Kameni grb s nadgrobnog spomenika aragonske princeze Luise Aragonske, žene Bernardina Frankopana

Enver Ljubović

Aragonski grb iz 1490. iz razrušene nove crkve sv. Franje unutar zidina koja je srušena u bombardiranju Senja 1943., fotografirao Đuro Griesbah 1934. prije rušenja crkve, novija fotografija, autor Dunja Kolar. – Vapnenac, 86x68x18 cm – Senj, XV. stoljeće – Inv. br. 37/95. (dvorište Sakralne baštine Senj) T. XXI, Sl. 47a-b stanje spomenika prije i poslije rušenja crkve.

Ovaj grb sa fotografije je nekada bio u staroj frankopanskoj crkvi sv. Franje izvan zidina, predjel Sveti Petar-Travica. Kamena ploča s grbom bez natpisa bila je uzidana iznad škropionice kod krajnjeg ulaza u crkvu sv. Franje. Grb je isklesan u polukružnom štitu i podijeljen na četiri polja. U donjem lijevom i gornjem desnom polju su okomite grede. Iznad štita je kraljevska kruna. Oko grba je okrugli vijenac od lovorovog lišća koji pridržava sa svake strane po jedan anđeo. Po elementima u grbu smatra se da je to grb Lujze Aragonske, žene Bernardina Frankopana. Grb se danas nalazi u dvorištu Sakralne baštine Senj i u cijelosti je sačuvan.

Kameni grb s nadgrobnog spomenika aragonske princeze Luise Aragonske, žene Bernardina Frankopana iz razrušene stare crkve sv. Franje, izvan zidina Senja, vjerojatno je prenesen u novu franjevačku crkvu unutar zidina, tj. iz stare razrušene franjevačke crkve, frankopanske zadužbine, izvan zidina (Sveti Petar-Travica). Stjepanov sin, Bernardin, svoju je buduću suprugu upoznao prilikom sudjelovanja u kraljevskoj pratnji koja je u Napulj išla po kraljevnu Beatricu, kćer napuljskog kralja Ferdinanda I. i buduću ženu Matijaša Korvina. Na toj svečanosti mladi se Bernardin zagledao u Lujzu Aragonsku, kraljevu nećakinju i sestričnu kraljevne Beatrice, koja mu je uskoro postala suprugom. Iako se ne zna točan datum sklapanja braka, historiografija je kao rubne godine njihova zajedničkog života uzela 1481. i 1489. Lujza je bila kći Eleonore Aragonske i Marina da Marzano, kneza od Rossana i vojvode od Sessa i Squilacea. Osim s obitelji da Marzano, Bernardin je ovim brakom došao u blisku svojtansku vezu s kraljem Matijašom i obitelji Hunyadi. Diplomatska služba Stjepana i Bernardina za obitelj Hunyadi sada je bila produbljena i vezom koja je u mnogočemu odredila buduću političku sudbinu Bernardina. Osim Hunyadija, Bernardin je obnovio srodstvo s napuljskom kraljevskom krunom, koju je sada nosio Alfonsov sin Ferdinand. Učvršćivanje veza s obitelji D’Este i samom napuljskom krunom potvrđuje brak između Eleonore, kćeri kralja Ferdinanda s Herkulom I., koji je bio polubrat Ižote, Stjepanove supruge. U međuvremenu, Lujzina sestra Katarina udala se za Antonia della Rovere. Taj Antonio bio je nećak pape Siksta IV. i bratić pape Julija II., istaknutih predstavnika navedene porodice. Budući da je treća kraljeva kći Giovanna bila udana za Leonarda della Rovere, koji je također bio nećak Siksta IV., ali i brat Julija II., Ferdinand Aragonski stvorio je obećavajuće veze s onodobnom crkvenom i političkom elitom, koja je tim posredstvom u srodstvo došla i s Frankapanima. Lujza se prvi put spominje u darovnici od 25. srpnja 1481., u kojoj ju je Bernardin nazvao se „našom najdražom suprugom“.Tom je darovnicom Bernardin Martinu Oštrehariću darovao selo Stubal s kaštelom u Modruškoj županiji, a Lujza je zabilježena kao sudarovateljica. Lujza je zajedno s Bernardinom živjela u stolnom Modrušu, gdje mu je do 1489. rodila osmero djece; četiri sina i četiri kćeri. Tako nam “Rodoslovlje Frankapana Modruških i Ozaljskih”163 donosi popis na kojem prvenstvo imaju muška djeca bez obzira na godinu rođenja: Matija, Krsto, Ivan, Ferenat, Marija Magdalena, Ižota, Beatrica i Veronika. Lujza Aragonska posljednji put se javlja u 162 tablice koje prikazuje rodbinsku i svojtansku povezanost Frankapana Modruških s obiteljima D’Este, Da Marzano, Hunyadi, Della Rovere i dinastijom Aragonaca u trenutku Bernardinove ženidbe s Lujzom nalazi se u dokumentima sredinom 1489., kada zajedno s Elizabetom, udovicom erdeljskog vojvode Ivana Pongracza „od Dengelega“, ugovara zaruke Matije Pongracza i svoje kćeri Marije Magdalene. Godine 1489. umrla je Lujza Aragonska, a knez Bernardin se nakon toga više nije ženio. Iako je ovo naizgled neobičan čin, ako uzmemo u obzir vrijeme u kojem je živio, Bernardin je pretpostavljamo, bio zadovoljan potomstvom i dosegnutim ugledom, koji je proporcionalno rastao sa sve češćim navalama Osmanlija. Budući da je zaleđe u to vrijeme bilo ugroženo prodorom Osmanlija, Bernardin je kao mjesto pokopa supruge izabrao Senj. Osim toga, u Senju je u crkvi sv. Petra bila sahranjena i njegova majka Ižota, pa se podrazumijeva da je u majčinoj blizini htio pokopati i suprugu podignuvši joj dostojan nadgrobni spomenik.

Literatura: Hrvatski kulturni spomenici, Senj I, Pavle Tijan, bilješke 47., slika 47., JAZU, 1940., st. 64. i Vjekoslav Klaić, Krčki knezovi Frankapani…, str. 267-268., Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata IV…, str. 124.-126., Vjekoslav Klaić, Krčki knezovi Frankapani…, str. 267-268. i Marija Šercer, Žene Frankopanke, Modruški zbornik, god. 4 i 5, Modruš, 2011., str. 31-40.