Izvor: metapedia.org, planinarstvo.bloger.index.hr
Fotografije: Dean Jurčić
Gradina Corinthia nalazi se na najistočnijem rtu otoka Krka i to su najveće antičke ruševine na sjevernojadranskim otocima, koje leže duž 2,5 km obale i na površini oko 6.000 ha. Pripadni donji grad uz uvalu Mala Luka bio je lučko naselje sa 3 crkve, a gornja akropola na vrhu poluotoka Sokol je bila vojno i upravno središte. Najstarije sjeverno predgradje od 7. stoljeća pr.Kr. bilo je rani pomorski arsenal liburnijske mornarice, a najmlađi dio na jugozapadu je samostan Sv. Nikole iz 16. stoljeća. Cijeli taj prostrani arheološki kompleks je još uvijek slabo istražen.
Obalno naselje Bosar
Duž sunčanih i od bure zaklonjenih obala na istočnoj strani Male Luke pružaju se na poluotoku Sokol u dužini oko 2 km ruševine naselja s domaćim čakavskim imenom Bosar. Najstariji je prapovijesni dio naselja na sjeveru oko uvalice Portić, gdje su ruševine primitivnije gradjene suhozidnom tehnikom bez žbuke, jer potječu prije dolaska Rimljana iz ilirskog doba od pomorskih Liburna (Libyrnides), približno od 7.- 5. stoljeća pr.Kr. Tu su najsjevernije na rtu Artÿca ruševine stražarske tvrdjavice Vardica, koja je ranim Liburnima štitila pomorski pristup u Malu Luku. Nasred uvalice Portić su još vidljivi uspravni veći kamenovi ‘Prêze’, koji su služili kao lučke bitve za privez liburnijskih brodova. Na istočnoj obali iste uvalice je uz more pravilno poredano 7 četverouglastih kamenih ruševina “Oršani” poput pravokutnika veličine oko 14 x 4m s ulazima od morske obale, što su najvjerojatnije pomorski škverovi za izradu i popravak liburnijskih brodova. Sve spomenuto potvrdjuje da je Mala Luka na istočnoj obali Krka prvotno bila jedna od najvažnijih vojno-pomorskih baza (arsenal) za liburnijsku mornaricu, jer se u njezinoj blizini izmedju Krka i Raba odigrao i jedan od zadnjih pomorskih bojeva izmedju Grka i Liburna god. 365 pr.Kr. gdje su Liburni poraženi.
Dalje na jugoistočnom kraju uvale Mala Luka su već žbukom zidane antičke ruševine kasnijih gradjevina iz staroga i srednjega vijeka u doba Rimljana i Bizanta. Tu su vidljivi četverokutni temelji brojnih kuća koje su većinom srušene do tla, a potom je zidno kamenje dijelom razvaljeno za noviju izgradnju suhozida (gromača) oko vinograda i ovčjih torova. U naselju su još vidljivi tragovi tri crkvice i dva zdenca, koji danas služe za napajanje ovaca. U bivšem brodskom pristaništu na kraju uvale Malalukà još leže hrpe otpada razne uvozne robe i tragovi prerade metala. Po pučkoj predaji na Krku, srednjovjeki stanovnici iz napuštenog Bosara su se potom odselili zapadnije u današnju Bašku i od njih bi danas tu potjecali neki bašćanski patronimi i arhaični nadimci navodnoga ‘korintiačkog’ iskona: npr. Bâtja, Hayãna, Sarâna, Sũne, Šamâna, Urèša, Yênda, Yošamÿa itd.
Najbolje su tu očuvane mladje sakralne gradjevine iz 16. stoljeća na jugozapadu naselja Bosar, kao još uspravne zidine crkve S’Mikùla (Sv. Nikola) veličine 9 x 4m, kojoj manjka samo krov. Ulaz je na zapadu, a apsida na istoku gdje su na zidu tragovi freske nekog sveca, vjerojatno njezinog patrona Sv. Nikole, koji je na Kvarneru sve dosad zajednički zaštitnik pomoraca i ribara. Istočnije od te očuvane crkve su stariji temelji druge još veće crkve čiji je očuvani trag apside širok oko 7m, a po pučkoj se predaji ta ranija crkva takodjer zvala S’Mikùla. Uz zidine manje novije crkve su i temelji veće pravokutne zgrade s pučkim nazivom Kloštar, pa je to vjerojatno bio srednjovjeki samostan kao zadnja naseljena zgrada uz grad Bosar koju tu spominju raniji crkveni vizitatori. Ove sakralne ruševine u Bosaru još nisu arheološki datirane, ali o njima postoje jasni pismeni podatci iz srednjovjekih zapisa venecianskih crkvenih vizitatora (Bolonić i Žic 1984). Iz toga je novija crkva Sv. Nikole još sigurno bila u vjerskoj funkciji god. 1426 i 1502, a napuštena je 1590. i 1603. je već nadjena kao ruševina bez oltara i bez krova. Isti autori navode i drugu stariju crkvu Sv. Nikole, koja je 1750. već dielom razrušena. To zapravo znači da je bar dio naselja Bosar uz Malu Luku oko samostana i crkve Sv. Nikole bio naseljen sve do 16. st.
Akropolska gradina Corinthia
Istočnije od toga obalnog naselja Bosar koji je imao civilnu i pomorsku funkciju ‘donjeg grada’, na vrhu poluotoka Sokol uzdižu se još ovalne zidine ‘gornjeg grada’ ili akropole (citadele) koja je vjerojatno imala regionalnu upravnu i vojnostratešku ulogu. Izvorno prastaro ime za ovu gradinu na ranočakavskom pradialektu glasi Uri-Kvorÿta u značenju “zidine grada”. Noviji romanizirani naziv Corinthia uveo je izgleda, njezin prvi opisivač Alberto Fortis, a najviše se proširilo u 20. st., kao “plemenitiji” književni oblik za turističku promičbu na Krku (umjesto čudnoga domaćeg Uri-Kvorÿta), pa je po tomu nazvan i veći noviji hotel u susjednoj Baški. Gradina Korintija leži na zemljopisnom položaju 44•59’N / 14•49’E oko kote 120m na zapadu poluotoka Sokol, ima eliptično-rombični oblik i u smjeru NW-SE dugačka je 124 m, a po širini NE-SW ima 68 m. Unutar gradine su dosad najbolje očuvani idući sadržaji. Duž jugozapadne strane iznad Vele Luke su razmjerno najbolje očuvane zaštitne gradske zidine Kwôre visine do 4m i na sjeveru spram Male Luke niži ruševni bedemi Kvôrice, a na zapadnoj strani nad kopnenom prevlakom Podgradica su tragovi pristupnog puta do ulaznih gradskih dveri ‘Urta’. Na jugoistočnom kraju gradine se vide temelji višekratno dogradjivane kule i glavne tvrdjave Vardÿna koja je najstariji očuvani dio ove akropole i tu je jamačno već rane antike postojala kroz niz stoljeća manja ranoliburnijska utvrda nad vrelom Buÿmer iznad Vele Luke. Uz ovu pradavnu kulu su vidljivi temelji crkve tzv. Ćrÿkva veličine 15 x 9m, kojoj je ulaz na sjeverozapadu i apsida na jugoistoku. Na sredini akropole pri vrhu poluotoka, kao i uz južne i sjeverozapadne zidine su tragovi temelja više četverokutnih zgrada ‘Pretÿni’ zasad nejasne namjene, kojih dimenzije variraju od 6 x 5m do 20 x 10m. Starost ove gradine i pripadnih objekata dosad još nisu precizno datirani, premda Brusić (1989) i Tomićić (1993) po analognom stilu poredbeno procjenjuju da bi možda mogla potjecati iz bizantskog doba u ranom srednjem vijeku.
Krčka legenda o nastanku Corinthie
Preci današnjih Bodula – pomorci Matani predvođeni admiralom Hrvojem plovili su istočnim Sredozemljem, sa sedam jedrenjaka preko sedam mora. Jedan se brod potopio i njegovi mornari našli su utočište na Kreti. Ostali brodovi stigli su do Primorja, gdje su se iskrcali na šest otoka. Admiral Hrvoje sa svojim brodom iskrcao se na najveći – otok Krk, gdje su ga dočekala stada zlatnih ovaca koje je čuvala vila. Vila je mornarima dala dozvolu da sagrade grad na poluotoku Sokol, pored izvora vode. Vunom iz klupka označila je do kuda može sezati novi grad te Matanima zabranila da se ne okreću i gledati njezine zlatne ovce. Kako Matani nisu održali obećanje za osvetu vila je sve ovce pretvorila u kamenje. Tako je do tada zeleni Krk postao otok s mnoštvom kamenja, koje su Matani iskoristili za gradnju grada Corinthie.
Krčka legenda o uništenju Corinthie
Matani su ovdje živjeli iduća stoljeća dok im se na južnom obzorju nije ukazala najsjajnija krvava zvijezda Antares (čak. Tjarmal). Već idući dan dojedrio je u uvalu crni gusarski brod. Gusarski vojvoda zamolio je Matane da im omoguće pokop jednoh mrtvaca uz blagoslov u gradskom hramu. Dobrodušni Matani im to odobre, a gusari su čim su donesli lijes u hram razvalili ga i zgrabili mačeve i koplja iz njega.
Učinili su strahoviti pokolj, opljačkali su i zapalili grad, te ga pretvorili u danas najveću ruševinu na jadranskim otocima. Rijetki preživjeli pobjegli su iz ruševina i osnovali današnja naselja širom otoka. Uspomene na ovu legendu se nalaze na nebu gdje ljeti uz južno obzorje svijetli crvena zvijezda Antares i takodjer zviježdje Škorpion (Gusari) , a u njemu su zvijezde Šundron (Gusarski brod) i Šundrakyr (Gusarski vojvoda).
Glavna literatura
Stari gradovi, utvrde, dvorci i srednjovjekovna kultura 