dr.sc. Tatjana Tkalčec/dr.sc. Tajana Sekelj-Ivančan, Institut za arheologiju
Izvor: Hrvatske vode, 12(2004)46, 17-27
U radu se iznosi prikaz osnovnih oblika nizinskih gradišta koja susrećemo na širokom prostoru sjeverne Hrvatske. Nizinska srednjovjekovna gradišta podizana su u barovitom i močvarnom okolišu, a svojim specifičnim izgledom i danas se ističu u krajoliku. Opisuje se uloga vode kod tih lokaliteta fortifikacijskog karaktera. Na osnovi povijesnih izvora, rezultata arheoloških istraživanja te terenskih pregleda analizira se funkcija i datacija nekoliko gradišta iz središnje Hrvatske.
1. UVOD
Od prapovijesti do danas čovjek je osnivao naselja na povoljnim prirodnim položajima u blizini vodenih tokova, u ozemlju koje mu je osiguravalo dovoljno izvora hrane, vode za piće, materijala za djelatnosti kojima je ovladao, odnosno u sredini koja mu je pružala osjećaj sigurnosti i omogućivala razvoj i napredak. Ovisno o povijesnom vremenu naselja su bila otvorenog tipa ili utvrđena. Ovom ćemo se prigodom usredotočiti na vrstu arheoloških nalazišta – srednjovjekovna gradišta – kod kojih je voda imala izuzetno značajnu ulogu, ne samo u privrednim i gospodarskim, već i u obrambenim aktivnostima. Gradišta su organizirana tako da zadovoljavaju uvjete za privremeni ili čak stalni boravak čovjeka, no graditeljski su prilagođena obrambenim potrebama u nemirnim vremenima te stoga spadaju u kategoriju kulturno-povijesnih spomenika obrambeno-naseobinskog karaktera.
Osnovni graditeljski elementi srednjovjekovnog gradišta su središnje uzvišenje okruženo jednim ili više jaraka i zemljanih bedema. Mnoga su gradišta stoga i danas vrlo prepoznatljiva na terenu. Dva su osnovna tipa srednjovjekovnih gradišta: visinska i nizinska. Visinska gradišta se nalaze u bregovitom krajoliku. Podizana su na vrhu istaknutog brda ili na njegovoj padini. Nizinska gradišta su podizana u barovitom i močvarnom okolišu.
Sva gradišta, kao uostalom i svi objekti fortifikacijskog i naseobinskog karaktera od prapovijesti do danas, podizani su na mjestima u čijoj je blizini voda za piće. Čovjek i u mirnim i u nemirnim vremenima želi imati dostupan izvor vode za piće u svojoj neposrednoj blizini. Tako se i nizinska gradišta izgrađuju u blizini rijeka od kojih su neke danas zbog melioracijskih zahvata svedene na manje potoke te se njihova prava veličina u srednjem vijeku može tek naslućivati. Njihova osobita odlika su i podzemne vode koje su uz dovod vode iz rijeke osiguravale stalno punjenje jaraka koji okružuju središnje uzvišenje gradišta. Jarak ispunjen vodom, te bedemi, omogućavali su kontrolirani pristup gradištu i predstavljali važne obrambene čimbenike. Organiziranje jaraka stoji u uskoj povezanosti s nasipavanjem bedema. Što je jarak bio dublji, to je i bedem mogao biti viši jer se podizao od zemlje iskopane iz jarka. No potreba za materijalom za gradnju što čvršćih i viših bedema nije bila jedini razlog kopanja jaraka. Jarci su imali važnu ulogu u vojnim tehnikama. Predstavljali su djelotvornu dopunsku prepreku neprijateljskim navalama i opsadama. Jarak ispunjen vodom sprečavao je neposredan pristup pješadiji, konjanici, a onemogućavao je i prilaz raznim napadačkim spravama koje su se koristile u srednjem vijeku, npr. tkz. ovnovima, zatim drvenim “pokretnim” tornjevima i ljestvama. Ne smijemo zanemariti mogućnost da je jarak s vodom mogao ujedno predstavljati i izvor hrane. U zapadnoslavenskim ranosrednjovjekovnim gradištima arheološki je dokazano kako su se jarci ponekad koristili kao ribnjaci (Bohme ct aI. 1999.: 227). Uobičajeni načini gradnje gradišta su od nabijene zemlje i drva. Središnje uzvišenje gradišta bilo je nasipano ili je bila iskorištena prirodna uzvisina u nizini prilagođena obrambenim svrhama. Bedemi su građeni od zemlje izbačene iskopavanjem jaraka oko središnje zaravni. Građeni su ili samo od nabijene zemlje ili su dodatno učvršćivani drvenim trupcima. Objekti i strukture prvobimo su bili građeni od drveta (nastambe, palisade i ostali obrambeni objekti, primjerice središnji toranj) dok su zidani objekti kasnijeg datuma. Gradišta su se koristila tijekom dužeg vremena te je na njima često dolazilo do pregradnji ili prilagođavanja arhitektonskog sklopa prema ukazanim potrebama.
2. ISTRAŽIVANJA I NALAZIŠTA U HRVATSKOJ
Prvi se od stručnjaka u Hrvatskoj srednjovjekovnim gradištima bavio dr. Zdenko Vinski koji je dao prijedlog upotrebe pojma gradina kao stručnog termina za prapovijesna, a gradište za srednjovjekovna utvrđenja što je danas u arheologiji opće prihvaćeno. Tijekom 1948. g. proveo je probna arheološka sondažna iskopavanja na gradištu kod sela Sv. Petar Ludbreški u Podravini. lskopavanja su bila manjeg obima i rezultati nisu dali dovoljno podataka za izvođenje zaključaka o namjeni i preciznoj dataciji toga lokaliteta te ga je Z. Vinski okvirno postavio u vremenski okvir vladavine Arpadovića (Vinski 1949.). Istraživanja sustavnog karaktera i većeg obima proveo je isti autor tijekom 1949. godine na gradištu u Mrsunjskom lugu kraj Brodskog Stupnika koje je bilo ugroženo gradnjom autoputa Zagreb-Beograd. Istraženo je čitavo središnje uzvišenje nepravilnog kružnog oblika, dio bedema i ulaz (Vinski 1949.: 239-240). Iako su to bila prva sustavna istraživanja gradišta s preciznim iskopavanjima na principu kvadratne koordinatne mreže te detaljno vođenom dokumentacijom i iako je pronađeno obilje pokretnog kulturnog materijala, na čitavom nalazištu nisu evidentirani nepokretni nalazi – tragovi nastambi ili ognjišta, vjerojatno radi naknadne devastacije lokaliteta. Zaključeno je da drveno-zemljano utvrđenje pripada srednjovjekovnom razdoblju (Vinski – Vinski-Gasparini 1950.). U godinama koje slijede provedena su veća sondažna istraživanja 1970. god. na očuvanom južnom dijelu nizinskog gradišta Virgrad kraj Županje. Nađeni su ulomci keramičkih lonaca i nešto metalnih predmeta. Osobito su važni nepokretni nalazi. Ustanovljeno je postojanje četverokutnog ognjišta (1 x 1 m) i tragova rupa od kolaca poredanih u dva reda. Oni ukazuju na ostatke drvene palisade koja paralelno slijedi izohipsu središnje zaravni na njenom istočnom, južnom i zapadnom dijelu (Minichreiter 1970.: 173-176, T. L1V; Minichreiter 1971.: 8-10). Osamdesetih godina prošlog stoljeća provedena su pokusna istraživanja dva gradišta u Međimurju – Gradišće kraj Nedellića i Dvorišće nedaleko Turčišća te manje sondiranje na lokalitetu Staro Čiče, Gradište kraj Velike Gorice (Težak-Gregl – Vojvoda 1987.: 46). Na Gradišću kod Nedelišća otkrivene su tlocrtne osnove nastambi, tj. podovi nabijeni glinom i kamenjem te jama kružnog tlocrta unutar jedne od nastambi s nekollko cijelih posuda (Tomičić 1985a: 61•63). Na Dvorišću u blizini Turčišća od nepokretnih nalaza registrirana su tri kružna ognjišta te dijeIovi podova i bočnih stijena nastambi (Tomičić 1985b: 63-64). Posljednjih godina nanovo se javlja interes arheologa za gradišta te su 2002. godine poduzeta sondažna istraživanja na gradištu Gradić ili Turski brijeg kraj Torčeca (Sekelj Ivančan – Tkalčec 2002b; Iste 2003.) o čemu će biti riječi u daljnjem tekstu. Godine 2003. istraživanja Gradića su nastavljena. Načinjen je presjek preko polovice lokaliteta na taj način da je istražena površina obuhvatila središnje uzvišenje, jarak i bedem (Tkalčec 2003.) Također su započeta i sustavna istraživanja gradišta Gradina u Gudovcu kraj Bjelovara (Tkalčec – Jakovljević 2003.). O ostalim gradištima sjeverne Hrvatske postoje samo osnovni podaci temeljeni na proučavanju povijesnih izvora i terenskom opisu lokaliteta i to uglavnom o onima s moslavačkog i bilogorskog područja i dijela Podravine objavljeni u radovima posvećenim toj tematici (Pribaković 1956.; Lovrenčevič 1985.; Isti 1990.), zatim novije evidencije za područje sjeverozapadne (Registar 1997.: 338, ukupno 48 registriranih gradišta) i istočne Hrvatske (Karač 1991: Sekelj Ivančan I995).
3. POSEBNOSTI U SREDIŠNJOJ HRVATSKOJ
Ovim se radom na nekoliko primjera prikazuju osnovni oblici nizinskih gradišta s prostora središnje Hrvatske (Moslavina, Podravina, nizinsko bilogorsko područje). Na osnovi oblika nizinska gradišta se mogu podijeliti u dva najučestalija podtipa i njihove inačice. Valorizacijom sporadične arheološke literature te reambulacijom lokaliteta primjetili smo da je najučestaliji podtip gradišta kružnog iIi ovalnog tlocrta središnjeg uzvišenja oko kojeg su koncentrično organizirani graditeljski obrambeni elementi: jarak ispunjen vodom i bedem. Inačice tog podtipa imaju dva ili više jaraka i bedema. Također, kod tog podtipa nizinskih gradišta postoje razlike u organizaciji napajanja jaraka vodom. Sljedećem podtipu gradišta pripadaju dvojna gradišta. Sastoje se od dva uzvišenja okružena jarkom ispunjenim vodom i bedemom. I kod dvojnih gradišta možemo razlučiti više inačica. Slično kao i kod prvog podtipa gradišta, dvojna gradišta mogu biti okružena jednim ili dva jarka i bedema. Najučestalije se, kako smo već spomenuli, susrećemo s gradištima koja se sastoje od središnjeg uzvišenja kružnog ili ovalnog tlocrta čiji je vrh zaravnat, a okružena su jednim jarkom ispunjenim vodom i jednim zemljanim bedemom. Tipičan primjer ovakvog gradišta je Hajtićev stol (ili Prpićev stol) u Šandrovcu, oko 14 km sjeveroistočno od Bjelovara (karta 1., slika 1.).
Karta 1 Položaj gradišta u Šandrovcu
Sl. 1 Šandrovac – Hajtićev stol, središnje kružno uzvišenje gradišta s jednim jarkom i bedemom (Foto: T.Tkalčec)
Gradište je smješteno u kotlini kojom teče Šandrovačka rijeka, između visokih bilogorskih bregova. Nalazi se na području zvanom Gradina, oko 100 m južno od ceste koja iz Velikog Trojstva vodi u Šandrovac, a oko 1,5 km zapadno od crkve. Središnje je uzvišenje pred sedamdesetak godina snizio radi lakše poljoprivredne obrade vlasnik zemljišta Hajtić. Tom je prigodom bjelovarski kolekcionar starina Ivan Barešić prikupio mnoštvo ulomaka keramičkih posuda. (1) lako je teren zaravnat i danas se razaznaju jarak i bedem koji su okruživali središnje uzvišenje. Na zapadnoj strani jarak je očuvan i ispunjen vodom (slika 2.).
Sl. 2 Šandrovac – Hajtićev stol, najbolje očuvan jarak ispunjen vodom na zapadnoj strani gradišta (Foto T.Tkalčec )
Čitavo područje bogato je izvorima i podzemnom vodom, a i nedaleka Šandrovačka rijeka doprinosila je u srednjem vijeku punjenju jarka. U darovnici kralja Bele IV. iz 1245. g., kojom on poklanja Hudini posjed Međuraču, spominje se potok Mušina (CD IV: 275). To je vjerojatno staro ime Šandrovačke rijeke koja izvire na šandrovačkom području te teče kraj Bedenika i Nove Rače dalje prema Česmi. Šandrovac se povezuje sa srednjovjekovnim plemićima koji su na tom području već 1263. g. imali utvrđeni grad zvan castrum Musina (CD V: 253). U daljnjim se ispravama spominje posjed Mušina (Mosyna, Musyna i sl.). U popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine navedena je crkva Blažene Djevice u Mušini – ecclesia beate virginis de Mosina (Buturac 1984.: 77). Mještani spominju postojanje stare crkve na brdu Okop koji se nalazi sjeverno od ceste, oko 300 m sjeveroistočno od gradišta Hajtićev stol. Još se jedno gradište nalazi u šumi oko 300 m jugozapadno od Hajtićeva stola, no ono pripada tipu visinskih gradišta. (2) Manje je površine i usječeno u visoke bregove s južne strane, dok je u pravcu sjeveroistoka prema gradištu Hajtićev stol zaravnat teren te je postojala prirodna komunikacija između ta dva položaja. U selu se održala predaja o plemiću Šandoru po kojem je mjesto dobilo ime. Uistinu, u 15. stoljeću je plemić Šandor ušao u posjed Mušine. Još se početkom 16. stoljeća u povijesnim izvorima spominje Mušina ili Mušinja (Mosynya), a već sredinom tog stoljeća spominje se se kaštel u Šandrovcu. Sve do kraja 19. st. ime mjesta se izgovaralo u kajkavskoj inačici — Šandrovec (Heller 1978.: 216). Po brojnim nalazima ulomaka keramičkih posuda, kao i po povijesnim podacima, možemo zaključiti da su šandrovačka gradišta bila duže vrijeme korištena te da su bila u plemićkom vlasništvu. Očito je u srednjem vijeku ovaj kraj bio gusto napučen, a selo je sa kompleksom zemljanih utvrda imalo značajan položaj u široj okolici. Istom podtipu gradišta po obliku pripada Gradić ili Turski brijeg u koprivničkoj Podravini, no arheološka iskopavanja su pokazala kako njegova namjena pa niti oblik nije identičan gradištu Hajtićev stol u Šandrovcu. Gradić se nalazi sjeverno od Torčeca, u blizini hirovite Drave (karta 2.).
Karta 2 Položaj gradišta Torčec-Gradić
Njeni stari tokovi prepoznatljivi su na tom području u obliku isušenih meandara. Spomenutim područjem teku vodom bogati potoci Gliboki, Segovina i Vratnec. Gradić ili Turski brijeg podignut je u blizini sutoka Vratneca u Gliboki koji je uz podzemne vode doprinosio obrani gradišta. Gradište se prepoznaje po kružnom središnjem uzvišenju opasanom jednim jarkom i zemljanim bedemom (slika 3., slika 4.).
Sl. 3 Torčec-Gradić ili Turski brijeg, zračna fotografija (Foto: T.Tkalčec)
Sl. 4 Torčec-Gradić ili Turski brijeg, pogled na gradište s južne strane (Foto: T.Tkalčec)
Južni dio središnjeg uzvišenja obrađuje se, dok je sama uzvisina neobrađena i prekrivena travom. Bedem koji okružuje gradište najistaknutiji je na sjevernom i zapadnom dijelu gdje je većinom zarastao u gustu šikaru. Prije tridesetak godina provedeno je sondiranje terena. Na dubini od 120 cm nalazio se horizont grubo obrađenih pravokutnih i kvadratičnih greda hrasta (?) (do 15 x 15 cm) ugrađenih oko 1325. godine, prema tadašnjim rezultatima analize drveta (Januška 1978.; lsti 2000.). Sondažno arheološko istraživanje 2002. godine (3) rezultiralo je otkrićem segmenta još jednog unutarnjeg zemljanog bedema i jarka na zapadnoj strani gradišta koji su danas iznivelirani sa središnjim uzvišenjem i neprepoznatljivi u konfiguraciji terena (slika 5.).
Sl. 4 Torčec-Gradić ili Turski brijeg, ostaci drvenih trupaca i unutarnji bedem gradišta prepoznat u profilima sonde 2, istraživanje 2002. (Foto T.Tkalčec)
Poticaj za postavljanje sondi pružili su zračni snimci nalazišta na kojima je prepoznata tamnija mrlja u obliku obruča oko središnjeg uzvišenja gradišta, na njegovoj padini. Unutar novootkrivenog dijela bedema pronađeni su pri samoj zdravici ostaci trupaca koji su C14 metodom datirani u drugu polovinu 12. i u 13. stoljeće (slika 5.). (4) U istraživanjima gradišta Gradić 2003. g načinjen je presjek preko istočne polovice gradišta te je ustanovljeno kako na toj strani postoji samo jedan široki jarak i bedem koji se i u konfiguraciji terena prepoznaje. Izostanak nalaza unutrašnjeg manjeg bedema i jaraka ustanovljenog 2002. g. na zapadnoj strani gradišta u sondi 2 ukazuje nam na njegovu posebnu funkciju ili pak pripadnost nekom drugom srednjovjekovnom razdoblju, odnosno starijoj fazi gradnje gradišta. Da bi se dokučila funkcija tog dodatnog pojasa bedema i jarka (neprepoznatijivog u današnjoj konfiguraciji terena) bilo bi potrebno obaviti opsežnija iskopavanja lokaliteta, no nadamo se da će već analize drveta C14 metodom, koje su u tijeku, dati dio odgovora na to pitanje. Istraživanje Gradića 2003. dalo je značajne podatke o načinu gradnje i obrane. Rub središnjeg uzvišenja bio je učvršćen koso ubodenim drvenim šiljcima te slojem gorevine i zapečene zemlje (slika 6.).
Sl. 6 Torčec-Gradić ili Turski brijeg, okomito i koso ubodeni drveni šiljci kao graditeljski i obrambeni element gradišta (Foto T.Tkalčec)
Sl. 7 Torčec-Gradić ili Turski brijeg, izbor ulomaka keramičkih posuda i pećnjaka (Crtež: K.Jelinčić)
U jarku je pronađen niz okomito ubodenih drvenih šiljaka koji su vjerojatno predstavljali dodatni obrambeni element. Pronađen je i niz trupaca koji bi ukazivali na postojanje drvenog mosta upravo na istočnoj strani gradišta. Obrambeni jarak je s vremenom djelomično bio zasipan slojevima zemlje u kojima su pronađeni ulomci keramičkih posuda, pećnjaka i željezni predmeti koji se datiraju od 12. do kraja 15. stoljeća. Većina nalaza može se datirati upravo u 15. stoljeće. To su brojni ulomci lonaca višestruko raščlanjenog ruba (slika 7., br. 1-2), odnosno ruba tipa Kragen (slika 7., br. 3). Zanimljivi su nalazi ukrasnih dijelova kaljevih peći (slika 7., br. 4-5) koji se nalaze na vrhu nišastih pećnjaka smještenih na kruništu peći ili, pak, pojedinačno čine ukrasne elemente samoga kruništa (Franz 1981.). Prošlost Gradića ne možemo rekonstruirati iz povijesnih izvora jer se u poznatim dokumentima ne spominje. Relativno mali broj nalaza keramike i životinjskih kostiju ukazivao bi na to da je lokalitet Gradić utvrda, odnosno zbijeg povremeno korišten od strane stanovništva okolnih naselja u vrijeme ratnih opasnosti tijekom kasnog srednjeg vijeka (Sekelj Ivančan — Tkalčec 2002b; Iste 2003.; Tkalčec 2003.). Istom podtipu gradišta, ali njegovoj inačici s više koncentričnih prstena bedema i jaraka pripada i moslavačko gradište Turski grad kraj Sokolovca. Nalazi se istočno od Kutine, između Garešnice i Bjelovara, a oko 800 m južno od rijeke Ilove (karta 3.).
Karta 3. Položaj gradišta Sokolovac-Turski grad (1) i Tomašica-Gradina (2)
Podignuto je na području zvanom Berek što je uobičajen narodni naziv za močvarne terene. Gradište se sastoji od ovalnog središnjeg uzvišenja koje nadvisuje okolni teren za oko 1,5 m, dva bedema i dva jarka. Na lokalitetu su provedena manja sondažna arheološka iskopavanja tijekom 1964. godine, a probne sonde otvorene su na središnjem uzvišenju, kao i na oba bedema. Pronađeno je mnoštvo kućnog lijepa, srednjovjekovne grube keramike, pećnjaka te kovanih čavala i nešto stakla (Iveković 1968: 372). Od arheološke građe objavljena su dva ulomka pećnjaka (Bobovec 1994: 33, 34) te luksuzna keramička čaša nakon detaljnije analize datirana u kraj 15. i početak 16. stoljeća (Bobovec 1986: 141, Sl. 85; 143; Sekelj Ivančan 1999: 161-166, 170-173,T.I.; Bobovec 2000: 23). Proučavanjem topografske karte i zračnog snimka ustanovljeno je postojanje trećeg — vanjskog jarka na istočnoj strani koji se nadovezuje na potok Sovjak koji teče sjeverno od gradišta. Ova situacija potvrđena je prilikom reambuliranja terena u proljeće 2002.godine (slika 8.).
Sl. 8 Sokolovac-Turski grad (Foto: T.Tkalčec)
Oba jarka zapunjena su vodom i nisu raščišćena od gustog raslinja. Unutarnji bedem je prilično izravnat i na njemu je uređena tratina dok se vanjski nazire u tragovima. Bogatstvo pokretnih nalaza iz Sokolovca-Turskog brijega, osobito nalazi luksuznih keramičkih čaša, ukazuju na stalan boravak visokih uglednika, feudalaca koji su vjerojatno bili pripadnici plemstva srednjovjekovne Slavonije u 15. i prvoj polovini 16. stoljeća. Kako u povijesnim izvorima nema podataka o nalazištu, tek bi se daljnjim arheološkim istraživanjima mogla rekonstruirati funkcija gradišta kao i precizniji vremenski raspon u kojem je korišteno. Osobito bi bilo zanimljivo ustanoviti odnos sa nedalekim gradištem Gradina-Tomašica koje se nalazi oko 1 km sjeverozapadno od Turskog brijega (karta 3.). Gradište Gradina-Tomašica po obliku pripada inačici gradišta s dva koncentrična prstena bedema i jaraka (Sekelj Ivančan — Tkalčec 2002a:174-176). Zemljana se utvrda sastoji od središnjeg uzvišenja ovalnog oblika okruženog s dva jarka i bedema (slika 9.).
Sl.9 Tomašica-Gradina, središnje uzvišenje gradišta i jarak ispunjen vodom (Foto: T.Tkalčec)
Vanjski bedem i jarak prilično su uništeni i tek se djelomično prepoznaju. Tijekom 1966. godine provedena su probna iskopavanja na središnjem uzvišenju i prvom, unutarnjem bedemu. Pronađeno je mnoštvo fragmenata grube srednjovjekovne keramike, dijelovi pećnjaka, kućni lijep te metalni nalazi – željezno koplje, kovani čavli, konjske žvale, škare, nož te željezna potkova (Iveković 1968: 372, Sl. 114). Zapadno od gradišta teče Ilovica potok čiji tok danas nije povezan s jarkom koji opkoljuje središnje uzvišenje stoga je ovaj lokalitet dobar primjer snage podzemnih voda i njihove uloge u obrani gradišta. Vjerojatno je u srednjem vijeku bilo osigurano i neposredno punjenje jaraka vodom iz Ilovice potoka. Vodom se punio vanjski jarak, a preko četiri nasuprotno postavljenih usjeka na unutarnjem bedemu i danas vidljivih, osigurano je stalno i kontrolirano punjenje vodom unutarnjeg jarka. Sljedeći podtip gradišta su tzv. dvojna gradišta, odnosno ona koja se sastoje od dva uzvišenja opkoljena vodom i bedemom s time da je i prostor između oba uzvišenja bio ispunjen vodom i povezan s jedinstvenim jarkom koji je okruživao dvojno gradište. Primjer tog podtipa je gradište Medinci-Turski grad. Nalazi se oko 3 km sjeverno od Slatine, sa zapadne strane ceste prema Medincima (karta 4.).
Karta 4. Položaj gradišta Medinci-Turski grad
Godine 1980. prigodom obilaska, koje je rezultiralo i registracijom arheološkog lokaliteta, gradište je bilo nepristupačno i obraslo šumom te je procjenjeno da se radi o gradištu koje je “kružno formirano, sa centralnim platoom oko kojega idu prstenasto dva jarka i nasip” (Minichreiter 1979: 180). U međuvremenu je vlasnik zemljište raskrčio i na njemu izgradio ugostiteljski objekt. Nažalost, tom prigodom nisu obavljena zaštitna arheološka istraživanja te s tog lokaliteta koji nije naveden u povijesnim izvorima nema ni pokretnih nalaza pomoću kojih bismo pobliže mogli odrediti njegovu funkciju i dataciju. Međutim, nakon krčenja šume i raslinja izašao je na vidjelo oblik lokaliteta. Gradište s dva uzvišenja pruža se u smjeru sjeveroistok jugozapad. Južno, veće uzvišenje okruženo dubokim jarkom (slika 10., slika 11.) bilo je vjerojatno drvenim mostom povezano sa sjevernim, manjim (slika 12.).
Sl. 10 Medinci-Turski grad, jarak ispunjen vodom na zapadnoj strani gradišta (Foto: T.Tkalčec)
Sl. 11 Medinci-Turski grad, južno, veće uzvišenje gradišta okruženo jarkom s vodom (Foto: T.Tkalčec)
Prema riječima vlasnika ugostiteljskog objekta, prigodom gradnje temelja nije se kopalo dublje od 30-ak cm (?!) i nije pronađeno tragova starijih zidanih objekata. U jarku između većeg i manjeg uzvišenja pronađeni su ostaci pilona. Ti su piloni pokazatelji kako se tu nalazila drvena konstrukcija — most. (5) Za gradište nemamo povijesnih podataka, no možda bismo ga mogli povezati sa srednjovjekovnim posjedom Turbina koji se spominje u ovome kraju. Rekognosciranjem područja oko gradišta nađeni su na brežuljku udaljenom oko 200 metara prema jugozapadu brojni nalazi kasnosrednjovjekovne keramike. Čitavo područje jugozapadno i zapadno od gradišta Turski grad zove se Turbina. Možda se ovdje ili u široj okolici treba tražiti neubicirano srednjovjekovno naselje koje se još 1297. g. spominje kao posjed i zemlja Tubina (Matijević-Sokol 1998), 1334. kao Turbina sa crkvom Sv. Ane te dalje u 15. stoljeću kao Thurbine, Therbenye ili Thewrbenye (Heller 1976: 186; Tkalčec-Dizdar-Kovačević 2003). Nešto složeniju inačicu ovog podtipa gradišta predstavlja gradište velikih dimenzija Međurić-Gradina ili Turski grad koje se nalazi sjeverozapadno od Lipovljana i Banove Jaruge s lijeve strane starog toka llove u šumi Ilovski lug (karta 5.).
Sastoji se od dva uzvišenja. Oba su s južne, jugoistočne i istočne strane okružena starom Ilovom koja je iskorištena kao prirodna obrana, a s jugozapadne, zapadne i sjeverne širokim vanjskim jarkom ispunjenim vodom. Sjeverno uzvišenje ovalno izduženog tlocrta okruženo je manjim (unutarnjim) jarkom koji je na sjeverozapadnoj strani kanalom spojen s vanjskim širokim jarkom s time da je kanal prokopan kroz prvi (unutarnji) bedem koji okružuje sjeverno uzvišenje gradišta (slika 13., slika 14.).
Sl.13 Međurić gradina ili Turski grad, pogled na sjeverno okruženje okruženo dubokim jarkom i bedemom (Foto: T.Tkalčec)
Povijesna vrela spominju Megeriwch godine 1228. kao feudalni posjed. U popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine spominje se sancti Georgii de Megurechya (Bobovec, Sekelj Ivančan, 1996: 36). Obilaskom gradišta u Međuriću 2001. i 2002. godine, pronađeni su ulomci keramičkih posuda koji su na površinu došli sa zemljom izbačenom korijenjem srušenog drveta. Ulomci pripadaju razdoblju kasnog srednjeg vijeka i to 15. i početku 16. stoljeća (Sekelj Ivančan — Tkalčec 2002a: 178). Nakon izloženih podataka o oblicima ovih nizinskih srednjovjekovnih gradišta i nalazima koja potječu iz arheoloških istraživanja, amaterskih iskopavanja ili površinskih pronalazaka postavlja se pitanje njihovog preciznijeg vremenskog opredijeljenja — kada su gradišta podizana te u kojem se trenutku na njima ugasio život? Također, s kojom svrhom su podizana i na koji ih je način čovjek koristio? Već smo se u dosadašnjem tekstu na više mjesta dotakli ovih pitanja i djelomice dali odgovore. Imamo očite dokaze o njihovom korištenju u kasnom srednjem vijeku. Tako s gradišta Sokolovac-Turski grad potječu arheološki nalazi koji se mogu datirati u 15. stoljeće i početak 16. stoljeća, a nalaz više ulomaka keramičkih čaša svijetle oker boje, tankih stijenki, ukrašenih pojedinačnim ili s više vodoravnih traka izvedenih crvenim slikanjem, otiskivanjem kotačićem te ukrasom medaljona s prikazima uobičajenim za srednjovjekovnu kršćansku ikonografiju ukazuje na visoki status stanovnika ovog srednjovjekovnog gradišta (slika 15.).
Sl. 15 Sokolovac-Turski grad, keramička čaša ukrašena kršćanskim motivima (kraj 15. i početak 16. st.) (Foto: Tajana Sekelj-Ivančan)
Arheološka istraživanja gradišta Tomašica-Gradina dokazala su život na gradištu također u kasnijim razdobljima srednjeg vijeka. S gradišta Medurić-Gradina ili Turski grad poznati su nam sporadični površinski nalazi ulomaka keramičkih posuda iz 15. i početka 16. stoljeća. Ulomci keramičkih posuda koje je prikupio g. Tomo Perec na gradištu koje se nalazi jugozapadno od gradišta Hajtičev stol u Šandrovcu također se mogu uklopiti u taj vremenski okvir. Najnepotpuniju sliku imamo o gradištu Medinci-Turski grad gdje su izostala bilo kakva arheološka istraživanja, a nisu poznati niti površinski nalazi. Gradište Torčec-Gradič ili Turski brijeg bismo na osnovi keramičkog materijala pronađenog u arheološkim istraživanjima mogli datirati u kasni srednji vijek. Relativno mala količina nalaza ukazivala bi na njegov refugijalni karakter, dakle u kasnom srednjem vijeku gradište je korišteno kao povremeni zbijeg, odnosno sklonište. Međutim, suvremenim metodama apsolutnog određivanja starosti organskih materijala (CI4 analizom) koje su provedene na uzorcima drveta dokazano je da je gradište bilo izgrađeno već u drugoj polovini 12. ili 13. stoljeću. Nije bez razloga pretpostavka da su neka starija gradišta kontinuirano korištena do u razdoblje samog izmaka kasnog srednjeg vijeka kada su nerijetko doživjela i graditeljske preinake prilagođavajući se novim potrebama vojne tehnologije. Primjerice, za Šandrovac, Međurić pa možda i Medince postoje povijesni podaci o njihovom naseljavanju već u 13. i 14. stoljeću.
4. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Promotrimo li povijesnu srednjovjekovnu sliku, uviđamo da se na prostoru današnje Hrvatske od 12. do kraja 15. pa još i u 16. stoljeću grade brojne utvrde. Bili su to burgovi građeni od kamena, rjeđe opeke ili drva, zatim zemljane utvrde — gradišta. Podizani su uz prirodne komunikacije i ceste formirajući na taj način srednjovjekovnu obrambenu mrežu koja je bila raspoređena tako da su sve važnije rijeke, prijevoji planina i putovi mogli biti branjeni. Veća pažnja istraživača u Hrvatskoj usmjerena je prema plemićkim burgovima ili tzv. feudalnim tvrdim gradovima koji su bill utvrđeno sjedište feudalnog gospodara stoga je i njihov razvoj i funkcija kroz nekoliko stoljeća srednjeg vijeka poznatiji nego razvoj nizinskih zemljanih utvrda. Burgovi su na izmaku kasnog srednjeg vijeka doživjeli propadanje ili arhitektonske preinake kako bi se prilagodili novim potrebama obrane zbog pojave topništva za razliku od dotadašnjeg ratovanja hladnim oružjem. Dolazi i do pojave novog tipa utvrde — nizinskih kaštela koji su tlocrtno pravilniji i kod kojih se odabrano mjesto prilagođava donesenom planu gradnje. Namjena kaštela je i stambena i obrambena, a zbog svoje tlocrtne pravilnosti bili su djelotvorniji u obrani od topničkih napada. U 17., a osobito u 18. stotjeću nakon utvrđivanja granica prema zaključcima mira u Svistovu 1791. godine, dolazi do propadanja starih utvrda, do tada čuvanih feudalnih tvrdih gradova i kaštela i grade se dvorci i ladanjske kurije. Takva povijesna situacija koja je rezultirala specifičnim razvojem graditeljstva opisanih fortifikacijsko-stambenih objekata potiče nas na razmišljanje da su sličan razvitak doživjela i nizinska zemljana gradišta. Apsolutnom datacijom C14 metodom pokazali smo kako je gradište u Torčecu bilo podignuto već u drugoj polovini 12. stoljeća ili najvjerojatnije u 13. stotjeću. To je vrijeme vladavine hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. u kojem dolazi do naglog procvata srednjovjekovne Slavonije i u kojem je došlo do formiranja mnogih ruralnih aglomeracija — selišta, ali i nastanka brojnih feudalnih utvrda. Usporedo s nastankom kamenih utvrda na stjenovitim liticama, u dolinama su se formirale zemljane utvrde. Svojim položajem uklopile su se u močvarnu sredinu i prirodni vodeni sustav rijeka. Uz određene intervencije i prilagođavanje sredine potrebama obrane, poput uspostavljanja sustava kanala i bedema te organizacije napajanja jaraka vodom, one su pružale osjećaj sigurnosti njihovim stalnim stanovnicima ali i stanovništvu okolnog područja. Naime, njihovu obrambenu ulogu trebamo promatrati s dva aspekta: obrana ograđenog prostora (gradišta) te obrana samim gradištima šireg područja. Nakon poraza kraj Mohača 1526. godine nadvila se nad promatranim prostorom nova — osmanska opasnost s Istoka te se i brojna gradišta koja potječu iz starijih vremena sada uklapaju u jedinstveni fortifikacijski sustav obrane od Turaka. U tim kasnim razdobljima srednjeg vijeka i početku novog vijeka mnoga su gradišta iskorištena za gradnju specifičnih nizinskih utvrda — kaštela. Također, ne smije se zanemariti mogućnost još starijeg kontinuiteta gradišta. U zapadnoslavenskim prostorima Poljske, Češke, Slovačke, Moravske i Istočnog dijela Njemačke prati se razvoj ranosrednjovjekovnih slavenskih gradišta od 7. do 13. stoljeća. Poznato je oko 3000 gradišta zapadnih Slavena koja se datiraju u razdoblje od 7. do 13. stoljeća. Od toga ih je u Češkoj 120, u Moravskoj i Slovačkoj najmanje 200, u Poljskoj oko 2000, a u istočnoj Njemačkoj između Labe i Odre oko 600-700 (Šolle 1984:12). Razloge velike gustoće gradišta kod zapadnih Slavena, manje kod istočnih i niski broj gradišta kod južnih Slavena trebamo tražiti u unutamjim i vanjskim uzrocima koji su utjecali na funkciju gradišta i potrebu stvaranja samostalnih gradskih centara. lako i na našem području možemo očekivati postanak gradišta već u tim ranim razdobljima o čemu imamo i svjedočanstva u pisanim povijesnim izvorima — primjerice gradište na području Siska iz razdoblja Ljudevita Posavskog iz prve polovine 9. stoljeća – ona još nisu arheološki dokazana.(6) Buduća istraživanja, popračena suvremenim analizama (poput analize radioaktivnog ugljika i dendrokronologije), možda će promijeniti sliku o vremenu postanka srednjovjekovnih nizinskih gradišta na tlu sjeverne Hrvatske. Ranije nesigurne arheološke datacije ranih zapadnoslavenskih utvrđenih naselja također su zadnjih godina, barem onih u nizinama, pomoću dendrokronologije poprimile bolje osnove. Mnoga gradišta, ali i druga nalazišta, određena su kao puno mlađa nego što se prije mislilo. Nerijetko se radi o pomicanju od jednog do dva stoljeća. Prvi dendrodatumi, koji ukazuju na kasno 7. i rano 8. stoljeće, postoje za nekoliko meklenburških gradišta (Burgen 1999). Veći značaj na tom području dobila je gradnja gradišta u 9. i 10. stoljeću. Gradišta zapadnih Slavena variraju u veličini od malih — promjera tek oko 30 m pa do gradišta koja su se prostirala na površini od više hektara. Jedan dio gradišta doživio je daljnji razvoj formiranjem podgrađa te preraštanjem u gradska i sakralna središta, a dio je kasnije zaposjednut feudalcima koji su gradišta graditeljski prilagodili svojim potrebama. U razvijenom i kasnom srednjem vijeku ta su gradišta čuvala sigurnost i moć svojih gospodara, ali su ujedno imala važnu ulogu u obrani cijele zemlje u opasnim ratnim vremenima. Mnoga srednjoeuropska gradišta očuvana su kao spomenici kulture, no poneka su uništena uslijed preoravanja ili drugih utjecaja i prepoznatljiva su još samo promatranjem iz zraka. Nažalost, u Hrvatskoj većina gradišta nije registrirana kao zaštićeni spomenik kulturne baštine i većina je izložena propadanju i zaboravu. Kao što smo vidjeli, u različitim povijesnim razdobIjima, na širokom europskom prostoru gradila su se zemljana utvrđenja branjena vodom. Njihova funkcija također je vrlo raznolika, a ovisila je o specifičnim društveno-političkim prilikama. Zajednička je odlika tih lokaliteta iskorištavanje prirodnih resursa određenog prostora, a to je u slučaju nizinskih gradišta voda. Čovjek je birao nizinske močvarne terene u blizini tekuće vode (rijeke ili potoka) koji su mu pružali povoljne uvjete za gradnju ove vrste zemljanih utvrda. Povijesne analize gospodarske i političke situacije određenog vremenskog razdoblja trebalo bi upotpuniti saznanjima koja pruža arheologija uz sagledavanje svih dostupnih podataka i korištenje metoda koje nam omogućava suvremena tehnologija kao primjerice proučavanje zračnih snimaka, topografskih karata i današnjeg stanja na terenu. Sva ta promatranja daju nam sliku o obrambenoj funkciji ovih nalazišta i omogućuju njihovu kategorizaciju u vrstu lokaliteta — gradišta. Osim toga, gradišta su mogla biti i stalno nastanjena, a ne korištena samo kao zbjegovi i utočišta. Stoga je potreban multidisciplinarni pristup istraživanju njihove funkcije koji uključuje detaljno proučavanje povijesnih izvora i kartografskih prikaza. Za oblikovanje cjelovite slike o srednjovjekovnim gradištima Hrvatske nužno je provesti više ciljanih arheoloških istraživanja te rezultate analiza otkrivenog materijala staviti u povijesni društveno-politički kontekst. Kako se iz države ne izdvajaju posebna sredstva potrebna za snošenje troškova arheoloških iskopavanja i analize otkrivenog materijala, čini se da u skoroj budućnosti takva istraživanja većeg obima neće biti moguća, stoga je svako nastojanje na razjašnjavanju fenomena pojave ove široko rasprostranjene vrste arheoloških lokaliteta u sjevernoj Hrvatskoj, pa makar i malim koracima, vrijedno i nužno. Veliki je problem zaštita i očuvanje ovih spomenika kulture. Reambulacijom je utvrđeno kako su poneka gradišta u novije doba uništena, a mnoga su oštećena i izložena konstantnom strojnom poravnavanju terena radi lakše poljoprivredne obrade zemljišta te raznim drugim suvremenim zahvatima. Gradišta će, kao uostalom i druge vrste arheoloških lokaliteta, ostati ugrožena sve dok se ne uspostave jasne pravne i zakonske stavke o njihovoj zaštiti i postupku provođenja tih stavaka. No, kako bismo u zaključak ovoga rada unijeli malo optimističniju notu, možemo konstatirati da se u posljednje vrijeme u našoj zemlji sve više ističe potreba vrednovanja i očuvanja kulturne baštine što svakako pobuđuje nadu da će se teorija učestalije provoditi u praksi.
Stari gradovi, utvrde, dvorci i srednjovjekovna kultura 
Malo sam si upotpunio znanje. Drago mi je što sam ovo pročitao.
Sviđa mi seSviđa mi se
Tako i treba! 🙂 Bome sam i ja…
Sviđa mi seSviđa mi se