Povijest Plaškog

Robert Jolić
Izvor: Povijest župe Plaški, Modruški zbornik 2007. (1)

 

Fotografija  Josip Anušić

 

Plodna polja u Plaškom i okolici (ime Plaški dolazi od starohrv. riječ iplase=plodne, široke njive), pitomi pašnjaci i nadasve bogati izvori pitke vode uvjetovali su da je ovaj kraj kroz povijest bio iznimno dobr onaseljen. Upravo zbog toga su vlaško-pravoslavni naseljenici željeli naseliti Plašćansku dolinu i u vrijeme dok je područje bilo još uvijek iznimno nesigurno zbog blizine turske granice i povremenih pljačkaških prodora u hrvatska područja.

Na širem području u predrimskom razdoblju ovdje žive ratoborni Japodi, kao i na čitavom prostoru od Istre do rijeke Sane. Dugo su Japodi pružali žilav otpor Rimljanima, sve dok konačno nisu položili oružje nakon krvavih bitaka 35. godine pr. Kr. Od tada kroz sljedećih 400 godina ovdje su vladari Rimljani. Izgradili su mrežu putova od Jadrana preko unutrašnjosti. Svakako da je jedan od glavnih pravaca išao preko Modruša, kuda ide i suvremena prometnica, preko Male Kapele. Sigurno je da su neki stari putovi vodili i preko Plaščanske doline, ili preko Plaške Glave ili preko Janje Gore. Barbarske provale u 5. i 6. st. poremetile su relativno miran život ilirsko—romanskoga stanovništva. Konačno se ovdje trajno naseljavaju Hrvati početkom 7. st. S njima se stapaju romanizirani Japodi koji su preživjeli barbarske provale i opstali na području Plaškoga i širega područja. Hrvati su ovdje živjeli i obrađivali plodna polja te na pašnjacima čuvali brojna stada. Krajem 15. ili početkom 16. stoljeća sve su to morali ostaviti i bježati pred osmanskim akindžijama. Niti promjena vladara krajem 11. st. nije kod mjesnoga pučanstva donijela prevelike promjene. Po svemu sudeći posljednji otpor hrvatskoga kralja Petra Snačića (Svačića) i njegovih ratnika ugarskim èetama bio je na planini Gvozdu, danas zvanoj Kapela (prozvanoj tako po samostanu i crkvi sv.Nikole—Mikule iz 14.st.), u blizini Modruša, nedaleko Plaškoga. Posljednji kralj hrvatske krvi stradao je u tom sukobu, a vlast preuzimaju ugarski kraljevi. Upravo iz toga hrvatsko–ugarskoga razdoblja sačuvani su prvi pisani tragovi o Plašćanskoj dolini, točnije o župi Plaški.

Fotografija Josip Anušić

 

Spomen »župe« Plaški u 12. stoljeću

Župa pod imenom Plaški svakako je postojala oko sredine 12. st. Spominje se naime 1163. godine kao jedna od šest župa (ostale su: Krbava, Bužani, Vinodol, Novigrad i Modruš) koje ugarsko—hrvatski kralj Stjepan III. daruje splitskomu nadbiskupu Petru. Nije sigurno navode li se spomenute župe u civilno—pravnom, ili pak u crkvenom smislu. Moguće je, zbog ondašnjega feudalnoga ustroja Crkve, da se spominju i u jednom i u drugom smislu. Svakako, te su »župe« obuhvaćale puno širi prostor negoli današnje katoličke župe istoga imena. Kako kralj Stjepan samo potvrđuje stariju odluku svoga oca, kralja Gejze II. (+ 1161.), jasno je da su sve te župe postojale i prije navedene godine. Splitskoj nadbiskupiji pripale su vjerojatno nakon 1154., kada je za mletačko područje Dalmacije osnovana Zadarska metropolija. Do tada su navedene župe, među njima i Plaški, pripadale jednoj od otočkih biskupija, Rapskoj ili Krčkoj. Nema nikakvih sačuvanih isprava iz kojih bismo mogli vidjeti kada su župe točno nastale, jesu li imale svoje župnike, crkve i crkvene posjede.

Na prvi je pogled jasno da su navedene župe bile odveć udaljene od sjedišta nadbiskupije u Splitu i da nikako nisu mogle trajno ostati u njezinu sastavu. I doista, samo dvadesetak godina nakon darovnice kralja Stjepana III. na pokrajinskom crkvenom koncilu održanom u Splitu 1185., došlo je do nove podjele područja nadbiskupije. Tako je za područje spomenutih župa utemeljena nova biskupija sa sjediš-tem u Krbavi, po kojoj je i prozvana Krbavskom biskupijom. Prvi biskup nove biskupije bio je mladi splitski kanonik Matej Maruta, koji je i do tada najvjerojatnije bio namjesnik splitskoga nadbiskupa u Krbavi. Na temelju različitih prijepisa događanja sa spomenutoga koncila nije moguće točno utvrditi koje su župe pripale Krbavskoj, a koje Senjskoj biskupiji. Ipak nema nikakve dvojbe da je župa Plaški pripadala Krbavskoj (poslije Modruškoj) biskupiji kroz čitavo razdoblje postojanja te biskupije. Znakovito je da se župa Plas nakon god. 1185. više ne javlja u povijesnim dokumentima. To je navelo M. Bogovića na pomisao kako je ona poslije bila »priključena modruškoj župi, s kojom će bez prekida biti u sastavu krbavske ili modruške biskupije«. Ipak je moguće da je Plaški kroz to vrijeme bio samostalna župa, samo se spomen na nju nije sačuvao u povijesnim dokumentima.

Modruš i Frankopani

Svakako, Plaški živi u sjeni nedalekoga Modruša, središta velike župe modruške, koje se razvilo na važnom prometnom pravcu od Jadrana prema unutrašnjosti, u podnožju planine Gvozda (danas Kapele). Razvoj Modruša, kao i povijest čitavoga područja, blisko je vezana s knezovima Frankopanima, koji su postali gospodari širokoga područja krajem 12. ili svakako u 13. stoljeću. Do 1193. plaščanska je županija (comitatus Plazy) bila posebna upravna oblast, a tada je postala dijelom Županije modruške te dospjela pod vlast plemenitaške obitelji Frankopana. Golemo frankopansko vlastelinstvo podijelio je Nikola Frankopan 1449. na osam dijelova, sedmorici svojih sinova i jednom sinovcu. Modrušku župu tom je prigodom dobio njegov sin Stjepan II. Frankopan. Bio je vjeran saveznik ugarsko—hrvatskoga kralja Matijaša Korvina, kao i njegov sin Bernardin Frankopan, graditelj Ogulina. Stoga je kralj Matijaš 1481. potvrdio knezu Stjepanu II. i njegovu sinu Bernardinu njihove posjede, među kojima i »utvrđeni grad Tržan i grad Modrušu, te kaštele Vitunj, Plaški i Ključ«.

»Modruški urbar«  iz 1486. godine

Rani turski upadi u hrvatske zemlje nisu imali osvajački, nego samo pljačkaški karakter. Stoga su se u tim područjima ljudi, unatoč silnoj opasnosti od novih upada i odvođenja u ropstvo, ipak teško odricali plodne zemlje i svoje domovine. O tom najbolje svjedoči sačuvani »Modruški urbar« iz godine 1486. Urbar su sastavili službenici Bernardina Frankopana Martin Oštriharić i Ivan Klinčić. Izvorno je sastavljen glagoljičkim pismom. Donosi popis posjeda B. Frankopana iz te godine. Vlastelinstvo modruškoga gospodara obuhvaćalo je 32 naselja s brojnim zemljišnim posjedima. Među tim naseljima su i mjesta u Plaščanskoj dolini (Plasi, Pliskovo, Jesenica, Goridnje polje, Zavrh, Lisac, Medveja i dr.), koja je čitava, uključujući i Saborsko, bila dio frankopanskoga vlastelinstva. Urbar svjedoči kako su još brojni žitelji ostali na posjedima, makar su bili ugroženi od turskih provala. Također je pak razvidno da su neka imanja bila napuštena, jer su oni koji su ih obrađivali bili pobjegli. Plaščanskom su dolinom upravljali plemići Zebići (po kojima se do danas zove jedan dio Plaškoga), frankopanski vjerni vazali, koji su tu i boravili. Urbar također spominje zemlje u vlasništvu župne crkve sv. Stjepana u Plaškom te pavlinskoga samostana sv. Nikole (»sv. Mikule pri Gvozdi«). To je prvi put da se u sačuvanim povijesnim spisima izrijekom spominje crkva u Plaškom. Uz to se kaže da je tu boravilo više svećenika. To pak navodi na pomisao da je katolička župa Plaški postojala i prije, možda još od 12. stoljeća, kada se prvi put spominje »župa Plaški«. U poglavlju Urbara pod naslovom »To su kmeti sv. Mikule u Plasih i u Bužah« spominje se i crkva sv. Stjepana u Plaškom: »Zemlje pri svetom Stipani, ka je k toverni, dni 5, od ke je prvo plaćeno zlate tri, a litos je dano od nje 1.3. Jošće zemlje u Plasih svetoga Stipana, ku drže popi, dni 23; luke stoga dva; jošće toverna na Braševi, za no, ča se proda.« Osim ta 23 rala zemlje u Plaškom, crkvi su pripadala još 32 rala u Starom Selu, Međeđaku i Kuniću: »Jošće crikvene zemlje u Selšićih dan 32, sena stoga dva.« Čini se da su svećenici uglavnom bili iz samoga Plaškoga i okolice, o čemu svjedoči napomena uz ime jednoga kmeta iz Međeđaka: »Marko, popov brat, ima zemlje dni 28, luke stoga dva, služi četrtinu.« U Plaškom i okolici najveća je imanja imao pavlinski samostan sv. Nikole na Gvozdu. Osnovao ga je knez Anž (Ivan) Frankopan, svakako prije 1364. godine. Samostan je imao izvanredan strateški značaj jer se nalazio u blizini prijevoja na planini Gvozdu, danas po njem prozvane Kapelom, vjerojatno s modruške strane planine. Prema zapisu putopisca o. Philipa Riceputija iz 18. st. navodi se da je u 15. st. ponekad u samostanu živjelo i do 80 redovnika. Možda je ipak ta brojka pretjerana. Sačuvana je potvrdnica kneza Stjepana II. Frankopana od 25. ožujka 1461. da je Stjepan I. darovao samostanu sv. Nikole na Gvozdu jedan dvor u Plasima i jedno selo u Vrhniki (Vrnjika) kod Plaškoga. U selu su tada bila dva kmeta. Osim zemlje u Plaškom i okolici, pavlini su — prema Urbaru modruškom — tu posjedovali i dvorove, mlinove i ribnjake te naravno brojne sjenokoše. Imali su i brojne vlastite kmetove; samo u Cerovniku i Plaškom imali su 15 kmetovskih imanja različite veličine i vrijednosti. Samostan je stradao također u vrijeme osmanskih prodora, a vjerojamo je bio opustošen 1493., kada je porušeno i modruško naselje te kada su hrvatske snage pretrpjele težak poraz na Krbavskom polju. Potpuno je prestao djelovati nakon 1520. godine.

Frankopanski stari grad Plaški

Fotografija Darko Gojković

 

Stari Plaški nalazio se u na Plaškoj glavi iznad današnjega grada Plaškoga. Nije posvema jasno kad su knezovi Frankopani sagradili taj utvrđeni grad, ali to je zacijelo moralo biti već sredinom ili u drugoj polovici 14.stoljeća. Ostatci staroga grada stoje još uvijek, ali već odavna napušteni i zapušteni, prepušteni samima sebi. Još uvijek se drži središnja kružna kula te dio obrambenih okolnih zidova. No kako sada stoje stvari, uskoro bi se i ta središnja kula mogla posve urušiti, jer u njoj raste korijenje koje sve više rastače zidove. Osobno sam nekoliko puta s prijateljima išao na stari grad te smo pokušali barem očistiti divlje raslinje koje je gotovo prekrilo položaj obrambenih zidina. Ipak je potreban puno veći i stručniji zahvat te osobito učvršćivanje i konzervacija preostalih zidina, kako bi se za budućnost sačuvao taj vrijedni spomenik hrvatske kulturne i povijesne baštine.

Fotografija Darko Gojković