Srednjovjekovne obrambene građevine porječja Krapine (I.)

Tekst: dr.sc. Krešimir Regan

Izvor: Časopis KAJ 4-5/2007.

Na južnom dijelu Hrvatskog zagorja, između sjevernih padina Medvednice i rijeke Krapine, nalaze se ostatci šest obrambenih građevina koje su bile građene od kamena, drva i u kombinaciji oba materijala (Lubenik, Donja Stubica, Samci, Bistrica, Pinja, Beloslavec), dok nam dokumenti bilježe postojanje još jedne utvrđene građevine na tom prostoru (Sušobreg). S obzirom na to da su se od većine njih sačuvali tek skromni zemljani ostatci, o njihovom izvornom izgledu možemo samo nagađati na osnovi oblika terena na kojemu leže i na temelju usporedbe s tipološki sličnim građevinama. Izuzetak je tek plemićki grad Samci čiji su ostatci bili konzervirani tijekom obnove baroknoga dvorca Oršić u Gornjoj Stubici sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Premda se neki od njih spominju već u drugoj polovici XIII. st., većina je izgrađena tijekom XIV. i XV. st., a napuštena nakon ustaljenja hrvatsko- osmanlijske bojišnice u prvoj polovici XVII. stoljeća.

Srednjovjekovne obrambene građevine porječja Krapine (i.) novi je članak u sklopu serije napisa o obrambenim građevinama Hrvatskog zagorja. Premda obrada plemićke vojne arhitekture Hrvatskog zagorja prvotno nije bila zamišljena kao niz, najnoviji rezultati arheoloških istraživanja na nekima od njih te rezultati dobiveni sustavnim pregledom terena i dokumenata utjecali su na ideju da se one prikažu u enciklopedijskom, odnosno leksikografskom obliku. U ovom radu razmatraju se obrambene građevine južnog dijela Hrvatskog zagorja koje su tijekom srednjega i prvog stoljeća novoga vijeka bile podignute na prostoru između rijeke Krapine i sjevernih padina Medvednice. Znanstveno su nam zanimljive zbog činjenice što nikada nisu privukle značajniju pažnju istraživača kulturne baštine Hrvatskog zagorja, o čemu ponajbolje svjedoče zemljovidi Anđele Horvat te Vladimira i Sene Gvozdanović, na kojima su uz rijeku Krapinu ucrtane tek dvije takve građevine (Bistra, Gornja Stubica). Stoga se u ovom članku po prvi put i cjelovito iznose podaci o prošlosti i stupnju uščuvanosti obrambenih građevina položenih između sjevernih padina Medvednice i rijeke Krapine dobiveni na osnovi analize povijesnih dokumenata i terenskog istraživanja.

Lubenik

Najzapadnija obrambena građevina južnog dijela porječja Krapine jest plemićki grad Lubenik čiji se skromni ostatci nalaze iznad mjesta Poljanice Bistranske. Svojom čitavom površinom zauzima glavicu s triju strana strmog planinskog odvojka koji se samo s južne strane naslanja na masiv Medvednice. Danas se od njega sačuvalo tek zaravnjeno zemljano uzvišenje ovalnog tlocrta (44 x 40 m). Od obrambenog zida koji je zatvarao gradsko dvorište održao se tek skromni fragment u dužinu od preko 20 m i visinu od približno 2 m neposredno uz spoj istočnoga ruba platoa i obrambenoga jarka. Mada je zid već odavno izgubio izvornu širinu postupnim urušavanjem vanjskog i zatrpavanjem unutarnjeg pročelja (vidljiva je samo jezgra zida ispunjena kamenom lomljencom i žbukom), na osnovi razlike između ostataka temelja te najviše sačuvanih dijelova zida možemo zaključiti da je njegova širina iznosila više od 1,40 m. Skromna sačuvanost obrambenih zidova leži u činjenici da je tridesetih godina XVII. st. njegova građa poslužila barunu Ivanu Moskonu kao jeftin građevinski materijal za zidanje župne crkve sv. Nikole gotovo u samome središtu nekadašnjeg gradskog dvorišta te pratećih stambenih i gospodarskih građevina, podignutih neposredno uz mjesto nekadašnjega pružanja obrambenog nasipa toga grada. Taj je materijal najbolje vidljiv na obližnjoj župnikovoj klijeti. Na osnovi njega znamo da su pročelja barem jednog dijela te obrambene građevine bila izgrađena od klesanaca nejednakih dimenzija.

Pogled na plemićki grad Lubenik sa sjevera

Zemljano uzvišenje Lubenika bilo je opasano obrambenim jarkom i nasipom.Premda su sve do nedavno bili sačuvani gotovo u izvornom obliku, znatno su devastirani nedavnom gradnjom makadamskog puta. U izvornome obliku očuvali su se tek uz sjeveroistočnu stranu humka. Ostatcima utvrde pristupa se uskom stazom iz Poljanice Bistranske koja se u nekoliko serpentina uspinje po sjevernoj padini lubeničkog brdskog odvojka te polukružno obilazi humak sa zapadne i jugozapadne strane. Kod krajnje južne točke humka put ulazi u nekadašnje gradsko dvorište preko ostatka obrambenog jarka. Iako nema nikakvih materijalnih tragova koji bi potvrdili točan položaj gradskih vrata i prilazne staze, na osnovi konfiguracije terena te usporedbe s položajima gradskih vrata na drugim takvim građevinama, možemo pretpostaviti da suvremena staza prati smjer srednjovjekovne staze te da se na mjestu njezina ulaska u bivše dvorište grada nalazio njegov glavni ulaz. Osim što bi na taj način bio najlakši kolni pristup utvrdi iz doline rijeke Krapine, takav položaj staze i vrata omogućavao bi braniteljima da iz sigurnosti braništa bez prevelikog rizika sudjeluju u njihovoj obrani. Na osnovi svih dosad izrečenih zapažanja i zaključaka možemo plemićki grad Lubenik odrediti
kao prstenastu utvrdu. Budući da taj tip utvrde čini jezgru većine zagorskih plemićkih gradova podignutih tijekom druge polovice XIII. ili početkom XIV. st.,nećemo pogriješiti pretpostavimo li da je i ta utvrda podignuta u tom razdoblju. Lubenik se kao toponim prvi put spominje u ispravi kralja Andrije II. iz 1209. kao naziv posjeda Petusa iz roda Aka i ime potoka. U doba njezina sastavljanja taj se posjed nalazio unutar granica poljaničkog posjeda. Drugi se put spominje u popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. kao ime župe (i crkve) sv. Nikole10 koju je izgradio Vrastislav II. iz roda Aka početkom XIII. st. na posjedu Poljanici u neposrednoj blizini posjeda Lubenik. Premda se uz toponim Lubenik nigdje ne veže pojam plemićki grad, njegovo postojanje pretpostavljamo upravo prema
naslovu poljaničke crkve te analogijom prema imenima drugih zagorskih župa.

Skica tlocrta plemićkoga grada Lubenika

No, gdje se nalazila ta crkva? Prema predaji zapisanoj u Kronici župe Bistre, sjedište župe prije gradnje današnje crkve 1631. nalazilo se “…na brežuljku, kod ‘grada’, na mjestu koje se danas zove ‘Kapelca’ kod Belčića, a koje se razvalina još uvijektamo nalazi.” Grad se zvao Bistra, dok se za ostatke građevine kod ‘Kapelca’ smatra kako pripadaju kapeli sv. Magdalene. Budući da su se još početkom XX.st. na gorskome odvojku Belčiću nalazili, po svoj prilici, ostatci sv. Nikole od Lubenika, i da se na susjednom odvojku nalaze ostatci utvrde uz današnju župnu crkvu, onda nema nikakvog razloga da ruševine te obrambene građevine ne identificiramo kao ostatke plemićkoga grada Lubenika. Izgradili su ga članovi roda Aka tijekom druge polovice XIII. ili početkom XIV. stoljeća. U doba kada se prvi put spominje pripadao je Arlandijevoj grani toga roda. Premda je nemoguće dokučiti razloge i vrijeme propasti toga grada, vrlo je vjerojatno da se to dogodilo prije 1342. jer se u ugovoru o podjeli posjeda među Arlandijevim nasljednicima on ne spominje, za razliku od istoimenog posjeda koji se potvrđuje kao imanje Loranda, bratića Nikole III. donjostubičkog i Nikole IV. gornjostubičkog. Da je lubenički plemićki grad u doba sastavljanja ugovora bio u funkciji, nema sumnje – on bi bio spomenut. S obzirom na to, možemo pretpostaviti kako je napuštanje Lubenika moglo biti uzrokovano prirodnom katastrofom (poput požara ili potresa) i nemogućnošću vlasnika da ga obnovi budući da je takav pothvat iziskivao znatna materijalna sredstava. Da je napuštanje plemićkih gradova bila uobičajena pojava u razvijenome srednjem vijeku na prostoru Hrvatskog zagorja svjedoče nam primjeri plemićkih gradova Vrbovca u Klenovcu Humskome, Židovine na Ivanščici te prostranoga plemićkoga grada kraj Margečana u dolini rijeke Bednje. Premda je Lubenik bio najvjerojatnije napušten četrdesetih godina XIV. st., život je na njegovim ruševinama obnovljen 1631. kada mu je kamena građa bila iskorištena za podizanje nove župne crkve te pratećih stambeno-gospodarskih građevina.

Donja Stubica

Ostatci plemićkoga grada Donje Stubice nalaze se gotovo u samom središtu istoimenog gradića, u sjeveroistočnom uglu manjeg ravnjaka kojim završava jedan od krajnjih sjevernih planinskih odvojaka Medvednice; on je s južne strane vezan uz ostatak Medvednice, dok je na ostalim stranama strmim obroncima odvojen od susjednih medvedničkih odvojaka te ravnice u kojoj leži povijesno središte Donje Stubice. Domaće stanovništvo zove ga Stari ili Tahyjev grad. Iako su se od utvrde sačuvali tek zemljani ostatci, oni su i više nego dovoljni da ju opišemo kao manju utvrdu trapeznog tlocrta (64 x 54 m) branjenu sa sjeverne i istočne strane strmim obroncima brda na kojem leži, a sa zapadne i južne strane velikim obrambenim jarkom. Mada se u dosadašnjim osvrtima ona opisivala kao utvrda s četiri ugaone kule, pažljivim promatranjem terena primjećuje se tek u jugozapadnome uglu nekadašnje utvrde veće polukružno ispupčenje koje sugerira postojanje snažne kružne ugaone branič-kule. Preostala tri blago zaobljena ugla utvrde su, s obzirom na malu površinu, dostatna tek za smještaj manjih kula potkovastog tlocrta. Budući da se iz skromnih ostataka ne može rekonstruirati izgled donjostubičkog grada, veliku pomoć u tom poslu pružaju nam povijesni izvori. Među najzanimljivijima je pismo njegova gospodara Petra Lasa od Kastilje iz 1537. u kojem moli kralja Ferdinanda I. dopuštenje za paljenje Stubice jer “…da u ovom kraju ne treba utvrde, a Stubica da onako nije ništa vrijedna, jer poradi već trule drvene građe prelazi u ruševine.” Zanimljiv nam je i podatak da su njeni ostatci iskorišteni za gradnju dvorca u Golubovcu. Kada se današnji izgled donjostubičkoga plemićkoga grada i skromni povijesni podaci o njegovom izgledu povežu s činjenicama da je tijekom XVI. st. bio nekoliko puta osvajan, ne preostaje nam ništa drugo već da zaključimo kako je većim dijelom bio izgrađen od drva, dok su ugaone kule i polukule mogle biti, s obzirom na istaknutu stratešku poziciju, izgrađene od kamena. Podatak da Laski traži kraljevsku dopuštenje za paljenje utvrde zbog trule drvene građe, a ne dopuštenje za njezino rušenje, dovoljno nam govore u prilog toj pretpostavci. Naime, paljenjem samo drvenih obrambenih dijelova utvrde, bez rušenja kamenih zidova, utvrda bi bila tek privremeno stavljena izvan funkcije, budući da bi svakom zainteresiranom za njezinu obnovu bilo potrebno tek nekoliko dana da ponovno izradi uništene drvene dijelove te ju privede izvornoj ulozi.

Skica tlocrta plemićkoga grada Donja Stubica

S obzirom na to da se utvrda u Donjoj Stubici prvi put spominje 1439. kao plemićki grad koji je kralj Albert II. potvrdio Dori Tóth, supruzi Nikole Hennyngha, najvjerojatnije ga je izgradio njezin otac Ivan IV. Tóth za zaštitu istočnih dijelova prostranog susedgradsko-stubičkog vlastelinstva. Razlog njegovoj gradnji trebamo tražiti u činjenici da je Susedgrad ležao na samome rubu tog prostranog vlastelinstva, dok je Lubenik već odavno propao. Hennynghovci su gospodarili donjostubičkim gradom sve do smrti Ane Hennyngh (1533.) i njezinoga supruga Stjepana Désházya (1534.). Budući da Ana i Stjepan nisu imali muškog nasljednika, donjostubičkim gradom zagospodario je Šimun Erdődy (1535.–’36.) te kraljevska komora. Premda je za komorske uprave donjostubički grad zajedno sa susedgradsko-stubičkim vlastelinstvom darovan Petru Lasu od Kastilje (1537.), potom Ivanu Katzianeru (1537.)  i naposljetku Jakovu Székelyu (1548.), te darovnice nikada nisu stupile na snagu s obzirom na to da su ženski nasljednici Hennynghovaca u međuvremenu pokrenuli te 1551. dobili parnicu kojom im je priznato pravo nasljedstva tog prostranog vlastelinstva. Na osnovi sudske presude stubički je grad pripao Andriji Teuffenbachu-Hennynghu i njegovome nećaku Helfriku Sebriaku de Kaynachu, koji je svoju polovicu vlasništva nad njim prodao 1554. Andriji. Čini se da je stubički grad za kraljevske uprave bio slabo održavan budući da ga je Andrija morao obnoviti. Ta se obnova morala dogoditi u razdoblju između 1554. i 1559. kada na osnovi založnoga ugovora prelazi u ruke Ambroza Gregorijanca. Nakon što je 1564. u vlasništvo jedne polovice susedgradsko-donjostubičkog vlastelinstva, pa tako i donjostubičke utvrde, bio uveden Franjo Tahy, zbog neriješenih vlasničkih odnosa između Tahyja i Andrijine udovice Uršule Mecknyczer, kao i zbog nasilničkog ulaska Tahyja u drugu polovicu vlastelinstva, izbio je spor koji je kulminirao oružanim sukobom s vojskom bana Petra II. Erdődyja pod Susedgradom 3. VII. 1565.32 Unatoč tome što je oružani otpor banskoj vojsci bio proglašen pobunom, a njezini sudionici izdajnicima, što je podrazumijevalo gubitak spornog posjeda u korist kraljevske komore i Franje Tahyja, Uršulu je kralj Maksimilijan II. zajedno sa zetovima Mihovilom Konjskim, Stjepanom Gregorijancem i Matijom Kerecsényem krajem 1570. oslobodio svake odgovornosti za to djelo te im potvrdio vlasništvo nad polovicom susedgradsko-stubičkog vlastelinstva koje su u međuvremenu zbog sukoba s banskom vojskom izgubili. Kraljeva odluka bila je provedena 6. VIII.1572. U međusobnoj podjeli, donjostubički grad pripao je Mihajlu Konjskom, a potom njegovoj kćeri Dori udanoj za Nikolu Mallakoczyja. U rukama Dorinih i Nikolinih potomaka on je bio do razdoblja između 1693. i 1715. kada je rodbinskim vezama prešao u posjed plemićke obitelji Domjanić. Posljednja vlasnica donjostubičkoga grada bila je Regina Drašković (rođ. Domjanić) koja ga je srušila, a dobiveni građevinski materijal iskoristila za gradnju nedalekog dvorca Golubovec (1790.).

Samci (Gornja Stubica)

Plemićki kompleks Samci nalazi se na gotovo ravnome platou istoimenog omanjeg brda u neposrednoj blizini Gornje Stubice. Čine ga ostatci srednjovjekovnog plemićkog grada i barokni dvorac koji je uz njega 1756. podigao Krsto II. Oršić. Od plemićkoga grada sačuvan je tek njegov sjeverni dio, djelomično uklopljen u građevinske strukture baroknog dvorca. Sjeverni obrambeni zid grada isprekidano se pruža od zapada prema istoku u duljinu od, približno, 16 m. Na njegovo se nekadašnje vanjsko, sjeverno pročelje, naslanja treće ili južno, arkadama rastvoreno krilo baroknog dvorca, koje je služilo kao komunikacijska spojnica srednjovjekovnoga plemićkoga grada i baroknog dvorca. Na prvome katu toga krila sačuvana su ulazna vrata grada, probijena najvjerojatnije u doba gradnje baroknoga dvorca. Zahvaljujući inkorporiranosti u začelni zid bočnoga južnog krila baroknoga dvorca, sjeverni obrambeni zid plemićkoga grada sačuvao se u visinu od jednog kata. Okomito na sjeverni obrambeni zid naslanja se fragment zapadnog obrambenog zida koji se pruža od sjevera prema jugu u duljinu od, približno, 3.50 m.38 Na spoju sjevernog i zapadnog zida grada sačuvan je u visini nekadašnjeg spoja prvog i drugog kata zapadni kameni nosač erkera, dok je na nekadašnjem spoju sjevernog i istočnog obrambenog zida sačuvana baza snažnog potpornjaka, čiji se ostatci nalaze nasred dvorišnog prostora između zapadnog i sjevernog krila baroknog dvorca. Sačuvani zidovi plemićkoga grada u temeljima su široki približno 1.20 m, prema vrhu se blago sužavaju, a sazidani su od grubo obrađenog kamena manjih dimenzija, povezanog vapnenom žbukom.

Pogled na plemićki grad Samci sa sjeveroistoka početkom XX. st.

Prikaz ostataka plemićkoga grada Samci: A) početkom XX. stoljeća; B) početkom XXI. stoljeća

Budući da na području gornjostubičkog plemićkoga kompleksa nikada nisu provedena arheološka istraživanja koja bi odgonetnula vrijeme gradnje i tlocrt plemićkoga grada, na osnovi građevinskih ostataka i grafičko-fotografskih izvora možemo pretpostaviti da je on bio manja obrambena dvokatna građevina pravokutnog tlocrta poduprta ugaonim potpornjacima. Na sjeverozapadnom uglu grada, u visini drugoga kata, nalazio se erker, čija je južna stranica bila 1916. sačuvana gotovo polovicom svoje izvorne visine. U njega se, po svoj prilici, ulazilo kroz manju obrambenu građevinu pravokutnog tlocrta podignutu posred istočnog zida. Premda se prema izgledu njezinih temelja prikazanih na tlocrtu iz 1861. ona može opisati tek kao neka vrsta rizalita, na osnovi usporedbe s tipološki sličnim obrambenim građevinama možemo pretpostaviti da se radi o manjoj ulaznoj kuli. S obzirom na veliku površinu glavice brda na kojem je grad stajao vrlo je vjerojatno da je bio opasan obrambenim jarkom, poput gotovo svih drugih obrambenih građevina toga doba. U središtu grada nalazio se okrugli zdenac. O povijesti plemićkoga grada na brdu Samci znamo vrlo malo. Iako nam informacijski pano ispred njegovih ostataka kazuje da je podignut u XII. st., on se prvi put spominje tek 1476. kao vlasništvo Doroteje i njezina sina Ivana Hennyngha od Susedgrada. Premda se ne može isključiti mogućnost da je ovome gradu prethodila neka starija obrambena građevina, na osnovi njezinih poznatih građevinskih elemenata koji nose obilježja renesansnoga obrambenoga graditeljstva (skošenost vanjskog pročelja obrambenih zidova u visini prizemlja, pravokutni tlocrt, erker, snažni ugaoni kontrafori) možemo pretpostaviti da su ga izgradili Hennynghovci polovicom XV. st. Kasnije se kao njegovi gospodari navode Ambroz Gregorijanec (1543.) i njegov sin Stjepan koji ga je 1574. prodao Ivanu II. Petričeviću. U tom se dokumentu ova utvrda navodi kao plemićki dvor (curiam nobilitaris in Felso Stubycza).44 Posljednji Petričević koji je vladao tim gradom bio je Franjo. Pod prijetnjom gubitka posjeda u korist kraljevske komore zbog ubojstva supruge Katarine Keglević prepustio ga je zajedno s drugim obiteljskim posjedima 1658. svome šogoru Ivanu Franji Oršiću. Premda je kraljevska komora poništila ugovor i zaplijenila Petričevićeva imanja, kralj ih je ipak 1660. poklonio Oršićima. Da mu šogor ne bi ostao beskućnikom, Ivan Franjo sklopio je s njim tajni ugovor kojim mu je dopustio uživanje svih njegovih bivših posjeda do smrti. Na ispunjenje ugovora nije morao dugo čekati jer je Franjo već 1662. preminuo. U posjedu Oršića stara je utvrda, unatoč činjenici što je bila interpolirana barokni dvorac, polako i sigurno propadala, da bi joj konačan udarac zadao veliki potres iz 1880. nakon kojeg počinje njena sustavna razgradnja.

Bistrica

Na pola puta između Samaca i Konjščine nalazi se Marija Bistrica, a nedaleko nje slikovito zagorsko selo Podgrađe koje se smjestilo podno strmih istočnih padina humskog brdskog odvojka koji domaći ljudi zovu Gradinom, prema ostacima bistričkoga plemićkoga grada koji leži na njegovom krajnjem sjevernom i najvišem dijelu hrpta. Nekadašnjem prostoru grada može se pristupiti šumskom stazom koja se iz središnjeg dijela Podgrađa polukružno uspinje po sjever noj i južnoj padini brda na kojem leže ostatci Bistrice, te šumskom stazom koja vodi od posljednjih kuća u južnome dijelu Podgrađa do hrpta brda i teče gotovo čitavom njegovom dužinom prema sjevernom dijelu, gdje izbija točno ispred ostataka Bistrice. Položaj grada bio je pažljivo odabran. Sa zapadne, sjeverne i istočne strane okružuju ga strme padine, dok je od ostatka hrpta s južne strane odvojen obrambenim jarkom. Od nekadašnjeg moćnog grada izduženog tlocrtnog oblika (157 x 42 m) danas su se sačuvala tek tri velika ovalna zemljana humka strmih padina i ravnog vrha. Oblikovani su kopanjem dubokih obrambenih jaraka kojim je izvorni hrbat brda bio presiječen na tri mjesta.

Pogled na sjeverni humak plemićkoga grada Bistrica s juga

Bistrica: Gradina – selo Podgrađe, plan

Skromne ostatke jaraka dijelom nalazimo i na zapadnoj padini brda. Između humaka, međusobno udaljenih približno 25 m, nalaze se široki obrambeni jarci u čijem središtu stoje dugački i uski obrambeni nasipi trokutasta presjeka. Svojom visinom oni su gotovo dvostruko niži od humaka. S obzirom na visinu te središnji položaj u obrambenim jarcima, nema sumnje da su nosili središnju konstrukciju drvenog mosta te povezivali tri dijela bistričke utvrde u jedinstvenu fortifikacijsku cjelinu. Na južnome kraju ravnjaka sjevernog humka nazire se plitki jarak koji sugerira postojanje manjeg obrambenog dvorišta. Budući da se na hrptu ispred južnog obrambenog jarka Bistrice nalaze dva uska zemljana nasipa trokutasta presjeka i nejednake visine (sjeverni je nešto viši od južnog), možemo pretpostaviti kako se u grad ulazilo preko dugačkog drvenog mosta koji se u južnom dijelu svojom konstrukcijom naslanjao na zemljane nasipe. S obzirom na to da se na humcima nisu sačuvali nikakvi površinski vidljivi ostatci načinjeni od kamena ili opeke, možemo pretpostaviti da je Bistrica bila izgrađena od drva te da se sastojala od sjeverne, srednje i južne utvrde koje su međusobno povezivali drveni mostovi.Iako se iz skromnih ostataka ne može sa sigurnošću odrediti izgled te namjena pojedinih dijelova toga plemićkoga grada, možemo s vrlo velikom vjerojatnošću pretpostaviti da su se na sjevernome humku nalazili stambeno-reprezentativni sadržaji bistričkoga grada, a na srednjem i južnom gospodarski i obrambeni sadržaji. Kao i čitavo sjeverno medvedničko prigorje, bistričko je područje također bilo u sastavu velikog vlastelinstva obitelji Aka. U sklopu njega nalazio se posjed
Bistrica koji se prvi put spominje 1209. u vlasništvu Vrastislava II. Središte tog posjeda nalazilo se u bistričkom plemićkom gradu koji se prvi put spominje 1327. kao posjed Nikole Ludbreškog. Budući da je Nikola umro bez muškog nasljednika, Bistricu je 1358. naslijedio kralj Ludovik I. Veliki. U kraljevom posjedu ona je bila tek do 1359. kad ju je Ludovik poklonio bivšem hrvatsko-dalmatinskome banu Ivanu Ćuzu. Njegovi potomci gospodarili su Bistricom sve do 1452. kada ju je zbog nevjere kralj Matija Korvin oduzeo Jurju Ćuzu. Prvo ju je iste godine poklonio erdeljskome podvojvodi Nikoli, a potom 1481. plemićkoj obitelji Bradač. Čini se da novim vlasnicima bistrički grad nije bio ni dostatan za zaštitu bistričkog vlastelinstva niti dovoljno komforan za život budući da su u ravnici podno njega, u selu Podgrađu, podigli između 1555. i 1557. od ostataka starije kurije manju utvrđenu rezidenciju, dok su u Rofanjevcu u Gornjoj Bistrici utvrdili stariju kuriju, odnosno uredili dvor kao plemićki grad ili tvrđavicu. U rukama Bradačevih bistrički je grad bio sve do 1579. kada je po ženskoj liniji prešao u posjed bisaških Kastellanffyja, dok je vlasnikom utvrđene kurije u Rofanjevcu postao 1580. Petar Tomasović.55 Stari je grad ostao u posjedu Kastellanffyja sve do 1620. kad je preminuo Ivan III. Budući da je bio posljednji muški potomak te znamenite plemićke obitelji, bistrički je plemićki grad, unatoč tome što se već 1645. spominje kao napušten, zajedno s utvrđenim kurijama preuzela kraljevska komora te ih 1654. predala Ladislavu Črnkovečkom. Kasnije je na mjestu kurije u Podgrađu, oko 1822., bio izgrađen istoimeni dvorac (srušen nakon I. svj. rata.)

Pinja

Plemićki grad Pinja u dokumentima se prvi i jedini put javlja 1295. godine. Nalazio se na području istoimenoga posjeda koji je prema ispravi iz 1209. obuhvaćao dolinu potoka Pinje te padine sjevernih medvedničkih odvojaka koji ju omeđuju sa zapadne i istočne strane.59 U doba prvog spomena njime je gospodario Kozina iz roda Aka, da bi tijekom XIII. ili XIV. st. dospio pod vlast gospodara plemićkoga grada Bistrice. Mada se u posljednje vrijeme javljaju pokušaji da se pinjski grad poistovjeti s bistričkim gradom, istovremeno spominjanje stubičkog, pinjskog i bistričkog posjeda od početka XIII., pa sve do kraja XVI. st., te pinjskog i bistričkog grada potkraj XIII. i početkom XIV. st., i više nego jasno isključuje tu mogućnost. Budući da na terenu još uvijek nisu pronađeni ostatci toga grada, na temelju analize dokumenata možemo zaključiti da se nalazio uz potok Pinju po kojemu
je, poput susjedne Bistrice, nosio ime. Premda se pinjski potok pruža od izvora na Medvednici do ušća u rijeku Krapinu u dužinu od, približno, 6 km, nema sumnje da se središte toga srednjovjekovnog posjeda s najvećom gustoćom naselja nalazilo, kao i danas, u izdvojenom pobrđu srednjeg toka Pinje koji popola dijeli uska i dugačka plodna dolina. To nam potvrđuje isprava iz 1535. u kojoj je Pinja nabrojena u nizu od sedam naselja od kojih šest danas doslovno opasuju medvednički odvojak Hum koji dijeli pinjsku od bistričke doline. Kada tu činjenicu povežemo s mišljenjem Jurja Ćuka da je »kod Bistrice u Pihini ili Pinji sagrađen grad Pihina ili Pinja«, potom s činjenicom da je najkasnije od početka XIII. st. tradicionalna granica između pinjskog i bistričkog posjeda tekla hrptom Huma, kao i s činjenicom da se neposredno uz nju u smjeru istoka nalaze ostatci bistričkoga grada, možemo zaključiti da se pinjski plemićki grad i istoimeno naselje nalazilo na prostoru između potoka Pinje i zapadnih padina medvedničkog odvojka Hum, odnosno na prostoru današnje Donje i Gornje Selnice.

Pogled na brdo Vuglenjak s juga

Pretpostavljene lokacije Pinje (1:5000)

No gdje se točno nalazio? Veliku pomoć u određivanju barem približne lokacije pružaju nam načela srednjovjekovne vojne doktrine. Prema osnovnom načelu te doktrine, obrambene građevine podizale su se na onim položajima koji su maksimalno iskorištavali prirodne obrambene mogućnosti terena i koji su se uz skromne građevinske intervencije mogli pretvoriti u čvrste obrambene točke. Osim toga, utvrde su morale biti građene na onim pozicijama koje su omogućavale njezinome gospodaru i braniteljima najbolji pregled uže okolice, kao i nadzor važnijih komunikacija na tom istom posjedu. Kada se ta tri načela primijene na konfiguraciju terena istočnih dijelova visokog pobrđa srednjeg toka Pinje, te uvjete zadovoljavaju tek dva lokaliteta u neposrednoj blizini današnje Donje Selnice. Prvi se odnosi na brdo Vuglenjak koje se uzdiže približno stotinu metara iznad desne obale Pinje i posljednjih kuća u sjevernome dijelu Donje Selnice. Osim što je najviši vrh čitavoga prostora s kojeg se vidi gotovo čitava dolina potoka Pinje od izvora na Medvednici pa sve do ušća u rijeku Krapinu, sam je vrh ovalni plato (80 x 45 m ) na koji je, s obzirom na položaj, površinu i izgled, mogla bez problema stati utvrda. Na žalost, padine Vuglenjaka toliko su zarasle u bodljikavu šikaru da smo pregled toga položaja ostavili za zimsko razdoblje. Drugi lokalitet je manji ravnjak ovalnog tlocrta (50 x 30 m) položen na vrhu s triju strana strmog brdskog odvojka koji se uzdiže nekih tridesetak metara iznad lijeve obale Pinje. Od ostatka brijega na kojem leži odvojen je manjim sedlom. S nasuprotnim brdskim odvojkom Huma na desnoj strani Pinje tvori u središnjem dijelu Donje Selnice manji »klanac« te dijeli pinjsku dolinu na dva dijela. Premda je znatno niži od Vuglenjaka, s njega se također vidi gotovo čitava pinjska dolina. No, za razliku od Vuglenjaka koji je znatno udaljen od osnove cestovne komunikacije kroz pinjsku dolinu, taj lokalitet nalazi se doslovno na njoj. Budući da je i ta lokacija, poput Vuglenjaka, prekrivena šumom i gustom šikarom, njezin pregled također smo ostavili za zimsko razdoblje. Već smo u uvodnom dijelu poglavlja napomenuli da se Pinja kao toponim posljednji put spominje 1580. Gotovo istodobno s njegovim nestankom javlja se na pinjsko-bistričkom području selo Gradina. Ono se prvi put spominje u popisu domaćinstava kmetova, inkvilina, plemića, armalista, predijalaca i plemića jednoselaca u Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji iz 1598. Taj toponim zanimljiv nam je stoga što on na hrvatskom prostoru isključivo označava ostatke obrambenih građevina, i što se njegova pojava na pinjsko-bistričkom području poklapa s nestankom pinjskog toponima. Premda bi se mogao dovesti u svezu s današnjim nazivom brda na kojem leže ostatci bistričkog plemićkoga grada (Gradina), ta je mogućnost isključena jer se u popisu iz 1598. oba toponima javljaju usporedno. Budući da je u popisu iz 1598. mjesto Gradina zapisano u skupini sela koja leže u pinjskoj dolini ili neposredno uz nju, da se u toj istoj skupini samo osamnaest godina prije nalazilo selo Pinja, te da je Gradina, po svoj prilici, morala dobiti svoje ime prema propaloj obrambenoj građevini u blizini, nema sumnje da je ono nastalo nedaleko pinjskoga plemićkoga grada, odnosno na mjestu srednjovjekovne Pinje čiju lokaciju pretpostavljamo kraj današnje Donje Selnice. Premda se na prvi pogled zamjena imena naselja može činiti neobičnom, ta pojava i nije toliko čudna ako se uzme u obzir činjenica da je konac XVI . st. doba najveće migracije stanovništva na hrvatskom prostoru. Te su migracije bile uzrokovane osmanlijskim osvajanjima i pljačkaškim pothvatima. Budući da je jedan od glavnih smjerova prodora Osmanlija prema zapadu tekao dolinom rijeke Krapine na koju se pinjska dolina naslanja, ne bi bilo neobično da se u razdoblju između 1580. i 1598. domaće stanovništvo iz straha pred Osmanlijama povuklo dublje u Medvednicu, a da je gospodar bistričkog vlastelinstva u napušteno srednjovjekovno naselje naselio izbjeglice iz Bosne ili Slavonije koji su mu, ne poznavajući
staroga imena, dali novo prema ostatcima obližnje pinjske utvrde. Takav scenarij razvoja života na prostoru današnje Donje Selnice jedino kvari njezino ime budući da se toponim Selnica kao oznaka posjeda i naselja pojavljuje na tom prostoru u kontinuitetu još od srednjeg vijeka. Unatoč tome, ta činjenica također ne bi trebala predstavljati osobiti problem iz jednostavnog razloga što se toponim Selnica sve do šezdesetih godina XX. st. isključivo odnosio na prostor današnje Gornje Selnice koju čini niz zaselaka smještenih na zapadnim padinama Huma, dok se današnja Donja Selnica oblikovala kao najveće naselje toga kraja tek u sedamdesetim i osamdesetim godina dvadesetog stoljeća. Stoga je vrlo vjerojatno da je srednjovjekovna Selnica nastala, poput drugih srednjovjekovnih naselja na hrvatskom prostoru, na rubu plodne pinjske doline, a da se spuštanjem njezinog stanovništva u dolinu taj toponim s vremenom prenio u obliku Donja Selnica na srednjovjekovnu Pinju i novovjekovnu Gradinu. Kao posljednji problem pinjskog plemićkog grada nameće se razlog njegove propasti i napuštanja. Budući da njegovi ostatci još uvijek nisu precizno utvrđeni, možemo samo pretpostaviti da je poput susjednoga bistričkoga grada mogao biti izgrađen od drva, da je zbog nepažnje mogao stradati u požaru te da ga njegov vlasnik nije imao potrebu obnoviti s obzirom na činjenicu da je takav poduhvat iziskivao znatna materijalna sredstva i da je susjedni bistrički grad bio i više nego dovoljan za obranu čitavog današnjeg marijabistričkog kraja.

Sušobreg

Utvrda u Sušobregu se, poput nedaleke Pinje, prvi i jedini put spominje u zaključcima Hrvatskog sabora iz 1638. kao svojina Jurja Gašpara Konjskog. Nalazila se na području istoimenog suvremenog sela nedaleko Konjščine koji je Kristoforu Konjskom (spominje se 1474.–’99.) kao posjed 19. VII. 1487. prepustio magistar Petar “de Gwdowcz” u zamjenu za neke Kristoforove zemlje uz potok Konjsku, nedaleko Rovišća u Križevačkoj županiji.68 Sa susjednim selničkim (konjščinskim) posjedom Sušobreg je tvorio veliko vlastelinstvo obitelji Konjski u porječju srednjeg toka rijeke Krapine u Hrvatskom zagorju (područje današnje općine Konjščina). Premda se od sušobreške utvrde na terenu nisu sačuvali nikakvi vidljivi ostatci na osnovi kojih bi se moglo procijeniti vrijeme njena nastanka, vrlo je izgledno da ju je za zaštitu južnih dijelova vlastelinstva izgradio Mihael Konjski (?, 1533. – Konjščina, prije 1608.) nakon seljačke bune iz 1573. Tu pretpostavku temeljimo na činjenici da se Mihael za trajanja bune (27./28. I. 1573.–9. II. 1573.) nalazio pod opsadom pobunjenih seljaka u selničkoj (konjščinskoj) tvrđavi, da su njegovi posjedi tijekom bune bili opustošeni i spaljeni te da se u plemićkoj istrazi o uzroku, tijeku i posljedicama bune ne navodi sušobreška utvrda, niti se spominje njezina opsada ili uništenje, što bi svakako bio slučaj da je ona u to doba postojala.

Beloslavec

Posljednja u nizu obrambenih građevina na prostoru između Medvednice i rijeke Krapine, te ujedno i najmanja, bila je utvrda Beloslavec. Njezini skromni ostatci nalaze se na vrhu brda Gradišće koje se uzdiže neposredno iznad središta istoimenog sela. Od nekadašnje utvrde danas se sačuvala tek polovica tlocrtno, zamalo kvadratnog, zemljanog humka zaobljenih uglova, visokog oko 4 m.
Najbolje se sačuvala njegova sjeverna padina čija dužina u bazi iznosi približno 12 m, a na vrhu približno 6 m. Humak sa sjeverne strane omeđuju čak dvije terase strmih stranica. Gornja terasa oblikom prati izgled humka te se pruža usporedno s njim skoro u dužinu od 13 m. Nizbrdo od središta sačuvanog dijela gornje terase nazire se donja terasa čiji se ostatci također pružaju usporedno s njome u dužinu od približno 6 m. Čini se da se utvrdi pristupalo zemljanom rampom koja se naslanja na zapadnu padinu humka. Budući da se na prostoru bivše utvrde ne mogu pronaći tragovi zidane arhitekture, možemo pretpostaviti da je ona bila izgrađena od drva. Unatoč skromnoj sačuvanosti, na osnovi usporedbe njezinih ostataka sa sličnim utvrdama podignutim diljem Podravine i Bilogore, možemo pretpostaviti da se sastojala od dva koncentrična prstena palisada podignutih po rubovima terasa te od drvenoga tornja kvadratnoga tlocrta podignutog na vrhu zemljanog humka. Skromnu sačuvanost belosalvečke utvrde prati i skroman broj dokumenata koji, prema Lelji Dobrinović, jasno “…objašnjavaju početak i njegovu sudbinu u tom vremenu”. Naime, tu su utvrdu podigli domaći plemići nakon 1547. za zaštitu svojih obitelji i posjeda od Osmanlija budući da su oni u svojim pljačkaškim pohodima na Štajersku sve češće prolazili upravom tim krajem. Da je razlog gradnje bio i više nego opravdan ponajbolje nam svjedoči isprava iz 1591. iz koje saznajemo da je ta utvrda nakon nepunih četrdeset i četiri godine bila uništena.

Pogled s juga na brdo Gradišće u Beloslavcu

Skica tlocrta utvrde na brdu Gradišću u Beloslavcu

Poziv na pretplatu:

Prva godina izlaženja: 1968

Godišnja pretplata na tiskani oblik (6 brojeva u 4 sveska): =100,00 kn.

Pretplatu u iznosu =100,00 kn (uz prethodnu najavu Vašega imena, prezimena i adrese na telefon, ili e-mail Kajkavskoga spravišča: 01/48-33-743; kajkavsko.spravisce@zg.t-com.hr) slati na IBAN: HR6723600001101348804. Svakog novog pretplatnika uredništvo nagrađuje Kajevima iz ranijih godišta. ČITAJTE KAJ, DOBOPIS OB NAVUKU I MEŠTRIJE JEZIKA MATERINSKOGA, HIŠTORIJE I VEZDAŠNJICE!