživao burg i varoš (na fotografiji). Istraživanje se nastavlja dalje.
Nikola IV. imao je 10 sinova i jednu kćer. Nakon Nikoline smrti (1432.), diobom među šestoricom njegovih živih sinova (dana 12. lipnja 1449. godine u Modrušu), Gacka s Otočcem (sada bez Brinja), Prozorom, Dabrom i Vrhovinama pripala je Sigismundu/Žigmundu/Žikmundu Frankopanu Otočkom. On je i prije toga stolovao u Otočcu gdje su Frankopani već imali svoj kaštel.

Suhozid uz staru cestu prema Sokoliću

Žigmund Frankopan imao je velike planove, želio je od Otočca napraviti moderno gradsko središte. Zato još godine 1443. traži Papinu dozvolu za obnovu benediktinskoga samostana u Otočcu koji su Turci razorili i u kojem je samo jedan opat (Ivan de Insulecta). Potom 6. rujna 1449. isti taj samostan i crkvu sv. Nikole bogato obdaruje selištem Međupotočjem, lovištem Drobnicom, crkvom sv. Marka u Ljubčoj Vasi, područjem uz otočki kaštel Obrica (Obriž), prihodima otočkog županata i gackog arhiprezbiterata u Vrhovinama i Dabru. Poziva u samostan šest svećenika koji će vršiti župničku službu. Opat Ivan daje im pola opatijskih prihoda, a senjski biskup Andrija Drački odriče se nekih desetina u Gackoj te svećenicima daje na korištenje biskupsku kuriju koju je imao u Otočcu. Žigmund je sve to poduzeo kako bi učvrstio svoju vlast i crkvenom autonomijom te se nakon takvoga pripremanja terena krajem 1459. obraća Papi navodeći kako je područje njegove vlasti bogato, prostorno široko i ima brojno stanovništvo, a u Otočcu je opatija sv. Nikole s crkvom i bogatim prihodima, te ima sve uvjete da se osnuje Otočka biskupija.
Papa Pio II. doista bulom 5. ožujka 1460. osniva Otočku biskupiju s kaptolom i četiri kanonika. Otočac dobiva naziv slobodnoga grada civitasa, a crkva sv. Nikole postaje katedralnom. Knez Žikmund bira za biskupa dubrovačkog dominikanca Blaža Nikolića i 1461. daruje mu kuću u Otočcu, kuću na Poljicima, selište Setnić Lug i Prelipi, jednog kmeta u Ljubčoj Vasi, selište Zechoniza, mlin i stupu u Švici, mlin u Šumećici, mlin u Poljicima, deset jutara zemljišta Tošmačeva (Kosmačevo), deset jutara na Poljicima, šest jutara u Stimeljevom gaju i pola poljane te vinograd u Senjskoj Dragi i Vinodolu.
Godine 1465. umire Žigmund Otočki bez muškog nasljednika, pa Otočac preuzima mlađi brat Martin II., knez Vinodola, Trsata i Bakra (i utemeljitelj trsatske crkve). Žigmund Frankopan imao je dvije kćeri, Barbaru i Doroteju, obje rođene u Otočcu. Barbara Frankopan, jedna od najutjecajnijih Frankopanki, udala se za srpskog despota i junaka Vuka Brankovića s kojim nije imala djece, a nakon njegove smrti preudala se za Franju Berislavića Grabarskog. Umrla je 1508. godine. Doroteja Frankopan spominje se 1489. godine, a udala se za Stjepana Babonića Blagajskog.

Bedem

Već godine 1463. Osmanlije prodiru do Gacke i Senja pljačkajući i paleći imanja Frankopana. Frankopani ih na neko vrijeme od napada uspijevaju odvratiti darovima, ali ne zadugo. Otočka biskupija neće biti duga vijeka, ugrožava je nesloga Frankopana, osmanlijska opasnost, klimava utemeljenost na tada važećem kanonskom i civilnom pravu te se gubi sa stranica povijesti 1534. godine kada se posve vraća u krilo Senjske biskupije.
Knezovi Žigmund i Martin promicatelji su glagoljice i dobročinitelji, u nekoliko sačuvanih glagoljskih darovnica velikodušno se odriču nekih posjeda u korist pavlinskih samostana Sv. Jelene i Sv. Spasa kod Senja i Sv. Mikule na Gvozdu. Također i pavlinskom samostanu u Crikvenici knez Martin listinom u Otočcu 15. listopada 1475. daruje selo Črman kal sa svim zemljoposjedima.
Zanimljiva je povlastica koju 20. veljače 1476. izdaje knez Martin II. u Novom plemićima i braći Lovrencu i Bartolu Čehoviću, koji su izgubili u požaru u Otočcu stare privilegije. Priznaje im pravo vlasništva nad selima Pujevšani i Mala Prisika, a koja je njihov djed Čeh dobio od Martinovog oca Nikole IV. Frankopana. Ta posredna informacija o požaru koji je zahvatio varoš Otočac i u kojem je izgorjela arhivska dokumentacija pomaže nam shvatiti zašto nema dokumentacije iz najstarije gacke povijesti. Što je prouzročilo taj veliki požar u Otočcu, neka interna nesmotrenost ili napad Osmanlija, teško će se ikada odgovoriti.
Žakan Broz Kolunić (iz plemena Kacitića iz Dubovika u Bužanima) 7. srpnja 1486. u selu Kneža Vas u blizini Otočca, u kući gatanskoga vikara Leonarda, prepisuje poluustavnom glagoljicom korizmenjak, koji danas zovemo Kolunićev zbornik. U bilješkama na čakavskom spominje, između ostalog, kneza Anža Frankopana i navodi kako ga je kralj Korvin istjerao iz njegova gospodstva u Brinju. Pisar Kolunić u Zborniku je zabilježio i glasovitu rečenicu: „…gdo knige počtuje da e knigami počtovan“.

Mlinice u Švici

Mlinarenje povezano s vodom svakako je najvažniji resurs srednjovjekovnoga gospodarstva. U tom su smislu Frankopani bili u izvanrednom položaju s obzirom na brojnost mlinova na rijeci Gacki. Posebno se ističu mlinice u Švici, Šumećici i Poljicima. Švica je od davnina poznata kao vrlo pogodno mjesto za mlinove, pilane i stupe, pa ne čudi što se u frankopanskim ispravama tijekom 15. stoljeća više puta spominju upravo švička mliništa kao predmet darivanja. Tako gospodar Otočca i Gacke Žikmund Frankopan u Otočcu 11. kolovoza 1444. daruje samostanu sv. Jelene kod Senja zapušteno mlinište u Švici s dva mlina da ga poprave i uživaju. Također 24. lipnja iste godine knez Žikmund pavlinima Sv. Nikole na Gvozdu potvrđuje darovnicu, kojom im je njegov djed Ivan Frankopan poklonio jedan mlin i stupu na Svici, a sam dodaje još jedan mlin i pilu. Sljedeća sačuvana glagoljska listina iz Otočca je darovnica kneza Žikmunta samostanu sv. Spasa u Ljubotini kod Senja kojemu također daruje jedno mlinište u Švici. Dar primaju i obavezuju se na protuusluge u molitvama fra Stanislav, vikar Sv. Mikule iz Gvozda, i fra Filip, prior Sv. Spasa.
Za vrijeme borba oko ugarskoga prijestolja između cara Fridrika i kralja Matijaša, pošto su tada i braća Frankopani podvojeni i u međusobnoj zavadi, stradali su i mlinovi u Švici. Kad je nastao mir i kralj Matijaš ostao jedinim vladarom Hrvatske, Žigmunt se 31. ožujka 1463. obavezuje da će po kraljevu nalogu vratiti pavlinima dva mlina, pilu i stupu. Slično knez Žikmund vraća ispravom od 9. kolovoza 1464. samostanu sv. Nikole na Gvozdu „mjesto ed’no na Svici, na kom’ e pila prvo bila, ko mesto su bili bratić moi i sinovci moi razvalili… i dva malina i ed’nu stupu na Švici, a to za prošnju krala Matieša“.
Nakon smrti kneza Žigmunta, pavlini Sv. Jelene i Sv. Spasa podnose knezovima Frankopanima na sastanku u Senju na potvrdu sve svoje posjede. Knezovi Stjepan (Štefan), Dujam, Martin, Juraj, Bartol, Ivan (Anž) i Nikola (Mikula) Frankopan na tom sastanku, ispravom datiranom 5. ožujka 1466. potvrđuju pavlinskim samostanima pravo na sve njihove posjede – mlinove (dva u Švici, jedan u Bočaću – Kosinju), nekoliko zemljoposjeda i sela.
Fratru Filipu, prioru Sv. Jelene, knez Marin II. daruje 15. ožujka 1475. godine zemlju uz mlin, koji im je dao još Žigmunt, da urede vrt i podignu „hižicu“ (kućicu). Ova glagoljska pergamena sastavljena je u Švici.

Frankopanski grad Prozor

Sjeverni zid – kula Prozorina

Ostatci srednjovjekovne frankopanske utvrde Prozor (Prossor) nalaze se na vrhu izdvojenoga brda Prozorina. Prozor se prvi put spominje 1449. kada ga je kod diobe Frankopana dobio Žikmund Frankopan što govori da je postojao i prije te godine. Drugih zapisa iz doba Frankopana o njemu nema. Kada kralj Matijaš Korvin oduzima Frankopanima posjede, među njima i Prozor, dotadašnji frankopanski grad postat će krajiška utvrda. Vrijeme nosi druge potrebe, u prvi plan dolazi zaustavljanje osmanlijskih prodora, a Prozor je na idealnom mjestu i za osmatračnicu i za obranu te će predstavljati jedno od važnijih graničnih uporišta. Prema poznatim podatcima, utvrda Prozor zapuštena je nakon osmanlijske provale 1578., pa nanovo utvrđena 1619.
Nakon gubitka posjeda Frankopani neće nestati s povijesne pozornice Gacke, dapače, imat će istaknutu ulogu u bitkama s Osmanlijama. Tako je general i ogulinski kapetan Vuk II. Krsto Frankopan Tržački i Brinjski obranio Prozor u jesen 1623. godine. Mala vojna posada u Prozoru nije 9 dana dobila hranu i 13 vojnika je pobjeglo. Bila bi i preostala četvorica vojnika pobjegla da nisu 24. rujna 1623. u Prozor došli Vuk Krsto Frankopan i senjski kapetan Sigismund Gusić dovevši 4 Senjana i 1 Vinodolca za plaću od 8 forinti mjesečno. Potom su se vratili u Brinje, a navečer, 1. listopada, glasnik donese vijest da se Osmanlije spremaju uskoro napasti i zauzeti Prozor jer su izdajstvom doznali da u tvrđavi gotovo i nema vojnika. U noći 3./4. listopada 1623. pod Prozor dođe 120 turskih konjanika s 4 zastave, a pola ih siđe s konja i jurišajući poleti na tvrđavu. Kad su se približili, Gusić je otvorio vrata tvrđave i napao ih s posadom, a iz zasjede s leđa udario je Frankopan sa svojom četom. Iznenađeni akindžije dadoše se u bijeg te ih je poginulo 27-ero, zarobljeno 23-oje, među njima i glasoviti harambaša Delli Alija Bunićki. Pobjednicima su pripale i 2 zastave i 49 konja.
Utvrda Prozor bila je tipična četverokutna utvrda s jakom okruglom kulom na istočnom uglu. Jedan manji toranj bio je smješten kod ulaza na zapadnom zidu do kojega se dolazilo ljestvama. Martin Stier (1657.-1660.) hvali dobar položaj i perfektan vidik s utvrde, koja se ne može zauzeti nikakvim topovima osim najvećim pješačkim snagama. Zbog njene strateške važnosti, Stier predlaže ojačanje s još tri četvrtaste kule, dogradnju hodnika i krova, a kapetan Otočca odgovara mu da zbog jakoga vjetra krov nije moguće održavati. Unutar zidina je odličan bunar koji može opskrbiti 50 vojnika, a voda iz njega ne može se ni ispustiti ni oduzeti. Prema R. Horvatu, bunar ima olovne cijevi i iz rimskoga je doba. Danas bunaru nema traga.
U narodnoj predaji i danas se spominje visoka okrugla kula na čijem je vrhu bio prozor kroz kojega se osmatralo približava li se neprijatelj. Još stariju predaju zapisao je M. Magdić, o pivnici u starom gradu nad kojom su 4 zlatne grede, a na njima kotao pun dukata. Naokolo su pune bačve vina kojima su duge i obruči istrulili, a od vina se napravila čvrsta kora. Vino je toliko jako da bi se od litre napilo cijelo selo. Neki su pokušavali naći to blago, ali su kopanjem naišli na kamen živac. Narod kaže da to nije kamen živac, nego golema kamena ploča postavljena na vrata pivnice.

Pogled s Prozorine

Frankopanski grad Dabar

Srednjovjekovni frankopanski grad Dabar prvi se put spominje 1449. godine kod diobe frankopanskih imanja nakon smrti bana Nikole IV. Frankopana. Gacka je tada pripala Žikmundu Frankopanu. Iz istog vremena datira navođenje susjednih sela Dabru: Zvojča, Brizna, Tribihovo (Tribihovići), Okrugle (Okrugljani).
Ostatci utvrde Dabar (u nekim starijim izvorima zabilježen je i kao Tabor) skrivaju se pod kupolastim vrhom brda Vučjak. Bila je to četvrtasta tvrđava s 4 ugaone okrugle kule. Na obronku tik ispod utvrde nalaze se dva izvora, s juga Pištenjak, sa sjevera Čatrnja, a prema narodnom vjerovanju umivanjem u njihovoj vodi prije svitanja na mladu nedjelju slijepi progledaju.
Narod utvrdu kasnije naziva i Sokolić. Prema predaji, to joj je ime dao neki Vid Bićanić koji se iz Brinja prvi doselio u pusti Dabar nakon protjerivanja Osmanlija te je gradinu u kojoj se nastanio nazvao po brinjskome frankopanskom Sokolcu. Također se jedna mala livada iznad Dabra zove Ristino gumno čuvajući spomen na nekadašnjega gospodara grada Dabra Krištofora Frankopana.
Nakon što je kralj Matijaš Korvin iz Brinja potjerao Ivana (Anža) VIII. Frankopana, on se sklonio u Kosinj (grad Ribnik). Njegov sin Krsto II. Frankopan najvjerojatnije je spomenuti Krištofor, a može biti i njegov bratić hrvatski ban Krsto I. Frankopan Modruški i Ozaljski (sin Bernardina Modruškog), proslavljeni ratnik protiv Osmanlija u Hrvatskoj (mnoge su se bitke vodile upravo kod Dabra jer se nalazio na osmanlijskim osvajačkim pravcima prema Primorju i Kranjskoj). Moguće je da je predaja objedinila oba junaka imena Krsto u jednom toponimu. Stanovništvo Dabra iseljava do 1526. godine, a iz toga je vremena i poznata bitka s Osmanlijama kod Dabra (1527.) kada se Osman-aga Glumac nakon ranjavanja sakrio u šuplje stablo gdje su ga pronašli mrtva. To se polje i danas zove Osmanagino polje. Brdo na kojem je nađen Osmanagin konj zove se Konjska glava.
Upravo s područja Dabra sačuvana su čak tri srednjovjekovna glagoljska rukopisa: Dabarski brevijar iz 1486. godine (čuva se u HAZU) i dvotomni brevijar Borgiano Illirico 5 (1361.-1364.) i Borgiano Illirico 6 (1387.), danas pohranjen u knjižnici u Vatikanu. Godine 1500. dopisana je bilješka Vida dijaka o dirljivoj gesti domaćih ljudi iz Okrugljana i Tribihovića o otkupu brevijara godine 1487. od Turaka koji su ga u nekoj ranijoj provali bili ukrali, pa je upravo replika toga brevijara, čiji otkup simbolizira nemjerljivu vrijednost pisane riječi, uzidana u temelj današnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
I druge zabilješke u brevijaru Borgiano Illirico, dopisane rukom dušobrižnika-glagoljaša, predstavljaju važan prilog povijesnim izvorima prvog reda upravo kada je riječ o knezovima Frankopanima:
„A tada (1387., op.) biše knez Anž (Ivan V. Frankopan) gospodin Krku i Gački i Senju i veće.“
”1411. miseca aprila ide knez Mikula, naš gospodin plemeniti v’ Jerusalim k božiem grobu i pride domov iulêa, obhodiv dobro i časno…“
”1432. umri gospodin plemeniti ban Mikula juna 26dn., a nêga sin knez Anž (Ivan VI.) biše u krala demorskog (danskog), a knez Stefan pri krali ugrskom v Seňi (Sieni) ere kral gredise v Rim na cesarstvo…“

Ukoliko ste zainteresirani za obilazak Gacke, slobodno se javite udruzi Baštinica iz Otočca.