Vlastelinstvo Greben

akademik Josip Adamček
Izvor: Časopis KAJ god. 6, br. 4-5 (1973.)

Greben se spominje među najstarijim posjedima u Hrvatskom zagorju. Zabilježen je u nekim ispravama iz 1209, ali se smatra da je sagrađen ranije, vjerojatno u 12. stoljeću.
Vlastelinstvo je prvobitno pripadalo kralju, a zatim različitim plemićima i velikašima. Jednako kao i ostali kraljevski gradovi, i Greben je imao svoje vazalne plemiće (nobites jabagiones), koji se spominju još i u 14. stoljeću. Godine 1277. Greben su stekli sinovi varaždinskog kaštelana Garduna, Vukoslav i Gardun. Njihovi su potomci posjedovali to vlastelinstvo — uz manje prekide — sve do kraja 15. stoljeća. U njihovo doba vlastelinstvo je povećalo svoje posjede i proširilo imunitetna prava. Gardun, sin Garduna, dobio je 1291. u »susjedstvu i na međi svoga posjeda Grebena« posjed Hrašćinu, koja je zatim uključena u sastav grebenskog vlastelinstva. Njegov potomak Hektor kupio je 1324. nedaleko Varaždina posjed Zamlače, koji je bio odvojen od grebenskog vlastelinstva, ali je trajno ostao u posjedu njegovih gospodara.
Grebenska su vlastela istodobno proširivala imunitetna prava svojih posjeda. Godine 1291. dobili su, npr., porez kunovinu, koja je s njihovih posjeda pobirana za kralja. Njihovi su posjedi oslobođeni davanj.a »banske zalaznine« (descensus banalis) i još nekih javnih tereta. Godine 1362. Grebenski su dobili litterae patibulares — pravo da podižu vješala, tj. da svoje podložnike mogu kažnjavati smrću. Tako su postigli da su njihovi posjedi postali izuzeti od javne vlasti i oslobođeni najvažnijih javnih, tereta, koje su oni nastavili pobirati za sebe. U 14. i prvoj polovici 15. stoljeća obitelj Grebenskih razdijelila se u nekoliko grana, koje su povremeno dijelile grebensko vlastelinstvo (1306, 1415) i često se sporile o posjedovnim pravima. U to su doba grebenska vlastela već stekla više posjeda u tadašnjoj Slavonija.
Oko 1445. Grebenski su izgubili svoje velike grebensko vlastelinstvo. Oteli su ga Celjski, odnosno njihov kapetan Jan Vitovec, koji je već 1453. za te posjede isposlovao kraljevsku darovnicu
Jan Vitovec i njegovi sinova zadržali su Greben i nakon smrti posljednjeg Celjskog (1456). Bivša grebenska gospoda pokušala su prvo sudskim putem vratiti svoje nekadašnje posjede. Ali kad im to nije uspjelo, pristali su na nagodbu s novom vlastelom Grebena. Ladislav Hcrmanffv de Greben dobio je 1456. od Vitovca za bivše grebenske posjede vlastelinstvo Nove Dvore u Slavonija, dok je njegov rođak Pavao bio isplaćen. Vitovci su se nagodili i s drugim članovima obitelji Grebenskih.
Kad je 1488. kralj Matija Korvin oduzeo sinovima Jana Vitovca, kao pristašama njemačkog cara Fridriha III, sve posjede u Hrvatskom zagorju, Ladislav Hermiajiify mogao se vratiti u Greben. On je još 1481. adoptirao mađarskog velikaša Baltazara Batthyanyja, velikog župana u Županji Vaš. Njemu je, budući da i sam nije imao djece, oporukom zavještao vlastelinstvo Greben i oko 50 manjih posjeda u Slavoniji. Sve je te posjede Baltazar Balthyany 1490. doista i naslijedio.

Greben je 1490. postao glavni posjed obitelji Batthyany u Hrvatskoj. Ta je obitelj uskoro postala jedna od najmoćnijah velikaških obitelji u Ugarskoj, a počela se uzdizati još krajem 14. stoljeća, kad je kralj Sigismund darovao Gyorgyju de KS vago Ors vlastelinstvo Batthyan u županiji Fejer. Njegova se obitelj po tom vlastelinstvu prozvala Batthyany. Osim Grebena, Baltazar Batthyany naslijedio je 1490. u Slavoniji vlastelinstva Dišnik (Desnvcze), Nove Dvore, Latkovinu, Garignicu, Sveti Jakob kod Garignice, Kristolovec, Tomašicu, Gradišku, Brezovec i još neke posjede oko Pakraca. Nakon stjecanja ovih posjeda Batthyany su počeli obavljati visoke javne funkcije u feudalnoj Hrvatskoj. Baltazar Batthyany obavljao je 1494—1505. dužnost jajačkog bana, a 1512—1517. slavonskog podbana. Njegov brat Benedikt bio je slavonski diktator. Franjo Batthyany je slavonski ban god. 1526—1537. Batthyany su početkom 16. stoljeća stekli golema imanja u jugoza¬padnoj Ugarskoj (Gussing, Rechnitz, Schleining), tako da je Greben prestao biti njihovo glavno vlastelinstvo. Na ta novostečena vlastelinstva Batthyany su sistematski preseljavali stanovništvo sa svojih posjeda u Slavoniji koje su ugrožavali Turci.
Veći dio posjeda obitelji Batthyany u Slavoniji pao je u prvoj polo¬vici 16. stoljeća pod tursku vlast. Batthyanyma je u Hrvatskoj ostao jedino Greben, tri manja posjeda kod Varaždina (Zamlače, Gajanec i Nedeljanec) i Turnišće u Međimurju.
Sredinom 17. stoljeća Greben je ženidbom stekao grof Juraj Erdody. Njegovi su nasljednici držali te posjede sve do propasti feudalizma. U drugoj polovici 17. stoljeća središte grebenskih posjeda postao je Novi Marof, dok je grad u brdima zapušten. Godine 1710. spominje se kao razvalina.

Posjedi grebenskog vlastelinstva prostirali su se između rijeka Krapine, Lonje i Bednje. Sjeverno od Bednjo zahvaćali su područje oko Beletinca, Svetog Ilije i Tomaševca. Vlastelinski grad Greben nalazio se na Lubenjaku, ogranku Ivančice, oko 400 metara iznad izvora Lonje.
Sredinom 15. stoljeća na grebenskom je vlastelinstvu bilo oko 50 sela i zaselaka. U ispravi iz 1508. popisano je oko 40 naselja. Osjetnije smanjivanje broja sela na vlastelinstvu pokazuju tek urbari iz sredine 16. stoljeća. Ti urbari upućuju na zaključak da se istodobno smanjivao i broj stanovnika. Do toga je vjerojatno došlo zbog turskih naleta u te krajeve.
Važnija sela na vlastelinstvu bila su ova: Pešćeno, Draškovec, Miketinec, Kokorjakovec, Vrbovo, Maretić, Kraljevce (Kraljevdol), Prokopanje, Juretinec, Staro Trgovišće, Butkovec, Sćepanje, Trdenovec, Ratkovec, Dobinec, Jaršinec (Jaršenica), Hum, Zahumlje, Tomaševec, Čirijakovec, Kristanovec, Ivanovec, Orešja, Rometinec, Lepenja, Brezi, Husinec, Beletinec, Sv. Ilija, Podpečevo. Sva su ta sela još u 14. stoljeću okupljena u dvije velike seoske općine (judicatus) oko Hrašćine i Mađareva. U 16. i 17. stoljeću nastale su nove seoske općine. Prema urbaru iz 1624. u seoskoj općina Mađarevo bila su sela: Mađarevo, Ivanovec, Remetinec, Baletinec, Čerčica, Podpečevo i Kamena Gorica. Seosku općinu Hrašćina sačinjavala su sela Gornja Ves, Donji Kraljevec, Ratko¬vec, Maretić, Pešćeno, Vrbova i Hrašćina, dok su sela Dobinec, Butkovec, Breznica i Kerošćanovec sačinjavala treću seosku općinu. Četvrtu sučiju Činila su sela Oštrica, Ključ, Presećno, Kamensko i Orehovec. U 15. stoljeću na grobenskom vlastelinstvu, jednako kao i na drugim vlastelinstvima, počeo se razvijati gradski život. Godine 1453. spominju se dva vlastelinska trgovišta (oppida): Hrašćina i Mađarevo (Magerlak). Oko samostana u Remetincu trgovište se razvilo u drugoj polovici 15. stoljeća. Baltazar Batthyany dao je 1490. tom trgovištu posebne povlastice. U doba ekonomskog zastoja u 16. stoljeću nestala su sva trgovišta na vlastelinstvu. Stanovnici tih naselja pretvoreni su u kmetove. Na grebenskim posjedima oko Hrašćine bilo je 1558. oko 70 naseljenih kmetskih posjeda i 21 gornjački posjed. Godino 1579. »na tom su dijelu vlastelinstva živjele 72 obitelji kmetova i 26 obitelji gornjaka. Te su godino sela Sćepanje i Ratkovec bila potpuno pusta. U Ratkovcu su ranije bila 22 seljačka imanja. U selima oko Hrašćine bilo je, prema urbaru iz 1590, oko 80 kmetskih obitelji i 33 obitelji gornjaka. Na istom dijelu vlastelinstva živjelo je 1630—1640. također oko 80 kmetskih obitelji i 37 obitelji gornjaka.
Navedeni podaci pokazuju da se u okolici Hrašćine od sredine 16. do sredine 17. stoljeća nije bitno povećao broj stanovnika. U istom je razdoblju broj podložnika u seoskoj općini Mađarevo porastao od 65 obitelji godine 1579. na 92 obitelji 1640. godine. Sličan se porast stanovništva može utvrditi i u ostalim seoskim općinama koje su pripadale grebenskom vlastelinstvu.
Kmetovi su na grebenskim posjedima sredinom 16. stoljeća držali dosta velike posjede. Kmetsko selište u prosjeku je imalo 24 jutara oranica i 12 kosaca livada. Čitavo se selište 1558. u hrašćinskoj sučiji, doduše, obrađivala samo dva kmeta: svi su ostali posjedovali polovicu (31 obitelj) ili samo četvrtinu selišta (34 obitelji). Ali svi su oni mogli obrađivati napuštene oranice, kojih je 1558. bilo oko 140 jutara.
Vlastelinstvo nije raspolagalo sredstvima da sve napuštene seljačke posjede obrađuje u vlastitoj režiji, pa se trudilo da ih razdijeli među kmetove koji su ostali na vlastelinstvu. Kako pokazuju sačuvani popisi, vlastelinski upravitelj razdijelio je 1560. kmetovima veći dio pustih selišta. Na sličan su način seljacima dijeljene i puste sjenokoše, kojih je bilo u svim seoskim općinama. Na Bathyanyjevom posjedu Turnišću u Međimurju, kojim se upravljalo iz Grebena, unesena je u urbar ova odredba:
            »kada neki od kmetova želi kositi napuštene livade, treba da dobije dopuštenje od vlastelina ili njegova službenika i da od svakog kosca dade jedan dan rada tjedno. Na isti način može obrađivati i puste oranice.«

Suvremeni pristup lokalnoj povijesti ne može se ograničiti na nabrajanje feudalaca što su vladali pojedinim vlastelinstvima i na prikaz njihova života. U središte takvog pristupa sve više dolazi nastojanje da se upozna život osnovne mase stanovništva dotičnoga kraja, da se istraže zakonitosti gospodarskog razvoja feudalnih posjeda. Prikazati povijest nekog vlastelinstva na taj način mnogo je teže, jer o životu zavisnih seljaka postoji mnogo manje izvora nego o životu feudalne gospode. Najvažniji izvor za proučavanje položaja zavisnih seljaka čine urbari, popisi seljačkih posjeda i njihovih podavanja.
U arhivu obitelji Batthyany u Budimpešti sačuvano je pet urbara za grebensko vlastelinstvo: iz god. 1558—1565, 1579, 1590, 1624, 1630—1640. Nažalost, ti urbari još nisu podrobno proučeni, pa se položaj seljaka na grebenskim posjedima može prikazati samo u najopćenitijim crtama. Prema urbaru Hrašćine iz 1558. posjednik čitavog selišta morao je dati ove redovito daće:
»… Benedikt Mrazović, koji ima cijelo selište, mora dati 6 kvarti pšenice, 20 kvarti zobi, u vrijeme žetve 8 malih pilića, na Božić 4 kopuna, o Božiću 2 plećke, 4 svežnja lana, o mesopustu 4 jaja, na Uskrs 24 jaja, jedan sir, na Jurjevo daću sabagij od 24 denara, na Martinje daću sabagij od 76 denara.«
Navedeni odlomak o podavanjima kmeta Benedikta Mrazovića sadržava samo njegova redovita podavanja (proventas ordinarius) — daće koje je morao davati u novcu i naravi od svog selišta. Te se daće mogu svrstati u tri grupe:
1. redovite daće u žitaricama, koje su se svake godine davale u jednakom iznosu, bez obzira na prirod polja. Na grebenskim posjedima te su se daće davale samo od pšenice i zobi.
2. »Darovi« (munera) zvala su se podavanja različitih namirnica (pilići, kopuni, suhe svinjske plećke, jaja, sir i sl.), koje su kmetovi morali davati svojoj gospodi o raznim blagdanima.
3. Novčani selišni činž (census, terragium) bio je osnovna novčana daća kmetova. Na nekim vlastelinstvima ta se daća pobirala o Jurjevu i Martinju, pa se nazivala jurjevšćina i martinšćina. Na grebenskom vlastelinstvu ta se daća također pobirala o Jurjevu i Martinju, a nazivala se »sabagij« (sabagium).
Redovite daće davale su se obično ovisno o veličini kmetskog posjeda. Iz ovog primjera vidi se da je držalac polovice selišta davao samo polovicu tih daća:
Petar IIenić ima pola selišta, treba dati 3 kvarte pšenice, 10 kvarti zobi, u vrijeme žetve 4 mala pileta, 2 kopuna, jednu plećku, 2 svežnja lana, jedan sir, 14 jaja, na Jurjevo daću sabagij od 12 denara, na Martirije daću 38 denara.«
O tlaci koju su grebenski kmetovi davali u 16. stoljeću nisu sačuvani podaci. Na temelju posrednih izvora može se ipak zaključiti da tlaka sredinom 16. stoljeća nije bila odviše težak teret. Radne obveze grebenskih kmetova vjerojatno se nisu bitno razlikovale od obveza Batthyanyjevih kmetova u Turnišću, a u urbaru za taj posjed iz 1555. stoji:
     »od svake sprege moraju dati četiri oranja i to prvo oranje za zob, drugo za pšenicu, a treće i četvrto prilikom sijanja pšenice ili raži.
        Zatim dva puta moraju ići na sijanje s branom, jednom za vrijeme sijanja zobi i jednom za vrijeme sijanja pšenice, također moraju od selišta dati jednoga kosca.
Zatim moraju skupiti sijeno i dovesti kući, požeti plodine i sve skupiti što zasijemo.«
Kmetovi su zapravo morali obraditi sva vlastelinska polja, ali u urbarima nije bilo propisano koliko svaki kmet treba tjedno raditi. Alod tada još nije bio velik, te se radna obveza svakoga kmeta nije trebala specificirati. Vjerojatno nije iznosila više od dvadesetak dana godišnje po selištu. Kmetovi oko Hrašćine bili su 1558. vrlo dobro opskrbljeni stokom za rad: 53 kmetska domaćinstva posjedovala su 178 volova i 48 konja. Oko 60% domaćinstava imalo je više od 3 vola. Svi su ti seljaci obavljali tlaku s 34 stočne zaprege (integrum aratrum). U jednu zapregu uzimalo se šest volova, tako da su propisanu radnu obvezu ponegdje obavljala zajednički dva ili tri domaćinstva.
Tlaka je na grebenskim posjedima postala najteži teret početkom 17. stoljeća. To pokazuje isprava iz 1604. o nagodbi plemića Stjepana Međurečkog s kmetovima iz Vrbove. Kao zakupnik tog sela, Međurečki je počeo tjerati kmetove na »velike, nezakonite i neuobičajene radove«. Kad su se kmetovi zbog toga potužili, određeno je da tlaku daju poput ostalih grebenskih kmetova i to: svaki uživalac četvrt selišta od Martinja do Jurjeva tri dana tjedno, od Jurjeva do Martinja četiri dana tjedno sa stokom. Prema tome, tlaka se u 17. stoljeću na grebenskim posjedima pretvorila u individualnu tjednu obvezu svakog kmeta. Iz 16. i 17. stoljeća sačuvano je nekoliko žalbi koje su grebenski kmetovi uputili svojoj vlasteli (Baltazaru, Krsti i Franji Ralthyanyju). Te predstavke pokazuju koje su feudalne terete kmetovi osjećaji kao najteže, a donekle upućuju i na glavni smjer povećanju feudalne rente.
U pismu od 25. III 1544. kmetovi iz Zamlaća prijetili su da će napustiti vlastelinstvo ako se ne smanje neke novčane daće i ako se vlastelinska uprava ne bude pridržavala uvjeta pod kojima su se naselili. U predstavci seljačke »zajednice grebenskog kotara« od 2. IV 1570. navedena su različita naturalna podavanja kao novi i teški tereti. Kmetovi su se tužili da moraju davati »svinje zvane kernjak, koje njihovi preci nisu nikada davali.« Vlastelinski su službenici od njih nasilno oduzimali košnice pčela, a u vrijeme berbe nemilosrdno su otimali iz klijeti vino. Najveće seljačko nezadovoljstvo izazvao je novi način pobiranja desetine vina. Ranije su tu daću plaćali u novcu tako da su za svako deseto vedro platili 6 denara. Vlastelinski su službenici, međutim, počeli tražiti da im se to vino dade u naravi, što je predstavljalo 5—6 puta veću vrijednost.
Protiv novog načina pobiranja desetine potužili su se 1568. i seljaci s hrašćinskih posjeda. Oni su također tvrdili da je desetina vina u naravi za njih težak teret.
Kmetovi iz Zamlaćc tužili su se početkom 17. stoljeća zbog pretjerano velike tlake — »kako naime zapregajoč petero ali šestero z velikom nevoljom pluga zmoremo.«
Ti su seljaci neko vrijeme bili založeni grofu Draškoviću. »On je [. ..] tako z nas vlekel« — tužili su se u predstavci -— »da smo vsi pribolšali, da skoro i kruha nebodemo mogli imati«. Zbog teškog položaja molili su vlastelina da im oprosti neke daće (žirovicu i novčani činž). Bilo je tužbi i zbog surovosti vlastelinskih službenika. Upravitelj Franjo Kovačoci (poč. 17. st.) je npr. »naredio svojim službenicima da svaki nosi dvije ili tri pištolje«. »I da nas podložnike Vašeg presvijetlog gospodstva« — tužili su se kmetovi — »drugačije ne zovu i s nama drugačije ne postupaju nego kao sa psima.« Iako se grebenski kmetovi nisu otvoreno bunili, njihove predstavke pokazuju da je na tim posjedima u 16.i 17. stoljeću postojala gotovo neprekidna napetost u odnosima između vlastelina i kmetova, da su seljaci u raznim prilikama izražavali nezadovoljstvo postojećim stanjem.

PRILOZI

13. I 1558. (ili 1560?). Seoska općina kmetova i gornjaka iz Hrašćine žali se vlastelinu Baltazaru zbog pobiranja desetine u naravi.

Velemožni gospodine, naš najuvaženiji i najmilostiviji gospodaru! Pozdravljamo i želimo sretnu ovu novu godinu, i još mnogo sreće! Vašem velemožnom gospodstvu najponiznije preporučamo našu službu i poslušnost. Molimo Vaše ugledno i velemožno Gospodstvo zbog naše neizmjerne i nepodnošljive teškoćo i nepravde. Najmilostiviji je naime, gospodin otac Vašeg velemožnog Gospodstva, velemožni gospodin Krištof Batthyany, prije dvije godine, tj. g. 1557. naredio da se od nas utjera desetina ili kako mi kažemo »dižma«, koja je pripadala gospodinu biskupu. Njegovo velemožno Gospodstvo obećalo je da će u potpunosti isplatiti velečasnom gospodinu biskupu, ali sada razrezivači iste desetine pokušavaju opljačkati nas siromašne i bijeilne kmetove Vašeg velemožnog Gospodstva, što se ne pristoji, jer nas sile da za šest denara dajemo vedro vina. Zato jednoglasno uzvikujemo najponiznije i smjerno pred Vašim velemožnim Gospodstvom i molimo da Vaše velemožno Gospodstvo milostivo izvoli doći k nama i neka ne dopusti da nas tako podjarmljuju i nasilno nam nanose nepravdu. Očekujemo milostivi odgovor Vašeg velemožnog Gospodstva, zajedno s njegovom naklonošću. Višnji Bog neka čuva Vaše velemožno Gospodstvo zajedno sa svim njegovim dragima; neka svima ispuni njihove želje, a sva čeljad u vlastelinskoj kući neka ostane u poljupcu mira i zdravlju!

Dano u Hrašćini, 13. [?] I 1558. [ili 1560?]

Ponizne sluge cijela općina kmetova i
gornjaka u Hrašćini, podanika Vašeg
velemožnog Gospodstva.

2. IV 1570. Seljačka općina vlastelinstva Greben žali se vlastelinu Baltazaru Batthyanyju zbog pobiranja desetine vina u naravi i uvođenja novih daća.

Ugledni velemožni gospodine, naš najmilostiviji gospodaru! Najponiznije preporučamo našu službu navijoke. Molimo Boga da Vaše ugledno i velemožno Gospodstvo beskrajni niz godina vlada nad svojim vlastelinstvom, a da mi ostanemo mirni pod jarmom, u najdubljem miru. Zato iz dubine srca molimo Vaše velemožno i ugledno Gospodstvo i možemo iznijeti nevolje i bijede koje nas tište u sadašnje vrijeme. Neka Vaše ugledno i velemožno Gospodstvo ne shvati to zlonamjerno, nego neka nas kao naš najmilostiviji gospodar blagonaklono sasluša. Nedavno su, naime, službenici Vašeg uglednog i velomožnog Gospodstva utjerali od nas neke neuobičajene poreze ili namete, koje moramo platiti dvaput godišnje i koji ukupno iznose 60 forinti. Silom nam uzimaju svinje, ili kako mi kažemo »krnjake«, koje naši pređi nisu nikada davali. Otimaju nam i košnice sa pčelama. Ne plaćaju za njih ništa. U vrijeme berbe otimaju iz naših klijeti vino bez ikakvog opravdanog razloga. Nemilosrdno iznuđuju od nas desetinu, koja pripada gospodinu zagrebačkom biskupu i od koje smo se prije otkupljivali novcem, tj. plaćali smo za svako vedro po šest denara. Sada nam službenici Vašeg uglednog i velemožnog Gospodstva ne dopuštaju da plaćamo po starom običaju, nogo radije od nas za tih šest denara nemilosrdno iznuđuju po jedno vedro.

Zato molimo Vaše ugledno i velemožno Gospodstvo i jadajući se pritužujemo mu se, kao našem najmilostivijem gospodaru, neka ne dopusti da nas siromahe ovako zlostavljaju, nego neka omogući da se prema nama vrši prijašnja pravda, da i mi možemo živjeti i na uobičajeni način davati namete Vašem uglednoan i velemožnom Gospodstvu. Ne nadamo se, naime, pod nebesima ni u koga nego u Vaše ugledno i velemožno Gospodstvo. Pouzdajemo se u Vaše ugledno i velemožno Gospodstvo da će nas održati u našem prijašnjem običaju i staroj pravici. Napokon ponovo najponiznije molimo Vaše ugledno i velemožno Gospodstvo da se izvoli milostivo osvrnuti na nas, jer je vidjelo da se mi mučimo, potlačeni najvećim siromaštvom i glađu; neka nam izvoli na ime našeg novca udijeliti od svake vrste žita koje se čuva za prodaju u tvrđavi Greben i u Turnišću. Ako nas, naime, Vaše ugledno i velemožno Gospodstvo ostavi u takvoj oskudici, umrijet ćemo od gladi; radije ponizno molimo da Vaše Gospodstvo ne otuđi od nas rečeno žito. Više toga će reći osobe koje donose ovo pismo; neka Vaše ugledno i velemožno Gospodstvo bez ikakve sumnje povjeruje svemu što oni kažu; od Vašega Gospodstva kao od našeg najpravednijega gospodara očekujemo najmilostiviji odgovor.
U Hrašćini, 2. IV 1570.

Vašega uglednoga i velemožnoga Gospodstva
najponiznije sluge i cijela općina
vlastelinstva Greben.

Poziv na pretplatu:

Prva godina izlaženja: 1968

Godišnja pretplata na tiskani oblik (6 brojeva u 4 sveska): =100,00 kn.

Pretplatu u iznosu =100,00 kn (uz prethodnu najavu Vašega imena, prezimena i adrese na telefon, ili e-mail Kajkavskoga spravišča: 01/48-33-743; kajkavsko.spravisce@zg.t-com.hr) slati na IBAN: HR6723600001101348804.

Svakog novog pretplatnika uredništvo nagrađuje Kajevima iz ranijih godišta.

ČITAJTE KAJ, DOBOPIS OB NAVUKU I MEŠTRIJE JEZIKA MATERINSKOGA, HIŠTORIJE I VEZDAŠNJICE!

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s