Robert Čimin
Izvor: Hrvatski arheološki godišnjak 10/2013
Kraljevski burg Kamengrad u Starigradu kod Koprivnice, posljednji je put istraživan početkom 1980-ih godina (Željko Demo, Arheološki muzej Zagreb; Zorko Marković, Muzej grada Koprivnice). Kako istraživanja nakon 1984. nisu nastavljena ni dovršena 2012., ponovno je pokrenuta inicijativa za istraživanjem tog za Koprivnicu iznimno vrijednog lokaliteta. Muzej grada Koprivnice (Robert Čimin) istraživao je lokalitet od svibnja do listopada 2013. (oko 55 radnih dana), a nastavak radova planiran je za 2014. godinu. Sredstva za iskopavanja osigurali su Ministarstvo kulture (50.000,00 kn), Koprivničko-križevačka županija (6.000,00 kn) i Grad Koprivnica (5.000,00 kn). Tijekom posljednjih 30 godina lokalitet je obrastao u samoniklu šumu, što je znatno pridonijelo propadanju zidanih struktura. Čitav je brežuljak „Zakleti breg”, na kojem se burg i nalazi, u vlasništvu Republike Hrvatske (k.č. 1825, k.o. Jagnjedovec – grad), što je uvelike olakšalo istraživanje, u kojemu je sudjelovalo šest studenata arheologije, a pomoćnu radnu snagu osigurao je Muzej u sklopu programa javnih radova Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (devet radnika).
Kamengrad se nalazi na sjevernim obroncima Bilogore, na izrazito dominantnom brijegu nadmorske visine 199,50 m i zapadno nad potokom Jagnjedovcem. Zapadno prolazi lokalna cesta koja vodi put Čazme, a isti najpovoljniji prijevoj vjerojatno je bio upotrebljavan i u srednjem vijeku. Burg se u povijesnim vrelima prvi put spominje 1272. kao castrum Kopurnycka (Kapurnicha), a potom se tijekom 14. i 15. stojeća javlja u različitim inačicama iste riječi – Keukaproncha, Kawur ili Kuwar… Nije sasvim poznato kada ju je i tko sagradio (pretpostavka je da je to učinio ban Mikac Mihaljević), ali pojedini arheološki nalazi mogli bi upućivati na vrijeme prije ili oko tatarske provale u te krajeve, dakle potkraj prve polovine 13. st. Posljednji poznat datum vezan uz utvrdu jest 1446., kada je burg mogao uništiti János Hunyadi tijekom klanskih sukoba mađarskog plemstva s grofovima Celjski, što još uvijek nije ni arheološki ni povijesno potvrđeno.
Burg je na tom brežuljku podignut upravo zbog spomenutog prijevoja, odnosno strateškog prometnog položaja kojim je nadziran promet prema jugu. Za potrebe stabilizacije pjeskovitog brijega podignut je podzid (SJ 023 u dužini od 12,30 m i najveće visine 1,30 m, SJ 025 u dužini od 23,53 m i najveće visine 3,22 m). I on je dodatno učvršćivan kontraforima (SJ 24 i 26), a prilikom iskopavanja bilo ga je moguće istražiti na istočnoj padini, premda je vjerojatno okruživao čitav burg. Podzid je podignut pod kutom od 18°, a iznad njega na središnjem platou nalazio se središnji dio utvrde (palas i dvorište) okružen bedemskim plaštem. Od svega toga očuvano je tek nekoliko zidova temelja, negativa i urušenja. Naime, u proteklih 200 i više godina zidovi su sustavno rastavljani, rušeni niz padine, gdje se potom opeka kao novi građevni materijal odvozila za potrebe gradnje obližnjih klijeti i gospodarskih objekata. O tome je pisao i Leander Brozović, osnivač Muzeja grada Koprivnice, prikupljajući kamenu plastiku sredinom 20. st. upravo u temeljima starogradskih klijeti. Zbog toga nije bilo moguće prepoznati unutrašnji raspored burga, već su se prepoznali tek temelji bedemskog plašta, od kojih je najočuvaniji zid SJ 010 u smjeru S-J (dužina 29 m, širina 2,54 m, visina 1,12 m).
Ostali dijelovi prepoznati su sporadično (SJ 004, SJ 007, SJ 012, SJ 014, SJ 021). Dobiveni podaci pokazuju kako je bedemski plašt prilagođen poligonalnoj konfiguraciji terena,
a ulaz se nalazio na južnoj strani, gdje je stranica plašta bila najuža. Tu je nekad mogla stajati i četvrtasta ulazna kula, kakva je pretpostavljena u uistinu skromnim ostacima temelja, a isti je prostor i danas najdostupniji prilaz.
Moguće je da je otkrivena etimologija riječi Kamengrad, odnosno riječi Ky-war i Ku-war, što je zapravo složenica ugarskih riječi „Kamen” i „Grad”. Do sada se smatralo kako naziv označava tvrd utvrđen grad, dakle grad građen od postojanog materijala (u ovom slučaju od opeke), za razliku od ostalih istodobnih starih gradova koji su građeni organskim materijalom (drveno-zemljane utvrde Prodaviz u Virju ili Gradić kod Torčeca). Temelj zida SJ 010 građen je jačim bijelim vapnenim vezivom s vanjske „vidljive” strane.
Takav način zidanja dvostruko je koristan – osim što je zid na pjeskovitoj podlozi čvršći, istodobno je i psihološki „tvrđi” i teže osvojiv. Izdaleka je zasigurno sličio na kamenu
gradnju poput kamenih kalničkih utvrda, što je moglo odbijati napadače pomoću jedne vizualno-psihološke igre.
Od pokretnih nalaza pronađena je veća količina keramičkog posuđa s obilježjima 15. st., a pronađen je i manji broj željeznih predmeta, poput ključa većih dimenzija (PN 005), sjekire s rupom za nasad motke (PN 001), srpa (PN 002), noža s punim drškom i metalnim zakovicama (PN 003) te većeg broja čavala s raskucanom T-glavicom (PN 006).
Zanimljiv je srebrni denar Antonia II. Pandera (1402. – 1411.), sjevernotalijanskog akvilejskog patrijarha, sa štitom na aversu i raskriljenim orlom na reversu koji upućuje na neke sociokulturološke utjecaje. Nakon dokumentiranja zidanih struktura, u dogovoru s Konzervatorskim odjelom u Bjelovaru, one su zatrpane, kako bi se lokalitet očuvao u današnjem, ionako lošem stanju. Ostaci zidova na središnjem platou prekriveni su slojem zemlje i pijeska, a oko istočnog je podzida izrađena drvena oplata, koja je potom jednako tako zatrpana. Nažalost, bio je to jedini način zaštite lokaliteta, koji je još prije 40-ak godina pobuđivao interes u turističkim krugovima.
Stari gradovi, utvrde, dvorci i srednjovjekovna kultura 