Skrad na Korani

Filip Škiljan
Izvor: Kulturno-historijski spomenici Korduna

Na strmoj hridini nad kanjonom na desnoj obali rijeke Korane uzdižu se ostaci srednjovjekovnog burga Skrada na Korani. Skrad je smješten na posljednjem zapadnom izdanku Skradske gore koja svojom visinom nadmašuje okolna niska brda i humke (429 m n/m), te je pokrivena gustom šumom. Ovaj kraj zaobilaze prometnice, a u posljednje vrijeme i ljudi. Naime, naselje Vujaškovići, koje se nalazi nedaleko burga, napušteno je u posljednjem ratu. Već i Radoslav Lopašić, veliki poznavalac kordunskog kraja, navodi da je “inače u predjelima skradskim od Mriežnice pa tamo preko Korane zemlja ponajviše pusta, kamen i golet sa nekoliko žalosnih njiva, na kojima skoro ništa ne rodi, osobito ako je i malo suha godina”.
Lopašić navodi da se krajem 19. stoljeća u selima Gornji i Donji Skrad sa svim zaseocima nalazi oko 1500 stanovnika. Danas je teško zamisliti da je takav život bujao u ovim krajevima u kojima početkom trećeg milenija jedva da itko stanuje. Još je teže zamisliti kako je živo bilo u vrijeme kada je funkcionirao srednjovjekovni burg Skrad sa svojim podgrađem.

Skrad je bio sjedište prostrane gospoštije s trgovištem i pet katoličkih župnih crkava. Danas su od njih ostali tek toponimi. Nasuprot Skrada, s druge strane rijeke Korane, nalazi se brdo Kestenjak odakle su Osmanlije tukli lumbardama skradsku gradinu. Već se u 19. stoljeću jedva mogla raspoznati osnovica ovoga burga. Po jednom nacrtu može se utvrditi da je Skrad bio velik grad, osnovice dugačkog trokuta, i da je bio opasan zidom i kulama, a trgovište ispod njega branio je zidani plato. U zid na koranskoj strani 1864. godine udario je grom koji je oborio dio zidina u rijeku Koranu. Lopašić je još ispod grada uspio prepoznati i temelje župne crkve svetoga Lovre. Danas se jedva naslućuju zidine burga, a podgrađe je potpuno nestalo pod zemljom. Najstarija vlastela ovoga burga bili su Frankopani, koji se spominju kao vlasnici u 15. stoljeću. Martin Frankopan, jedan od najmoćnijih Frankopana, ovaj je grad 1466. poklonio svojem vjernom savezniku Ivanu Benvenjudu, vlasniku Okića, Ostrožina i Cetingrada.

Kada je Anž Frankopan zarobio Martina, u sukobu grana obitelji Frankopana, i okovao ga u gradu Brinju, Benvenjudi je ponudio za oslobođenje svojega saveznika grad Skrad na Korani, a poslije mu je zahvalni Martin dao svoj grad Kostajnicu na Uni da mu nadoknadi gubitak Skrada. Kralj Matijaš Korvin (vladao između 1458. i 1490. godine) oteo mu je Kostajnicu i Benvenjuda je strpao u zatvor dok mu on nije dobrovoljno odstupio ovo značajno imanje. Kad su Benvenjudi nakon smrti Matijaša Korvina vratili
grad Skrad, nisu dugo ostali njegovi vlasnici. Pošto je izumrla muška loza Benvenjuda, Bernardin Frankopan je smatrao da ima pravo na nekadašnje imanje strica Martina te je grad zaposjeo, a Anu Benvenjudi je zatvorio i opljačkao njezine dragocjenosti. Ana Benvenjudi se nagodila s Frankopanom, pa mu je prepustila Skrad, a on joj je vrlo vjerojatno vratio dragocjenosti.

Veličina skradskog imanja nije do danas točno određena. Ono se prostiralo s obje strane rijeke Korane, a na sjeveru i zapadu je dopiralo do rijeke Mrežnice. Na jugu je sezalo do Ključa kod sutoka Mrežnice i Tounjčice. Na imanju su bile župne crkve svetog Vida (kasnije svetog Lovre) u Skradu, svetog Jurja u Kolečanima, svetog Jurja u Perjasici, svetog Petra u Kolečanima (Mateško Selo) i svete Nedjelje u Cerovcu (Barilovićki Cerovac).
Godine 1461. u podgrađu je bilo 45 kuća, a među stanovnicima više obrtnika. Ljudi su se uglavnom bavili poljoprivredom, a najznačajnija grana bila je vinogradarstvo. Postojali su i brodovi na Mrežnici i Korani koji su putnike prevozili na drugu stranu, a na rijekama su bili i mlinovi. Uoči velikog sukoba na Krbavskom polju jako je stradalo i skradsko imanje. Tada je više ljudi odvedeno u ropstvo u Tursku, a mnoge su zgrade popaljene, pa je broj kuća u Skradu sa 45 spao na 17. Tijekom 16. stoljeća područje Skrada, Svojića, Lipovca (kasnije Generalski Stol) i Perjasice više je puta bilo opustošeno. Prema ispravi koja procjenjuje stanje na frankopanskim imanjima, a koja potječe iz 1558. godine, skradsko je imanje potpuno uništeno. Grad je tada već djelomice zapušten, gospodarske zgrade su srušene i zapaljene, a građani i kmetovi su napustili imanje. Malobrojni još preostali stanovnici se nisu usudili kretati po šumama i gorskim sjenokošama.
Zanimljivo je da su oni između Korane i Mrežnice, na jednom otoku na Mrežnici zvanom Janjča, sagradili kolibe i ogradili ih zbog turske opasnosti, te se ondje sklonili.
Zrinski su grad držali desetak godina, ali su ga 1569.g. dali u zalog Franji Frankopanu Slunjskom. General Ivan Lenković je smatrao da nema boljeg mjesta od Skrada za topove koji označavaju blizinu turske vojske, ali grad ipak nikada nije dobio straže na račun krajiške uprave, već su ga Frankopani i Zrinski sami branili dokle su god mogli. Ta je obrana 1576. godine bila toliko slaba da su Osmanlije preostalo stanovništvo odveli u ropstvo (svega 170 ljudi), a 1585.g. su popalili do kraja burg, i od tada sve do kraja 17. stoljeća grad se nalazio na ničijoj zemlji. Na lijevoj obali Korane sagrađen je čardak koji je nazvan Novim Skradom.
Skradski su predjeli tek 1686.g. iznova napučeni pravoslavnim stanovništvom. Novi stanovnici su počeli prelaziti i preko Korane, ali je to zaustavljeno 1689.g. kada je određeno da se pravoslavni mogu naseljavati
samo na desnoj obali rijeke Korane. Godine 1700. postojala je već i pravoslavna crkva pod Skradom. Do danas je od grada vrlo malo ostalo, a do ostataka ne vodi niti put, pa je stoga još teže odrediti gdje se burg nalazio.
Jedino strma obala rijeke Korane i teško pristupačna kota na kojoj je grad smješten odaju da je ovdje bilo nekada jedno od najznačajnijh prometnih čvorišta u srednjovjekovnoj Hrvatskoj.