Pojmovnik arheološke baštine na Kvarneru

 

Tekst: Ranko Starac, dipl. arheolog, kustos arheološkog odjela
Pomorskog i povijesnog muzeja hrvatskog primorja, Rijeka
Izvor: kvarner.hr

Budući da se u javnosti i medijima stalno koriste pogrešni termini za arheološku baštinu i lokalitete, pa se utvrda najčešće miješa sa dvorcem, kustos arheološkog odjela Pomorskog i povijesnog muzeja Rijeka, Ranko Starac objašnjava pojmove vezane za arheološku baštinu na Kvarneru.

Gradina je najčešće naziv za suhozidnim kamenim bedemima omeđena prapovijesna naselja, izgrađena na lakše branjivim uzvišenjima ili vrhovima brda odakle se pruža mogućnost nadzora šire okolice i vizualne komunikacije između pojedinih lokaliteta. Ovisno o veličini, izgledu i dijalektološkim posebnostima, postoji niz inačica naziva Gradina, npr. Gradac, Grac, Gračišće. Na otoku Krku, gdje je do 19. stoljeća bio u uporabi i retoromanski “veljotski” dijalekt, postoje za istovrsne lokalitete nazivi romanskog podrijetla, npr. Kaslir, Kostrij ili Kastril. Gradinama puk naziva i ruševine srednjovjekovnih utvrda, odnosno kaštela, poput Gradine Drivenik, Gradine Grižane, Gradine Ledenice ili Gradine Trsat.

Gradina Klana (Izvor fotografije:skyscrapercity.com)

Gomila je naziv koji se vrlo često koristi za arheološki lokalitet, u značenju kružnog nabacanog kamenog ili zemljanog humka. One mogu nastajati prigodom stoljetnog krčenja krškog tla i slaganja prikupljenog ili odlomljenog kamena uz međe čestica, što nazivamo gromačom, ili slaganjem kamena u stožaste nakupine, visine do nekoliko metara. Vrlo često gomile su kameni grobni humci, promjera od nekoliko metara, pa sve do više desetaka metara, koji pod svojim plaštom skrivaju prapovijesne grobove iz razdoblja bakrenoga doba, najčešće iz brončanoga, a rjeđe iz željeznoga doba. Često ih nalazimo na dominantnim položajima i vrhuncima brda, kao i na neplodnim krševitim pašnjacima i vjetrom šibanim visoravnima, kao i na uzvisinama povrh obradivih kraških polja.

Hum je naziv za vrh brijega ili uzvisine pa se pod njim često krije arheološki lokalitet iz prapovijesnoga ili ranosrednjovjekovnoga doba. Postoje različite inačice ovog naziva, pod kojima se kriju arheološki lokaliteti, npr. Humac, Hlam, Helm, Halm, Halmac.

Grobišće na području Hrvatskoga primorja označava napuštenu česticu ili ledinu na kojoj je nekada bilo groblje. Poznato je grobišće nedaleko Grada Grobnika, s tragovima nekropole iz željeznoga doba, ranoantičkoga razdoblja te ranoga srednjeg vijeka. Starohrvatska, odnosno ranosrednjovjekovna groblja širom vinodolske kotline često nose taj naziv.

Mirine je naziv romanskog podrijetla (s inačicama Merine, Merišća ili Mire) a označava ruševne zidove, odnosno zidine razrušenih objekata, u nas najčešće građevina iz antičkoga ili kasnoantičkoga razdoblja.

Mirine pored Omišlja (Fotografije Darko Antolković)

Liburnijski limes je sustav bedema, nadzornih promatračnica i kula, zapravo skup obrambenih objekata kojima je kasnorimska država pokušala obraniti i zaštititi istočne granice Italije od provala barbara s istoka. Rimsko Carstvo taj sustav utvrđenja i zatvarača nad komunikacijskim smjerovima na našem području gradi tijekom 4. stoljeća. Središnji vojni logor s upravno-zapovjednim središtem bio je izgrađen na mjestu priobalnog naselja Tarsatica (Stari grad u središtu Rijeke). Iz Tarsatike je tekao zid (limes) s raspoređenim promatračnicama i kulama preko Kozale i Velog Vrha prema Donjem Jelenju. Drugi zid izgrađen je na krševitim vrhuncima povrh Obruča (gornjega toka Rječine), odakle je vijugao udolinom u zaleđu Studene te se uzdizao u planinsko zaleđe, prema Željeznim vratima. Sljedeći ogranak limesa čini i danas granicu između Slovenije i Hrvatske i zatvara kotlinu između Prezida i Babnog polja. Limes je prostorno najveći, nažalost nedovoljno dostupan graditeljski spomenik kasnoantičkoga doba u našoj županiji, a konzervirane su i dostupne kraće dionice na području grada Rijeke (Kalvarija), Studene (Za Presikom i Vranjeno) i Prezida.

Ranokršćanska bazilika ima za obrazac arhitektonski oblik bazilike kao javne građevine korištene u urbanoj rimskoj arhitekturi. Na kvarnerskom području tijekom 5., a posebice 6. stoljeća bilo je izgrađeno više monumentalnih crkvenih građevina, nastalih prema prototipovima koje su gradili orijentalni arhitekti na području milanske i akvilejske dijeceze. Graditeljska iskustva i arhitektonski modeli crkava spomenutih biskupija potom su uz određene lokalne specifičnosti preslikani u našim krajevima. U osnovi, bazilika jest izdužena pravokutna građevina, s trobrodnim unutarnjim rasporedom, tako da je srednja lađa, oslonjena na stupovlje, izdignuta povrh pobočnih lađa. Bazilike stoga karakterizira raskošna osvijetljenost, suprotno ranosrednjovjekovnim ostvarenjima. One mogu imati ravno začelje, u koje su iznutra prislonjene konhe svetišta (npr. sv. Nikola u Mirama kod Baške), ili mogu imati istaknutu polukružnu apsidu (Sv. Ivan u Rabu, Sv. Marija u Osoru). Tijekom 5. stoljeća afirmiraju se bazilike koje u tlocrtu imaju oblik latinskoga križa, poput bazilike u Mirinama kod Omišlja ili bazilike podno Sv. Marka u Baški. Češće se grade pseudobazilike, jednobrodne crkve s istaknutom opisanom apsidom i transeptom, koje uz bočne zidove imaju prislonjene pomoćne prostorije ili su uklopljene u neki samostanski kompleks (npr. crkva sv. Martina na Cresu, crkva u Cickinima iznad Malinske, crkva sv. Petra u Kanajtu kod Punta, sv. Lucije u Jurandvoru itd).

Ranokršćanska bazilika u Mirinama pored Omišlja (Fotografije Darko Antolković)

Zakopano grčko blago tema je različitih inačica narodnih predaja, koje upućuju na velik dio arheoloških lokaliteta. Legende o zakopanom zlatu, spremljenom u lonac, ili zašivenom u trbuh koze ili teleta, raširene su Kvarnerom. Ponekad je blago zakopano u nekoj pećini ili ispod velikog kamena (na obroncima Učke), a čuva ga vila ili malik. Na našim otocima i priobalju Grci su sinonim za starosjedioce na području Bizantskoga Carstva, koje su zatekli Hrvati u vrijeme naseljavanja. Dio starosjedilačkog pučanstva je izbjegao iz svojih naselja, preostao je velik broj ruševina, najčešće nastalih tijekom razdoblja rimske vladavine, koje su raspaljivale maštu pridošlih Hrvata. Tijekom kasnijih stoljeća razvijenog srednjeg vijeka naši ljudi su plovili širom Mediterana i iznova upoznavali suvremene Grke pa su starim predajama dodavani novi elementi, o grčkim pomorcima iz Patrasa koji su se vraćali s nekakvim starim kartama na pojedine lokalitete i tražili blago te ga odnosili u svoje luke.

Ranobizantske utvrde javljaju se polovinom šestog stoljeća nakon Krista, kada je nad kvarnerskim priobaljem uspostavljena čvrsta vlast sposobnog bizantskoga cara Justinijana. Nakon završetka ratova s dotadašnjim vladarima priobalja, kraljevstvom Ostrogota, Justinijan stvara snažnu flotu koja gospodari Jadranom. Plovne putove i nesigurne rute unutar naših brojnih otoka i uvala osigurava izgradnjom velikog broja nadzornih postaja, promatračnica, kula i većih utvrda. Uz ove utvrde razvijaju se civilna naselja te obnavljaju ili grade crkve. U Riječkom zaljevu, u tjesnacu između kopna i otoka Krka, na otočiću Sveti Marko uzdižu se ruševine tada podignute utvrde, zvane Almis. Uzduž istočne obale otoka Krka spomenimo veće tragove utvrda na Zidinama kod Šila ili Velom gradu na Glavini, kao i veliku utvrdu podignutu nad civilnim naseljem u Maloj luci, zvanu Korintija. Niz utvrda nastavlja se i na Rabu, poput Kašteline i svetog Kuzme. U ranobizantskom razdoblju iznova se obnavljaju utvrde i starih gradova Krka i Osora, a na malom otočiću Palacol južnije od otoka Lošinja tada nastaje impozantna utvrda.

Corinthia pored Baške (Fotografija Dean Jurčić)

Utvrda Almis, otok Sv. Marko (Fotografija Darko Antolković)

Bizantska utvrda pored Šila (Fotografija Darko Antolković)

Narod Liburna gospodario je kvarnerskim područjem početkom posljednjeg tisućljeća prije Krista. U vrijeme rimske okupacije Liburni su obitavali na uskom priobalnom pojasu sjevernog Hrvatskoga primorja, između rijeke Raše u istočnoj Istri i Krke u Dalmaciji, te na svim kvarnerskim otocima. Liburni su prvi povijesno poznati narod koji je obitavao u tom kraju, spominju ih grčki pisci već 734. godine prije Krista. Zbog pritisaka grčkih kolonista Liburni se postupno preseljavaju u posljednjim stoljećima prije Krista i na dio priobalja Hrvatskoga primorja kojim su ranije gospodarili Japodi, pa se stvorila zanimljiva kultura miješanih karakteristika. Liburni su bili trgovački i pomorski narod, a u zaleđu Rijeke u posljednjim stoljećima prije Krista oni uspostavljaju trgovačke veze s plemenima u predalpskom području.

Liburnski cipus je specifičan oblik kamenog nadgrobnog spomenika kojim se obiljažavaju grobovi liburnskih starosjedilaca u već romaniziranom okružju prvog stoljeća nakon Krista. Cipusi imaju falusoidan oblik, najčešće valjkasti, katkad stožasti torzo, sa zaobljenom glavicom, na čijem vrhu ponekad je isklesan prikaz borove šišarke. Na Kvarneru su poznati nalazi cipusa na otocima Krku i Rabu.

Rod Kurikta gospodario je središnjim dijelom otoka Krka, s upravnim središtem u današnjem gradu Krku. Krk je osnovan prije tri tisuće godina, kao priobalno naselje omeđeno suhozidnim bedemom. U vrijeme građanskoga rata između vojski Gneja Pompeja i Julija Cezara, koji se 49. godine prije Krista dijelom vodio upravo u vodama oko otoka Krka, Krčani, tada Cezarovi saveznici, obnavljaju prastare gradske zidine. Dijelovi tada načinjenih bedema i danas se mogu vidjeti. Tijekom rimske vladavine Krk se nazivao Curicum, no u stoljećima ranog srednjega vijeka taj naziv se širi na čitav otok, koga su u prapovijesti naseljavali još i rodovi Fertinata na sjeveru (s upravnim središtem Fulfinumom). Sam grad Krk počinje se nazivati Vecla, odnosno Stari Grad, pa je među Krčanima i danas uobičajen naziv za grad Krk Veja.

Krčke zidine (Fotografija Darko Antolković)

Tarsatica je antičko naselje čiji se tragovi nalaze u središtu grada Rijeke, Starome gradu. Korijene naselja treba tražiti na brijegu iznad naselja Pulac, na kome su ostatci prapovijesnog Gradišća. Tijekom posljednjih nekoliko stoljeća prije Krista naselje se spušta na mali brežuljak blizu mora (između Ciottine ulice i Ulice Pomerio). S uspostavom rimske vlasti autohtona liburnska zajednica prima nove italske doseljenike, a naselje, koje dobiva status municipija, proteže se prema jugoistoku, do ušća Rječine (u liburnskih starosjedilaca zvane Tarsa). Uz središnju gradsku ulicu (današnja Užarska) nižu se javni i stambeni objekti. Monumentalnije građevine postojale su na mjestu samostanske crkve sv. Jeronima te zborne crkve sv. Marije. Na pristupnim komunikacijama postojale su nekropole, jedna uz današnju Ciottinu ulicu, na području Riječkoga nebodera i kapucinskoga samostana te Brajde, a druga je ležala istočnije od grada, uz današnju Strossmayerovu ulicu. Tijekom druge polovine četvrtog stoljeća, staro priobalno naselje se proširuje i omeđuje novim, vrlo čvrstim sustavom dvostrukih bedema i nizom kula. Tarsatika postaje vojnički značajno utvrđenje u koje se smješta posada koja gradi i opslužuje sustav bedema i utvrda – limes, tada nazivan Claustra Alpium Iuliarium (Alpska klauzura). Tada dolazi do značajnog proširenja gradskog kupališta – termi, nad kojima s pobjedom kršćanstva niče do šestog stoljeća monumentalni ranokršćanski sakralni kompleks, s podovima urešenim kvalitetnim mozaicima. Srednjovjekovna zborna crkva nastala je pregradnjom ruševina starokršćanske bazilike. Na zapadnom prilazu gradu, kod Barčićeve ulice, postojala je mozaičnim podovima urešena cemeterijalna crkva sv. Andrije, a ranokršćanskog je ishodišta mogla biti i crkva sv. Lovre na Sušaku. Grad je više puta stradavao u potresima i seobama naroda, a kao malo priobalno naselje posljednji put se spominje 799. godine, kada su njegovi žitelji uz cestu kod svetog Lovre ubili iz zasjede furlanskog vojskovođu, margrofa Erika. Sljedeće je godine u osvetničkom pohodu Tarsatika spaljena, a preživjeli stanovnici se preseljavaju na zaštićeniji brijeg na kome osnivaju naselje Trsat.

Fulfinum je rimski grad čije se ruševine kriju jugozapadno od gradića Omišlja, uz uvalu Sepen. Ishodište Fulfinuma čini prostrano liburnsko gradinsko naselje na dominantnom brijegu iznad Omišaljskog zaljeva, na kome je kasnije podignut grad Omišalj. Tijekom prve polovine prvog stoljeća nedaleko starog naselja, uz zaštićenu uvalu, rimski kolonisti, mahom isluženi vojnici, podižu novi grad s pravokutnom mrežom ulica i svim potrebnim javnim građevinama te vodovodom, obnovljenim za vladavine cara Domicijana. Tijekom petog stoljeća blizu nekropole na zapadnom rubu grada podignuta je velebna ranokršćanska bazilika, koju je narod nazivao Mirine. Početkom srednjega vijeka novodoseljeni Hrvati osnivaju svoje naselje (Omišalj) na sigurnijem i zdravijem lokalitetu stare liburnske gradine, a crkva na Mirinama postaje dio benediktinskoga samostanskog kompleksa.

Ad Turres je bila antička postaja smještena na pola puta između Rijeke i Senja, uz ušće rječice Dubračine. Njezini tragovi nalaze se ispod kompleksa nogometnih igrališta. U ovom naselju tijekom prvog stoljeća nakon Krista djelovala je u našem kraju jedina za sada poznata ciglana, odnosno radionica za proizvodnju opeka, keramičkog posuđa i amfora, u vlasništvu Seksta Metilija Maksima. Tijekom kasne antike na rtu južnije od ušća Dubračine (u antici zvanoj rijeka Oeneus) bila je izgrađena manja utvrda, nad čijim ruševinama je u srednjem vijeku nastala crkvica sv. Marije, po kojoj je Crikvenica dobila ime. Ruševine utvrde početkom 15. stoljeća dobivaju pavlini, koji uređuju cijeli kompleks i pretvaraju ga u samostan. Potomci stanovnika Turresa (u značenju toranj, utvrda) tijekom seoba naroda preseljavaju se na lakše branjivi položaj na brijegu, srednjovjekovni Kotor.