Bizantska utvrda – Otok sv. Marko

  DSC_0354(Foto Darko Antolković)

Tekst/fotografije: Udruga 051; croinfo.net

Sveti Marko je najsjeverniji jadranski otok u Riječkom zaljevu ispred Kraljevice. Zbog važnoga prometnog položaja na prijelazu između kopna i Krka, te zbog plovidbe iz Riječkog zaljeva u Vinodolski kanal, taj otok je poznat još od antike pod imenom Almis, te u srednjem vijeku kao Omiš. Danas je najpoznatiji po tomu što preko njegove južne strmine prolazi Krčki most.

DSC_0342(Foto Darko Antolković)

Ovaj otok ima trokutni oblik, a strmi otočni greben uzdiže se od sjeverozapada prema jugoistoku, gdje je iznad mosta najviši otočni vrh Glava, 104 m. Na sjevernom rtu Brodac nalazi se svjetionik, a u zapadnom tjesnacu prema Omišlju je niži otočić Selehovac. Istočna i jugozapadna obala su mu strme i nepristupačne, a sjeverozapadna je položita i lakše dostupna.
Gornji otočni greben s padinama je uglavnom gol i kamenit s oskudnom travom, a više poluzimzelenog grmlja ima uz nisku sjeverozapadnu obalu. U posebnoj flori tog otoka ističu se 3 rijetka biljna endema: Markova visika (Cerinthe smithiae), riječki kostriš (Senecio fluminensis) i riječki kravljak (Carlina fiumensis).

Prelazite li mostom s kopna na otok Krk, prvi luk mosta leži na otočiću Sveti Marko. U prošlosti ovaj su otočić zvali Almis, Omiš i Scoglio Alma (otočić svetih) jer su na njemu nekada bile čak 3 crkvice; Sv. Ivana Krozostoma (Sv. Ivana Zlatoustog), Sv. Martina i Svetog Marka. Njihovi ostaci danas nisu vidljivi.
Današnje ime otoka, Sveti Marko, otočić je dobio za mletačke uprave, kada je na otočiću bila i utvrda sa stalnom posadom. Glavni zadatak posade bila je borba protiv senjskih uskoka, a vjerojatno je crkvica Sv. Marka sagrađena upravo zbog članova posade utvrde.
No prva utvrda na Svetom Marku bila je znatno starija, bizantska. Ostaci su vidljivi i danas, na najvišoj točki otoka. U vrijeme gradnje mosta dio otočića, baš pokraj vidljivih ruševina utvrde, „odsječen“ je, pa je trajno nestao i dio utvrde.
Otočić je prepun ljekovitog bilja, pa su kao i u prošlosti, i danas na njemu stada ovaca. Na otočiću je i maleno jezerce na kojem ovce piju vodu.
Otočić krije i Galebovu spilju, nedaleko od svjetionika.Ranobizantske utvrde javljaju se polovinom šestog stoljeća nakon Krista, kada je nad kvarnerskim priobaljem uspostavljena čvrsta vlast sposobnog bizantskoga cara Justinijana. Nakon završetka ratova s dotadašnjim vladarima priobalja, kraljevstvom Ostrogota, Justinijan stvara snažnu flotu koja gospodari Jadranom. Plovne putove i nesigurne rute unutar naših brojnih otoka i uvala osigurava izgradnjom velikog broja nadzornih postaja, promatračnica, kula i većih utvrda. Uz ove utvrde razvijaju se civilna naselja te obnavljaju ili grade crkve. U Riječkom zaljevu, u tjesnacu između kopna i otoka Krka, na otočiću Sveti Marko uzdižu se ruševine tada podignute utvrde, zvane Almis.Prvi spomen hrastove bačve vezan je uz višemjesečnu pomorsku blokadu otoka Krka 49. godine prije Krista, u kojoj su sudjelovale vojske sukobljenih vođa Pompeja i Cezara. Zbog nestašice hrane Cezarove snage bile su prisiljene na proboj i bijeg prema kopnu. U morskom tjesnacu između Jadranova, rta Bejavca i otočića Sveti Marko odigrala se bitka zanimljiva i zbog uzgrednog spomena drvenih posuda – bačava za držanje vina. Cezarovi vojnici, mahom neplivači (novačeni sjevernoitalski Opitergini), načinili su improvizirane splavi, a zbog nedostatka drva koristili su dužice rastavljenih bačava. Prema tome, tada su stanovnici Kvarnera već bili upoznati s mogućnošću prijevoza i čuvanja vina u hrastovim bačvama, a ne samo u uobičajenoj ambalaži antičkoga svijeta – keramičkim amforama.
6

5

Na otočiću sv. Marko nisu do danas vršena sistematska istraživanja. Prema nekim arheolozima na otoku je postojao kontinuitet naseljavanja od predhistorije do srednjovjekovnog razdoblja. O otočiću sv. Marko ne postoji niti jedno opširnije, pisano djelo, a detaljnije nisu obrađeni niti građevinsko-arhitektonski ostaci. Time nikako nije umanjena vriednost i značaj ovog lokaliteta.
Položaj otoka sv. Marko je takav da je kroz čitavu povijest predstavljao važno strateško uporište. O tome svjedoče ostaci utvrde na vrhu otoka. Prestankom naseljavanja ovog područja i primjenom modernih ratnih pomagala, otočić je izgubio svoju stratešku važnost.
O uvjetima života na otoku sv. Marko također se malo zna. Gnirs spominje postojanje cisterne za vodu, ispod samog vrha otoka, iz koje se snabdjevalo stanovništvo otoka. Postoje pretpostavke (prema nekim nalazima) da se pod urušenim zidovima građevine nalaze ostaci kanalizacije. Isto se tako pretpostavlja da je na otoku postojao sistem za navodnjavanje. Do kada su ovi uređaji funkcionirali ne možemo sa sigurnošću reći, ali se pretpostavlja da je njihova upotreba od antičkog razdoblja produžuje sve do u srednji vijek. Na jugozapadnom djelu otoka, uz samu obalu također se naziru ruševni ostaci objekta. Ovdje su Benediktinci imali svoje posjede na sv. Marku.
2187 1011121314

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Utvrde i označen sa , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s