dr.sc. Arijana Koprčina, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb
Izvor: Dva popisa dragocjenosti Barbare Frankopan i Franje Berislavića Grabarskog – Prilog istraživanju srednjovjekovne kulture življenja u Slavoniji, Osječki zbornik, Vol. Vol. 33 No. xx, 2017.
Plemićki grad Bijela Stijena u zapadnoj Slavoniji imao je istaknuto mjesto u topografiji srednjovjekovne Slavonije. Prema sadašnjim saznanjima postojao je od prvih desetljeća 14. stoljeća te opstao do 18. stoljeća. Iako su gradovi sličnog imena česti srednjevjekovni toponimi, podudarnost naziva Bijela Stijena u Slavoniji i mađarskog imena grada Feyrkew utvrdio je Matija Mesić krajem 19. stoljeća. Grad je bio podignut na zapadnim obroncima Psunja sjeverno od Okučana, na području koje je prvo pripadalo viteškom redu Templara, a poslije 1294. godine dio tog prostora posjedovali su plemići Tiboldovići. U njihovom posjedu se 1334. godine prvi put spominje utvrđeni grad navodom „ecclesia sancti Myhaelis prope castrum nepotum Tyboldi“, odnosno crkva sv. Mihajla u blizini grada Tyboldovih unuka. U posjedu Tiboldovića bio je do sredine 15. stoljeća, a od 1469. u posjedu je Vuka Grgurevića Brankovića i potom njegove udovice Barbare Frankapan. Nakon njene udaje za Franju Berislavića Grabraskog 1494. ili 1495. godine grad su posjedovali Barbara Frankapan i Franjo Berislavić Grabarski do njegove smrti 1517. godine. Nakon toga ponovno počinje period čestih promjena vlasništva, sve do 1544. godine i pada pod tursku vlast.
Članak donosi dva popisa dragocjenosti povezana s gradom bijela Stijena; jednog iz 1505. godine s predmetima iz posjeda Barbare Frankapan i Franje Berislavića založenih na gradu Medvedgradu, te drugog popisa iz 1517./1518. godine s popisom imovine Franje Berislavića Grabarskog zatečene na Bijeloj Stijeni nakon njegove smrti. Popisane dragocjenosti omogućuju dosad nepoznat uvid u reprezentativnost plemićkog života u srednjovjekovnoj Slavoniji; ova tema dosad nije obrađivana, a izuzetno značenje donose podaci o odjeći, brojnom posuđu te predmetima sakralne upotrebe.
Zabilježeno je mnogo grimizne odjeće, odjeće izrađene od finih baršunskih i atlasnih tkanja, ističu se „pozlaćen grimizni kožuh“ te grimizni ogrtači podstavljeni lasičjim krznom i krznom hermelina. U velikoj mjeri spominju se biseri, vez biserjem bio je skupocjen modni ukras, biserjem su izvezene i košulje i „tunice“, također i ženska odjeća nazvana mađarskim nazivima: navodi se suknja ukrašena biserima – gyengyes zoknya te slogos zoknya – suknja koja pada u paralelnim naborima, karakteristično izduljene linije. Veliku grupu dragocjenosti čini nakit poput bisernih ogrlica, nakit ukrašen biserima te prsni križ (pektoral) ukrašen biserima. Popisi spominju i zlatne privjeske, prstene, a nakit su činili i pojasevi – većinom srebrni, ponekad usklađeni s „vratnim lancima“ i pozlaćenim srebrnim kopčama; zabilježen je i pojas u obliku trake s biserima. Na reprezentativnost plemićke opreme ukazuju i dijelovi konjske opreme Franje Berislavića: srebrni ukrasi za tri konja, srebrne pozlaćene ostruge, tri bodeža i pozlaćeno srebrno koplje. U grupi nakita ističe se „koprena sa zlatnim zrnima“ navedena u popisu dragocjenosti Barbare Frankapan, vjerojatno je riječ o mrežici za kosu ukrašenoj zlatnim zrnima. U kontekstu ženske mode značajan je podatak o „vrpcama za glavu optočenim dragim kamenjem“ koji ukazuje na talijanski modni utjecaj budući da su takve trake dopunjavale ženske frizure kasnog 15. stoljeća.
Popisi dragocjenosti ističu srebrne i pozlaćene predmete profanog i crkvenog karaktera, većinom katoličke, spominje se monstranca i kalež, ali i dva srebrna putira. Spominje se i mnogo upotrebnih predmeta poput srebrnih i pozlaćenih plitica, potom veće plitice/zdjele i plitice za posluživanje, tanjuri, pehari/čaše, žlice, boce i drugo. U Berislavićevom posjedu zatečeno je 24 srebrna tanjura, 24 pehara/čaše i 40 žlica te četiri „praonice s lavorima“. Podaci ukazuju na izuzetno bogatstvo i na usklađenost većeg broja tanjura i žlica, znači na postojanje osnovnih elemenata kompleta za jelo više osoba početkom 16. stoljeća u Slavoniji. Takva cjelovita stolna oprema pripada vrlo visokoj razini stanovanja, dosad se nije povezivala s načinom života plemstva kontinentalne Hrvatske, a paralelna je reprezentativnom načinu stanovanja talijanskog plemstva istog razdoblja koje je utjecalo na širenje sofisticirane kulture svakodnevice u zemlje srednje Europe. Barbarin popis iz 1505. navodi i pozlaćenu soljenku i „pozlaćen srebrni kredenc ukrašen s devet zmajevih jezika“ – vjerojatno predmet u obliku stalka s granama poput cvjetnog buketića, sa zubima morskog psa na krajevima. Radilo se o skupocjenom raritetu za kakve se vjerovalo da štite od otrova, što potvrđuje tezu o visokoj razini svakodnevice u Slavoniji oko 1500. godine.
Analizirajući popise dragocjenosti, ističe se podatak da su Franjo Berislavić i Barbara Frankapan imali svoga zlatara, a najsigurniji dvor tijekom njihovog braka bila je Bijela Stijena. Ovdje je Barbara trajno boravila tijekom oba braka, i s despotom Vukom Grgurevićem i s Franjom Berislavićem, što upućuje da je vjerojatno ovdje radio zlatar. Mada je podatak o zlataru zabilježen 1505. godine, moguće je da je zlatar na Bijeloj Stijeni radio tijekom duljeg perioda. Premda je grad Bijelu Stijenu 1469. godine Vuku Grgureviću dodijelio kralj Matija Korvin, vjerojatno angažman zlatara treba povezati s razdobljem trajanja njegovog braka, s boravkom Barbare Frankapan na Bijeloj Stijeni od 1482. godine do njene smrti 1508. godine. No zlatar je vjerojatno djelovao i kasnije jer nakon 1508. grad je ostao u posjedu Barbarinog drugog muža Franje Berislavića Grabarskog i njegove treće žene Margaretha Zekel de Ormosd. Stoga je zlatar mogao biti angažiran do Franjine smrti u drugoj polovini 1517. godine. Franjo je očito nastavio raskošno živjeti na ovom dvoru, a ističe se i da je utemeljio franjevački samostan u naselju Dvorišće (oppido Dworyska) na posjedu Bijela Stijena.
Temeljem popisa dragocjenosti Barbare Frankapan iz 1505. godine proizlazi da je grad Bijela Stijena jedan od rijetkih lokaliteta u Slavoniji s kojim se možda mogu povezati pojedini sačuvani zlatarski predmeti. Nekoliko predmeta sačuvano je u franjevačkom samostanu na Trsatu kraj Rijeke, poput srebrnog pozlaćenog relikvijara Barbare Frankapan, navicule i kaleža iz iste riznice, a jedna pozlaćena srebrna monstranca sačuvana u župnoj crkvi u Hreljinu pripisana je istoj naručiteljici. No sigurna i potpisana narudžba Barbare Frankapan je monstranca iz crkve Uznesenja Marijinog u Rijeci naručena 1489. godine na kojoj je Barbara još uvijek potpisna kao udovica Vuka Grgurevića. Zaključak o atribuciji istom majstoru i istoj naručiteljici oslanja se na analogiju oblikovanja Trsatskog Barbarinog relikvijara s relikvijama umetnutim u srebrne spremnice gravirane ćirilićnim natpisima izvedenim za života despota Vuka Grgurevića Brankovića s istim tipom graviranja latiničnih slova na Riječkoj monstranci iz 1489. godine kada je Barbara već udovica.
Spomenuti popisi dragocjenosti i pojedini zlatarski radovi ukazuju na način života aristokracije u Slavoniji tijekom kasnog 15. i ranog 16. stoljeća, na dosad nepoznate detalje o predmetima upotrebljavanim na plemićkom dvoru Bijela Stijena koji je pripadao vlasnicima iz najviših slojeva plemstva koji su u kontekstu hrvatske povijesti bili politički i kulturni vrh hrvatskog i slavonskog srednjovjekovnog i ranonovovjekovnog društva. Podaci o postojanju skupocjenih upotrebnih predmeta oko 1500. godine ukazuju na vrlo visoku razinu plemićkog načina života u Slavoniji neposredno prije pada pod tursku vlast.
Stari gradovi, utvrde, dvorci i srednjovjekovna kultura 