Marijana Korunek, dipl. arheologinja i povj. umjetnosti
Viša stručna savjetnica – konzervatorica za zaštitu arheol. baštine
Ministarstvo kulture, uprava za zaštitu kulturne baštine
Konzervatorski odjel u Varaždinu
Izvor: Izdanja HAD-a 28/2011.
Na području Varaždinske županije poznato je relativno mnogo objekata fortifikacijskog karaktera, od kojih prvi nastaju još u prapovijesnom razdoblju. Zbog nemirnih vremena grade se dalje kroz povijest kao zaštita za čovjeka i njegovo neposredno okruženje. Kako je ova tema dosta opsežna, ovaj rad obuhvatit će samo zidane građevine koje nastaju u srednjem i ranom novom vijeku. U njemu će se dati kratki pregled utvrda, burgova i kaštela na području Varaždinske županije u tom periodu, no neće se ulaziti u njihove detaljnije analize, nego će se sagledati kroz problematiku njihove zaštite i očuvanja.
1. Uvodne napomene
Na području Varaždinske županije poznato je relativno mnogo objekata fortifikacijskog karaktera, od kojih prvi nastaju još u prapovijesnom razdoblju, a grade se dalje kroz povijest u nemirnim vremenima, kao zaštita za čovjeka i njegovo neposredno okruženje. Kako je ova tema dosta opsežna, u ovom radu bavit ćemo se prvenstveno zidanim građevinama koje nastaju na području Varaždinske županije u srednjem i ranom novom vijeku, a prema općeprihvaćenim nazivima to su utvrde, burgovi i kašteli. Neće se ulaziti u njihove detaljnije analize, nego će se dati uvid u stanje na terenu, sagledan kroz problematiku njihove zaštite i očuvanja. N. Budak izdvojio je u periodu od 12. do kraja 16. st. tri osnovne faze izgradnje, od kojih prva u ključuje utvrđivanje županijskih središta, druga se tijekom 13. i 14. st. odnosi na intenzivniju izgradnju burgova i kaštela koji postaju središta vlastelinstava, a u trećoj fazi, pojavom turske opasnosti i promjenom načina ratovanja, stari burgovi se napuštaju (BUDAK 1994:122,123). To je vrijeme početka izgradnje pe terokutnih renesansnih bastiona, a kod nas se oni prvi put javljaju 1544. g. s početkom velikih radova na modernizaciji varaždinskih utvrda, a ubrzo nakon toga grade se i drugdje (ŽMEGAČ 2000:27). Prestankom osmanlijske opasnosti u 17. st. srednjovjekovne visinske utvrde, koje su u pravilu starije od nizinskih, se dakle napuštaju, a stari se kašteli pretvaraju u dvorce. To je vrijeme intenzivnije izgradnje, prvenstveno plemićkih dvoraca u nizini, kod kojih je stambena funkcija bila primarna.
Terminološka diferencijacija objekata fortifikacijskog tipa u kontinentalnoj Hrvatskoj nije jasno definirana, pa se tako burg objašnjava kao grad, tvrđavica, zamak, kaštel, kula, dvorac (KLAIĆ 1990:205), utvrda kao trajan građevinski objekt sagrađen u svrhu obrane,fortifikacija, utvrđenje (ANIĆ 1994:1138), a kaštel (kastel, casttellum) kao utvrđeni dvor, zamak, tvrđava,kula ili bedem (KLAIĆ 1990:673). Na ovu problematiku osvrnula se A. Deanović koja obrađuje bogatstvotermina vojnog graditeljstva, ali i upozorava na raznolikost značenja koje isti izraz može primiti u pojedinim sredinama i kod pojedinih pisaca (DEANOVIĆ 1978:35). Tako navodi da je termin burg neutemeljeno uveden u našu stručnu terminologiju u želji da se razlikuje feudalni grad od naselja, a da se on zapravo javlja na području Hrvatske kasnije, već u prenesenom značenju, označavajući podgrađe ili predgrađe utvrđenih naselja (DEANOVIĆ 1978:35,36). Dalje iznosi da su u kontinentalnoj Hrvatskoj za označavanje ovog tipa arhitekture korišteni termini: castrum (od 11. st. isključivo utvrđeni grad, od 13. st. označava i utvrđeno naselje, a od 14. st. označava i druge vrste utvrda), castellum (utvrđeno naselje od 12. do 16. st., utvrđena rezidencija od 14. do 17. st., te tvrđava ili tvrđavica u 17. st.), arx (utvrđeno naselje u 15. i 16. st., feudalni grad od 14. do 17. st., utvrđena rezidencija od 16. do 17. st.), grad (poput castruma označava i utvrđeno naselje i feudalni grad od 14. do 17. st.), turris (zasebni obrambeni toranj od 13. do 17. st.), kula (zaseban obrambeni toranj 15. do 17. st.), čardak (manji objekt, zaseban obrambeni toranj, osmatračnica u 17. st.), dok terminom utvrda označava sve fortifikacijske objekte (DEANOVIĆ 1978:36, 39-41). Treba napomenuti da se veliki broj građevina obrađenih u ovom radu tijekom stoljeća uporabe i života u njima, različitim pregradnjama, dogradnjama i modernizacijom transformira iz jednog u drugi tip, što dodatno otežava njihovu precizniju terminološku determinaciju. Uzimajući to u obzir, ali i činjenicu da se kroz literaturu isti termini upotrebljavaju za više tipova različitih građevina, u ovom radu za sve se obrađene građevine koristi nazivlje koje se za njih uvriježilo kroz literaturu, a prikazane su po abecednom redu naselja uz koja se vežu.
Ukupno se obrađuje 17 građevina , od kojih je samo sedam danas u uporabi, a to su Stari grad Varaždin, dvorci Bela I. (Podbela), Trakošćan i Ludbreg, zatim Kaštel zagrebačkog Kaptola u Varaždinskim Toplicama, Andrijina kula u Gornjem Knegincu i kula u Kamenoj Gorici, a na većini njih se zbog kasnijih transformacija, ova starija jezgra danas teško može jasno prepoznati. Ostale građevine su nakon napuštanja postupno propadale te su pretvorene u ruševine, a danas stoje s više ili manje očuvanim nadzemnim ostacima zidova. Većinu ovih građevina obišao je i dokumentirao još Gjuro Szabo, čije je djelovanje obilježilo konzervatorsku službu u sjevernoj Hrvatskoj tijekom prve polovine 20 st.
Paradoksalno je da on nikada nije dobio službenu titulu konzervatora, iako je vukao svu težinu konzervatorskog rada na svojim leđima preko 30 godina (HORVAT 1977:7). Djelovanjem konzervatora nakon I. svjetskog rata spriječeno je rušenje kaštela u Bisagu i kule u Knegincu (HORVAT 1979:18). U to vrijeme spomenike se pokušavalo spasiti na razne načine, pa i otkupom, s tim da grad ili općina preuzme njihovo održavanje, a to je imalo osobito pozitivan utjecaj na primjeru Staroga grada u Varaždinu u koji je smješten muzej (HORVAT 1979:21). Građevina je tada dobivanjem javne namjene spašena od propadanja te danas stoji u potpunosti obnovljena kao simbol grada Varaždina. Nakon II. svjetskog rata ovu grupu spomenika obilazila je i dokumentirala ekipa Konzervatorskog zavoda u Zagrebu (Nino Vranić, Tihomil Stahuljak, Greta Jurišić, Ana Deanović i drugi). Osoba koja je obilježila arheologiju varaždinskog kraja u proteklih 35 godina svakako je Marina Šimek, čiji je rad obuhvatio i ovu grupu spomenika. Neke od njih je rekognosciranjem terena i sama ubicirala te je provodila probna i sustavna arheološka istraživanja kako bi se upotpunila slika o tipologiji, vremenu trajanja i načinu života unutar ovih građevina. U novije vrijeme arheološka istraživanja na ovom tipu spomenika vodili su Juraj Belaj i Luka Bekić. U posljednjih desetak godina spriječena je devastacija dvije utvrde očuvane u arheološkom sloju i to Pake i Čanjeva, za koje je bilo planirano potpuno uklanjanje zbog vađenja kamena. U ovom radu veća pažnja posvetit će se najvećim fortifikacijskim građevinama s relativno visokom stopom očuvanosti zidova, a to su Grebengrad i burg Vinica. Prema dostupnim podacima, na njima nikada nisu vršena nikakva arheološka istraživanja, kao ni građevinska sanacija očuvanih struktura. Unatrag posljednje dvije godine započelo se s raščišćavanjem raslinja u unutrašnjosti, a djelomično i s vanjske strane ovih građevina te izradom snimaka postojećeg stanja, što je osnova za bilo kakve buduće zahvate.
2. Pregled utvrda, burgova i kaštela
U ovom dijelu daju se osnovne informacije o svakoj građevini, kao što su njezin smještaj, datacija, nadmorska visina, te osnovni opis. Osim toga, navode se podaci o ranijim vlasnicima i provedenim arheološkim istraživanjima te problematika njihove zaštite na terenu.
2.1. Bela, dvorac Bela I.
Smještaj: objekt se još naziva Podbela, a nalazi se u središtu naselja Bela (područje današnjeg grada Novog Marofa);
Datacija: 1605. g. kontinuirano do danas;
Dimenzije: oko 49×30 m;
Nadmorska visina: oko 207 m;
Vlasnici: obitelji Pethö de Gerse, Erdödy, Ožegović, danas u privatnom vlasništvu;
Arheološka istraživanja: neistraženo.
Pretpostavlja se da je današnji dvorac Bela I. najmlađa građevina od svih koje se obrađuju u ovom radu, a kako se datira temeljem uklesane 1605. g. iznad ulaza, nije isključena mogućnost da nastaje i ranije, odnosno da se ta godina odnosi na neku pregradnju ili veći zahvat na njoj. Opis ove građevine datira iz 1607. g. kada se navodi da ima dva krila, u sredini visoki toranj, na kutovima četiri obrambene kule, uokolo šance, a prema glavnom ulazu nad kojim se nalazio spomenuti toranj bio je pokretni most (ĐURIĆ-FELETAR:1991:150). Imala je naglašenu stratešku funkciju s jarkom uokolo te pomičnim mostom prema obrambenoj ulaznoj kuli, tornju, da bi tijekom 18. st. bila adaptirana u dvorac. Danas je to masivna jednokatna kamena građevina oblika izduženog pravokutnika, sa snažnim trokatnim tornjem ispred glavnog, zapadnog pročelja dvorca. Okružena je obrambenim kamenim zidom sa četiri ugaone cilindrične kule, koji zatvara manje dvorište. Na jugozapadnom dijelu današnjeg dvorca, uz ugaonu kulu, prigrađena je u 18. st. prizemna stambena građevina s dvostrukim lukovima nad jarkom s vodom. I u 19. st. došlo je do nekih promjena u izgledu dvorca te se povisuje toranj, mijenjaju se prozorski otvori i još neki detalji pročelja, što je rezultat utjecaja romantizma. Na njemu se i danas mogu raspoznati obilježja koja donosi renesansa, unatoč kasnijim pregradnjama i transformacijama. Građevina je arhitektonski snimljena 1993. g., a kada se usporedi stanje tada i danas, uočavaju se određene razlike koje su rezultat uznapredovalog propadanja. Razlog tome je taj što građevina već dugi niz godina nema namjenu i ne koristi se, a sukladno tome se ni ne održava. Ovdje prioritet treba biti izrada konzervatorske studije, koja će obuhvatiti sve poznate podatke o objektu, ali i rezultate budućih konzervatorsko-restauratorskih i arheoloških istraživanja te izradu projekta cjelokupne obnove. Za ovakve građevine najadekvatnija je javna namjena, ali kako je ona danas u privatnom vlasništvu, takva mogućnost je isključena. Današnje stanje građevine je osrednje, odnosno nije alarmantno, no ako se ne zaustavi njezino daljnje propadanje, u skorije vrijeme će to postati.
2.2. Bela, utvrda Pusta Bela
Smještaj: J od današnjeg mjesta Bela, na litici, s I strane ulaza u Belski dol (područje današnjeg grada Novog Marofa);
Datacija: prvi put se spominje 1163. g., a izgorio je 1481. g.; 1653. g. spominje se kao razrušeni grad;
Dimenzije: oko 40 x 40 m;
Nadmorska visina: oko 430 m;
Vlasnici: crkveni red templara i ivanovaca, obitelj Pethö;
Arheološka istraživanja: neistraženo.
Ostaci utvrde nalaze se na strateški važnom položaju, visoko iznad Belskog prijevoja, koji od davnina predstavlja prirodnu komunikaciju. Utvrda je imala oblik nepravilnog četverokuta, s nešto užom sjevernom stranom. Ulaz je bio moguć samo sa sjeverne strane, budući da su obronci brijega s drugih strana vrlo strmi. Godina 1165. se obično uzima kao godina prvog spomena grada Bele, međutim, povjesničari sumnjaju u njegovu vjerodostojnost. Prvi pouzdani podatak o gradu Beli je listina iz 1275. godine, kada je ovdje bilo organizirano sjedište ivanovaca. Već 1653. godine Bela se spominje kao razrušeni grad. Detaljan opis samog grada očuvan je tek iz 1606. g., a navodi da je unutar bedema i braništa stajala kula. Osim nje se u unutrašnjosti grada spominju zgrade blagovaonice, kuhinje, kupaonice i podrum, a navodi se i bijeli kvadratni kamen u kojem je bio uklesan križ, što se smatra znakom križarskog reda. Prvu shematsku sliku tlocrta ove utvrde donosi nam L. Dobronić (DOBRONIĆ 1984:101), a kasnije je tlocrt, temeljem ostataka, na terenu izradio J. Belaj (BELAJ 2009:156).
Prema dostupnim podacima, na utvrdi nikada nisu vršena arheološka istraživanja, kao ni građevinska sanacija ostataka zidova. Stoga je potrebno izvršiti snimanje postojećeg stanja očuvanih struktura, izraditi projekte za njihovu građevinsku sanaciju te planirati njezinu provedbu. Isto tako treba provesti arheološka istraživanja radi utvrđivanja stvarnog stanja očuvanih struktura i njihove tlocrtne dispozicije. Dosadašnji, isključivo slučajni nalazi, željezni vrh strelice, fragment pećnjaka i ulomak keramičkog lonca, pripadaju vjerojatno u period 14. – 15. st. (ŠIMEK 1997:20). Istraživanja će nam svakako pobliže potvrditi vrijeme i način života unutar ove građevine te upotpuniti spoznaje o fortifikacijskoj arhitekturi ove regije.
2.3. Bisag, Grad Bisag
Smještaj: 1.5 km SZ od sela Bisag, s I strane stare ceste Varaždin – Zagreb, odnosno Z od autoputa Goričan – Zagreb;
Datacija: srednji vijek do 1945. g. kad je srušen;
Dimenzije: očuvani ostaci oko 36 x 16 m;
Nadmorska visina: 140 m;
Vlasnici: obitelji Bikszadi, Kaštelanović, Ratkaj, Zemčejev, Bradač, Gerecz, Pethö, Gottal, Patačić, Keglević, Zrinski, Janković, Drašković te književnik Milan Begović;
Arheološka istraživanja: neistraženo.
Ostaci grada nalaze se u dolini rijeke Lonje, a točno vrijeme njegove izgradnje nije poznato. Zna se da je kao nizinski utvrđen grad postojao krajem 14. st., od 15. st. je najvažnije obrambeno uporište uz rijeku Lonju, a u 16. i 17. st. Bisag je kastrum u kojem se odvija intenzivan život (OBAD-ŠĆITAROCI 1991:46). U više je navrata dograđivan i pregrađivan, a zapaljen je 1945. g., otkada nikakvi zahvati nisu vršeni na njemu. Početkom 20. st. posjetio ga je Szabo, koji ga opisuje ovako: „Od starog se sredovječnog grada sačuvalo tek nešto malo: donji dio ulazne kule, koja je kasnije (za Draškovića?) znatno povišena. Četiri okrugle kule razne veličine smještene su na četiri ugla gradska, nu sve je to kasnije modernizovano“. Na istočnoj je strani prizidana gradska kapelica. Oko grada bio je dubok šanac, pa se drvenim mostom dolazilo preko njega do ulaza.” (SZABO 1920:83). Grad je, dakle, imao četverokutnu osnovu s cilindričnim kulama na uglovima, a bio je okružen obrambenim jarkom. Na katastarskom planu iz 1861. g. vidi se, da su se sjeverno od grada nalazile gospodarske zgrade, južno perivoj, a s istočne strane most preko obrambenog jarka. Od ovog kompleksa danas je na terenu ostalo samo zapadno krilo objekta, sa dvije snažne okrugle uglovne kule i poligonalnom kapelom između njih, koja je novijeg datuma, a djelomično su očuvane i gospodarske zgrade na sjevernoj strani. Očuvano krilo grada je bez krovnih konstrukcija, a unutrašnjost i vanjština zasuti su šutom i obrasli gustom vegetacijom . Na istočnoj strani mjestimično su vidljivi pravci pružanja zidova u razini zemlje. Južni i istočni dio obrambenog jarka vrlo su dobro očuvani i jasno prepoznatljivi na terenu, dok je ostatak recentnim intervencijama niveliran, pa se ne može jasno prepoznati njegov tlocrt. U unutrašnjosti prigrađene kapele očuvan je kasnobarokni zidni oslik, koji danas pod djelovanjem atmosferilija rapidno propada. U novije vrijeme, ova nekad skladna cjelina, narušena je izgradnjom obiteljskih kuća s gospodarskim objektima na sjeverozapadnom i zapadnom dijelu obrambenog sustava. Ostaci grada arhitektonski su snimljeni 50-ih g. 20. st., kada je izrađen i projekt rekonstrukcije krovišta na preostalom zapadnom krilu, no taj projekt nije realiziran, odnosno otada do danas nikakvi zahvati nisu vršeni na ovoj građevini. Sada bi prioritet trebalo biti raščišćavanje raslinja i urušenih zidova te ponovno snimanje ostataka građevinskih struktura, kako bi se dobio uvid u stvarno stanje, što će biti osnova za izradu projekta statičke sanacije i obnove. Zidovi su većim dijelom očuvani do krovnog vijenca, ali su u dosta lošem stanju. Zbog opasnosti od urušenja, prije provedene statičke sanacije, danas nije moguće provoditi arheološka istraživanja unutar građevine i u njenoj neposrednoj blizini, ali ih je moguće planirati na poziciji preostala tri krila objekta.
2.4. Čanjevo, utvrda Čanjevo
Smještaj: na području naselja Čanjevo, krajnji JZ obronci Kalničkog gorja (na području općine Visoko);
Datacija: 15. do sredine 18. st.;
Dimenzije: središnji dio utvrde veličine je oko 30 x 15 m;
Nadmorska visina: oko 320 m;
Vlasnici: obitelj Špirančić, Praškoci;
Arheološka istraživanja: 2003. – 2010. g. (voditelj Luka Bekić, Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb);
opširnije o istraživanjima (BEKIĆ 2008; ČIMIN 2008)
Ova utvrda smještena je na povoljnom geostrateškom položaju, a s nje se pruža pogled na Kalnik, Moslavačku goru i Medvednicu. Nakon napuštanja postupno je propadala, a prije početka arheoloških istraživanja malo je nadzemnih ostataka bilo vidljivo. Padina brda na južnoj i zapadnoj strani vrlo je strma, dok je na istočnoj strani nešto blaža, a prilaz utvrdi je bio najvjerojatnije sa sjevera. Još je Szabo zapisao: “U blizini Gornje Rijeke, gdje je Gašpar Orehovački sazidao oko g. 1663. novi dvor, nalaze se neznatni ostaci gradića Čanjeva” (SZABO 1920: 84). Tijekom arheoloških istraživanja pronađeni su zidovi koji pripadaju različitim građevinskim fazama ove utvrde. Paralelno s arheološkim istraživanjima provodi se i građevinska sanacija zidova. Prema spoznajama iz dosadašnjih arheoloških istraživanja, utvrda Čanjevo je vjerojatno na početku bila manji plemićki burg izgrađen u 15. stoljeću, koji sredinom 16. stoljeća, u vrijeme najveće turske opasnosti u tim krajevima, postaje vojna utvrda radi očuvanja granice s Osmanskim Carstvom (ČIMIN 2008:41). Pretpostavlja se da je jenjavanjem vojne opasnosti ova utvrda izgubila na značaju te je napuštena. Prilikom pregleda kurije Čanjevo, koja se nalazi ispod utvrde, u donjoj zoni sjevernog zida pronađene su dvije puškarnice, koje su ovdje ugrađene kao spolie, a zasigurno potječu iz same utvrde. Ovo je vrijedan nalaz, jer je najveći dio građe s utvrde, uključujući i klesane elemente, raznesen tijekom stoljeća i ugrađen u okolne kuće.
Arheološka istraživanja: 1977. g. (Marina Šimek, Gradski muzej Varaždin)
Ostaci fortifikacije nalaze se na brežuljkastom području, koje se izdiže iz velike nizine rijeke Plitvice, na dobrom geostrateškom položaju. Župnu crkvu sv. Marije Magdalene u Knegincu okruživala je fortifikacija, od koje nam se do danas očuvala samo jedna kula potkovastog tlocrta tzv. Andrijina kula te nekoliko zidova različite debljine, građenih od kamena u njezinom okolišu. Ni kula ni ti zidovi do danas nisu sa sigurnošću datirani. Ovaj objekt debljine zidova 65 – 85 cm, stoji na relativno plitkim temeljima, odnosno oni završavaju na istočnoj strani na 30 cm, a na zapadnoj na 60 cm od današnje kote terena. Za ovu građevinu Szabo je zapisao: “Sat daleko od Varaždina nalazi se mjesto Kneginec, koje se drži istovjetnim s mjestom Kene, u kojem je kralj Andrija bio zatvoren, kad ga je brat kralj Emerik svladao. Danas se tamo nalazi fragment okrugle kule do crkve, a još postoji opravdana tradicija, da je tu postojao grad s tri druge kule, a crkva da je ugrađena kasnije usred toga obzidanoga prostora. Ova nam kula ne kazuje ništa osobito.“(SZABO 1920:91). Da je fortifikacija, odnosno današnja kula starija od tradicije sakralne građevine na ovoj lokaciji demantirala su arheološka istraživanja, u kojima je utvrđeno da je groblje oko crkve starije, jer je kula svojim temeljima „sjela“ na njega. Građevina je obnovljena 1979. g., a arhitektonski je snimljena 1993. g. U neposrednom okolišu crkve potrebno je provesti arheološka istraživanja, koja će nam zasigurno dati pobliže podatke o vremenu nastanka ove fortifikacije, ali i o trajanju tradicije sakralnog mjesta na ovoj lokaciji.
2.6. Ivanec, Stari grad
Smještaj: središte današnjeg grada Ivanca, Trg hrvatskih ivanovaca, park;
Datacija: srednji vijek do 1943. g. kad je spaljen;
Nadmorska visina: oko 226 m.
Vlasnici: Ivan Korvin, obitelj Pethö, Ladislav Erdödy, obitelj Kukuljević-Sakcinski, dr. Josip Šaban;
Arheološka istraživanja: 1998. – 1999., 2002.,2004., 2006. – 2010. g. (voditelji J.Belaj, Institut za arheologiju, Zagreb); opširnije o istraživanjima i nalazima (BELAJ 2008.)
Ovaj nizinski grad bio je smješten u parku u današnjem središtu Ivanca. S vremenom je iz kaštela transformiran u dvorac, a svako vrijeme dalo je svoj pečat unošenjem novih stilskih obilježja. Najstariji spomen Ivanca potječe s kraja 14. st., ali je sam lokalitet Starog grada, temeljem rezultata arheoloških istraživanja, bio naseljen znatno ranije. Grad je bio okružen dubokim opkopima koji su se punili vodom iz Bistrice, a do gradskih vrata prelazilo se mostom preko grabišta. Zapaljen je 1943. g., ali iako je tada stradalo samo krovište, prepušten je propadanju i konačno je uklonjen 1959. g. te nam se do danas očuvao samo u arheološkom sloju. U prvim istraživanjima pokušala se, plitkim iskopom, otkriti tlocrtna dispozicija Starog grada u Ivancu. U nastavku istraživanja krenulo se s iskopavanjem najzanimljivijih objekata, od kojih je svakako najvrjednija struktura, za koju je pretpostavljeno da pripada romaničkoj crkvi. Na lokalitetu je ubicirano groblje, a samo je u kampanji 2008. g. istraženo 118 grobova, uglavnom iz kasnog srednjeg vijeka, dok najstariji ukopi pripadaju groblju na redove bjelobrdske kulture (10. – poč.13. st.). Osim što je utvrđeno da je ovo groblje starije od crkve i crkvenog groblja, na lokalitetu je uočen i stariji naseobinski sloj, koji se temeljem nalaza fragmenata keramike najvjerojatnije datira u 9. ili 10. st. (BELAJ 2008:40). Arheološka istraživanja u urbanim prostorima obično su limitirana i diktirana novijom izgradnjom, a kako je ovaj lokalitet smješten u parku, moći će se u potpunosti istražiti i prezentirati, što će uvelike obogatiti kulturološku ponudu grada, ali i čitave županije.
2.7. Kamenica, utvrda Kamenica
Smještaj: povišenje iznad današnje župne crkve u Kamenici (danas područje grada Lepoglave);
Datacija: nema podataka o vremenu nastanka, ali već 1463. g. je razrušena;
Dimenzije: oko 13,70 x 8,5 m;
Nadmorska visina: oko 253 m;
Vlasnici: obitelj Celjski;
Arheološka istraživanja: neistraženo.
Ostaci srednjovjekovne utvrde nalaze se na povišenju iznad današnje župne crkve u Kamenici. Ovo je bio objekt manjih dimenzija, orijentacije I-Z, koji se sastojao od samo jednog tornja, postavljenog na vrhu brijega u funkciji braniča prolaza u lepoglavsku ravnicu. Utvrda je najvjerojatnije bila četvrtastog tlocrta sa jednim poprečnim zidom , ali zbog slabe očuvanosti zidova na jugozapadnom dijelu, nije isključena ni mogućnost da je tamo završavala poligonalno ili polukružno, a bila je okružena obrambenim jarkom.
Koliko znamo na ovom lokalitetu nisu nikada vršena arheološka istraživanja, kao ni građevinska sanacija očuvanih nadzemnih struktura. To je svakako potrebno učiniti kako bismo dobili što više podataka o ovoj utvrdi, ali i da se zaustavi njezino daljnje propadanje. U obrambenom jarku sa zapadne strane naziru se tragovi zida građenog od kamena, koji u ovom trenutku nije moguće pobliže determinirati, ali možemo pretpostaviti da je mogao biti temelj pokretnog mosta ili nekog drugog vida ulazne konstrukcije.
2.8. Lepoglava, utvrda Lepoglava
Smještaj: iznad današnjeg naselja Lepoglave, neposredno uz kapelu sv. Ivana na Gorici;
Datacija: prvi spomen 1399. g., a srušena je najvjerojatnije tijekom 15. st.;
Nadmorska visina: oko 282 m
Vlasnici: obitelji Bebek i Celjski;
Arheološka istraživanja: neistraženo.
Srednjovjekovna utvrda nalazila se na brdu Gorici u bednjanskoj dolini, iznad današnjeg naselja Lepoglave, a u njezinoj neposrednoj blizini nastaje kasnije kapela sv. Ivana na Gorici. Utvrda je bila izgrađena na izvrsnom strateškom položaju s kojeg je kontrolirala zapadni ulaz u dolinu rijeke Bednje. Lepoglava se prvi put spominje kao utvrda 1399. g., a brojni istraživači smatraju da je ona već iduće godine porušena te da je od njezinog materijala izgrađen pavlinski samostan. Međutim, lepoglavska se utvrda spominje kao čitava građevina i kasnije, a najvjerojatnije je stradala 1479. g. kao i samostan (NADILO 2004(b): 243). Koliko je poznato, na ovoj lokaciji nikada nisu vršena arheološka istraživanja, pa ih je potrebno provesti da se utvrdi stanje očuvanosti građevinskih struktura i njihova tlocrtna dispozicija.
2.9. Ludbreg, burg Ludbreg
Smještaj: lokacija današnjeg baroknog dvorca Batthyany;
Datacija: prvi spomen 1320. g.; stariji burg djelomično inkorporiran u današnje barokno zdanje dvorca
Batthyany;
Nadmorska visina: oko 154 m;
Vlasnici: Nikola Ludbreški, obitelji Chus, Thuroczy, Erdödy, Batthyany;
Arheološka istraživanja: uži areal današnjeg dvorca nije istražen.
Srednjovjekovni castrum de Ludbreg spomenut je u izvorima 1320. g., no formiran je ranije, vjerojatno već tijekom 13. st. (HORVAT-LEVAJ 1997:91). Sam burg prepoznat je u strukturi današnjeg dvorca Batthyany, pa je tako u gotičkom periodu izgrađena četverokutna kula (sada svetište barokne kapele u zapadnom krilu dvorca), palas (na mjestu današnjeg sjevernog krila), a najvjerojatnije se protezao i na mjestu današnjeg istočnog krila (HORVAT-LEVAJ 1997:91). Prema tome ovaj se burg nalazio na lokaciji današnjeg baroknog dvorca, čiji je neposredni okoliš do danas većim dijelom ostao neizgrađen. Stoga će nam provođenje budućih arheoloških istraživanja na toj lokaciji dati vrijedne podatke o njegovom starijem fortifikacijskom sustavu. Prema grafici I. Koupretza iz 18. st. (objavljena u HORVAT-LEVAJ 1997:92) vidimo da je dvorac u to vrijeme bio okružen zidom s kružnim kulama i grabištem, a pristupalo mu se s južne strane mostom. Fortifikacijski karakter ove danas barokne građevine može se samo naslutiti sjeverno i istočno uz dvorac, gdje se uočavaju ostaci grabišta. Današnji dvorac u potpunosti je obnovljen, a koristi se za potrebe Hrvatskog restauratorskog zavoda, Restauratorskog centra Ludbreg.
2.10. Mađarevo, utvrda Grebengrad
Smještaj: I rub Ivanščice, ispod vrha Veliki Lubenjak, 2 km zračne linije od naselja Mađarevo (područje današnjeg grada Novog Marofa);
Datacija: prvi spomen 1209. g. do 1710. g.;
Dimenzije: oko 161 x 49 m;
Nadmorska visina: oko 502 m;
Vlasnici: obitelj Gardun (kasnije dobivaju naziv Grebenski), obitelj Celjski, Ivan Vitovec, Ivaniš Korvin te obitelji Batthyany i Erdödy;
Arheološka istraživanja: neistraženo.
Utvrda Grebengrad građena je kroz dugo razdoblje, a postupno je prilagođavana razvoju ratne tehnike te opasnostima koje su tom prostoru prijetile tijekom povremenih turskih prodora. Smještena je na zaravanku brdskog izdanka koji je od masiva Ivanščice odvojen dubokim prokopanim kanalom . Kada je i
tko počeo graditi tu utvrdu nije poznato, ali zasigurno nastaje prije prvog spomena u povijesnim izvorima početkom 13. st. Međutim, dosada nisu vršena arheološka istraživanja koja bi nam potvrdila takvu dataciju. Utvrda je dugo bila nastanjena, a kao godina prestanka života u njoj uzima se 1710., jer je tada izgorjelo krovište te je ona počela propadati. Opis grada donosi nam Szabo: “Pred glavnim ulazom kod 1. bila je graba, danas već gotovo sasvim zatrpana. Nu nekada je bio glavni ulaz kod 2., gdje se i sada razaznaju zazidana vrata, pa se vide znatniji ostaci utvrda, koje su branile taj prvotni ulaz. Kroz taj se ulaz dolazilo u predvorje A, gdje je kod 12. bila neka naprava za obranu toga dijela grada. Litica, na kojoj je sazdan nutarnji dio grada, zahvata i u ovaj dio, iz kojega se kod 6. ulazilo u nutrašnjost. Tu je postojala jaka kula. Prošavši tim ulazom brani grad na desno jaki zid, na lijevo je litica s trošnim ostacima glavnoga dijela grada B; taj je na uglovima bio pojačan tesanim kamenom. Nad dobro zaštićenim ulazom kod 8. vidi se prozor s postranim sjedalima. Odavle ide vrlo ruševan zid 13., koji s paralelnim zidom 15. čini uzak hodnik do drugoga dijela grada. Posebni je dio kapela C, koja svojom vrlo solidnom strukturom odaje drugo vrijeme gradnje. Danas je tako zarušena, da se mora ulaziti u nju ondje, gdje je nekad bio svod, komu su se rebra upirala još na sačuvane konsole. Vanjski su uglovi kapele zaobljeni. Prostor E je nešto niži, a u njem nema danas ništa do kule F, koja je također vrlo oštećena. Treći dio grada G još je niži, a danas je također sasvim prazan, premda je tu moralo biti više zgrada, kako to svjedoči silno krovno crepovlje, što uokolo leži.” (SZABO 1920: 80:81). Na najvišoj točki utvrde, na kamenoj glavici, izgrađen je najstariji dio s jakom kulom, čiji unutrašnji obrambeni zidovi zatvaraju nepravilan trokut dug 24 m i širok 21 m, a unutar tog dijela utvrde nalaze se ostaci jednokatnoga stambenog prostora s podrumom (NADILO 2004(a):107). Jugoistočno od tog središnjeg i, vjerojatno, najstarijeg dijela utvrde nalazi se dobro očuvana pravokutna kula u kojoj se nekad nalazila jednobrodna kapela sa svodom koji su nosili polustupovi na konzolama (NADILO 2004(a):107). Unutrašnja je utvrda bila s jugozapadne strane zaštićena sa dva prstena obrambenih zidova, s time da se prvi naslanja na unutrašnju utvrdu u obliku nepravilna pravokutnika kojem se u zapadnom uglu nalaze ostaci okrugle kule, a drugi prsten u obliku izduženog trapeza zaobljenih uglova naslanja se neposredno na okruglu kulu i jugozapadni obrambeni zid prvog prstena (NADILO 2004(a):107,108). Kada se usporedi stanje objekta 1955. i 2010. g. može se vidjeti da nije došlo do većih promjena, osim na kapeli i sjevernom zidu. Jednobrodna pravokutna kapela bila je svođena, a svod su nosili polustupovi na konzolama, koje su još bile vidljive 1955. g., kada su one izmjerene i snimljene.
Međutim, danas se konzole, zbog naknadnih urušenja, nalaze ispod kote terena u kapeli. Prema dostupnim podacima, na ovom objektu nikada se nisu vršila arheološka istraživanja niti je provedena građevinska sanacija očuvanih zidova. Utvrda Grebengrad jedna je od najvećih utvrda u ovom dijelu Hrvatske te bi njezine ostatke svakako trebalo građevinski sanirati, arheološki istražiti i adekvatno prezentirati. Tijekom 2008. g. Grad Novi Marof je u suradnji s Konzervatorskim odjelom u Varaždinu započeo s raščišćavanjem unutrašnjosti utvrde. Osim rušenja drveća i ostalog raslinja, tada su izrađene i privremene stube za lakši pristup objektu. Izvedena je i staza s rukohvatima uz ostatke kružne kule, koja vodi na zapadni trapezasti plato, koji je dotada bio nepristupačan. Izrađen je i geodetski snimak postojećeg stanja objekta. Naredne godine, uz daljnje raščišćavanje unutrašnjosti, prikupljana je i razvrstavana kamena građa za buduću građevinsku sanaciju zidova. Tijekom 2011. g. planira se izvesti građevinska sanacija dijela sjevernog zida utvrde, koji se urušio 2007. g., te sanacija zidova kpele, kako bi se spriječilo njihovo daljnje urušavanje.
2.11. Margečan, Gradišće na Cukovcu
Smještaj: brdo Gradišće, odnosno Cukovec, 1,5 km SZ od sela Margečan;
Datacija: 13. – 10. st. pr. Kr; srednji vijek;
Dimenzije: 152,70 x 28 m;
Nadmorska visina: oko 328 m;
Vlasnici: nepoznato (ivanovci?);
Arheološka istraživanja: 1986. g. (voditelj M. Šimek, Gradski muzej Varaždin); 2004. g. (voditelj J. Belaj, Institut za arheologiju; studenti arheologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu); o istraživanjima 1986. g. (ŠIMEK 1997:20-21), a o istraživanjima 2004. g. (BELAJ 2005);
Ostaci utvrde nalaze se na brdu Gradišće, odnosno Cukovec, SZ od sela Margečan. Na strmini prema Bednji nalazi se vidikovac, a ovo je dobra točka za kontrolu doline u podnožju. S obzirom na to da se nalazi unutar teritorija ivanovaca, smatra se da je i ova građevina bila njihova. Međutim, tijekom istraživanja 2004. g. pronađeno je relativno malo srednjovjekovnog materijala, pa ostaje otvoreno pitanje je li srednjovjekovni sloj ispran, je li djelovanjem erozije, ali i “kopača”, ostao prekriven pretpovijesnim slojem ili uopće nije niti postojao kao znatniji sloj (BELAJ 2005:60). U ovoj fazi istraženosti znamo da su zidovi prosječne širine oko 2 m te da su građeni od kamena korištenjem veziva. Kako bismo dobili odgovor na pitanje datacije, na ovom lokalitetu treba provesti sustavna arheološka istraživanja, koja će nam ga pobliže determinirati.
2.12. Paka, utvrda Paka
Smještaj: brdo Gradišće, I od naselja Paka (danas teritorij grada Novog Marofa);
Datacija: 13. do 15. st;
Dimenzije: oko 22 x 15 m;
Nadmorska visina: oko 310,5 m;
Vlasnici: nepoznato;
Arheološka istraživanja: 2001. – 2008. g. (voditelj Marina Šimek, Gradski muzej Varaždin); opširnije o istraživanjima i nalazima (ŠIMEK 2003; ŠIMEK 2006).
Utvrda se nalazi nedaleko naselja Paka, na povoljnom položaju iznad potoka Paka i Mostišča, čije su doline prirodni prolazi kroz brdovito i neprohodno područje, a povezuju šire područje Pake s kalničkim krajem. Na južnoj strani Gradišće je prijevojem spojeno s višim, bezimenim brdom na kojem se, prema svemu sudeći, nalazio manji toranj za izviđanje. Utvrda je bila dio srednjovjekovnog obrambenog sustava s utvrdom Kalnik na istoku, Kamenom Goricom na sjeverozapadu i Grebengradom na sjeveru. Šesterokutnog je tlocrta koji je nastao prilagodbom konfiguraciji platoa. Prilikom arheoloških istraživanja pronađena je veća količina pokretnog materijala, kao npr. čavli, karike lanca, kuka za napinjanje samostrela, vrhovi strelica raznih tipova od 13. do 15. st., dvodijelne jednostavne žvale, potkove, kopče raznih veličina i oblika, gotički ključevi, lokoti, kameni brus, stariji tipovi noževa s trnom za nasađivanje drške, brojni ulomci kasnosrednjovjekovne keramike, životinjskih kostiju, a posebno je zanimljiv nalaz brončanog buzdovana koji nije služio kao oružje, nego je bio statusni simbol te nalazi novčića (banovci, 1248. – 1384. g.) (ŠIMEK 2006:73-75). Utvrda Paka jedna je od rijetkih građevina ove vrste koja je u potpunosti arheološki istražena, konzervirana i prezentirana. Tijekom 2009. g. postavljena je drvena ulazna konstrukcija na mjestu gdje se prvobitno nalazio ulaz u utvrdu te drveni stupovi u dvorištu koji markiraju srednjovjekovne stupove, a taj zahvat predstavlja završnu fazu projekta Paka, odnosno prezentaciju arheološkog lokaliteta. Kako su radovi na lokalitetu dovršeni, sada ga treba redovito održavati, a tu obvezu treba preuzeti lokalna zajednica, koja mora iskazati interes i prepoznati vrijednost
ovog segmenta kulturne baštine.
2.13. Pupeki-Kamena Gorica, kula
Smještaj: povišeni položaj u zaselku Pupeki nedaleko Podruta (područje današnjeg grada Novog Marofa);
Datacija: nedeterminirano, možda 15. st.;
Dimenzije: oko 4 x 4m;
Nadmorska visina: oko 389 m;
Vlasnici: nepoznato;
Arheološka istraživanja: neistraženo.
Kamena kula četvrtastog tlocrta nalazi se na povišenom položaju u zaselku Pupeki nedaleko Podruta. Najvjerojatnije nastaje vezano uz obližnji Grebengrad te je bila njegova osmatračnica, koja je kontrolirala pogled prema jugu i zapadu. Svojevrstan dokaz tome može biti i činjenica da je vizualna komunikacija između ova dva objekta i danas moguća. Kula je obnovljena 20-ih godina 20. st. te je tada snižena za oko 2 m. Građevinu je potrebno arhitektonski snimiti te provesti konzervatorsko-restauratorska istraživanja na zidovima, kao i arheološka istraživanja unutrašnjosti i na užem arealu oko nje.
2.14. Trakošćan, dvorac Trakošćan
Smještaj: između Maclja, Ravne gore i Strahinjčice; važan geostrateški položaj;
Datacija: od 13. st kontinuirano do danas;
Nadmorska visina: oko 285 m;
Vlasnici: Bubek (Bebek?), obitelj Celjski, Ivan Vitovec, Ivaniš Korvin, Ivan Gyulay, obitelj Drašković,
Republika Hrvatska;
Arheološka istraživanja: neistraženo.
Trakošćan najvjerojatnije nastaje u 13. stoljeću u obrambenom sustavu sjeverozapadne Hrvatske kao manja osmatračka utvrda za nadzor puta od Ptuja prema bednjanskoj dolini. Jezgru građevine čini romanička utvrda koja se sastojala od stambene zgrade, malog utvrđenog dvorišta i jače, visoke osmatračke kule (MRAVLINČIĆ, KRZNAR: 2007:41). Njegova višestoljetna uloga bila je fortifikacijskog karaktera i u tom duhu provođene su ranije obnove. Tijekom II. pol. 18. st. objekt je napušten te naglo propada, a tek sredinom 19. st. započinje njegova obnova u neogotičkom stilu čime dobiva svoj današnji izgled. Time nije samo izmijenjen vanjski izgled, nego je negirana njegova petstoljetna obrambena funkcija. O ovom dvorcu Szabo je zapisao:“ Najpopularniji je od sviju zagorskih gradova svakako Trakošćan. Nema sumnje, da je tu odavno postojao grad, jer je mjesto kao stvoreno za takovu građevinu. S jedne strane strmina brijega, s druge jezero Bednje. U pedesetim godinama XIX. v. pregradi ga podmaršal grof Juraj Drašković onako, kako ga danas vidimo. Nu to su sve igrarije, današnji grad Trakošćan nema mnogo zajedničko sa starim gradom, kako ga pokazuje slika u samom gradu. Na nekim starijim dijelovima još su ubilježene godine 1564. i 1592., koje pokazuju, kada se je grad pregrađivao.” (SZABO 1920:87). Kraj drugog svjetskog rata Trakošćan je dočekao u zapuštenom i oštećenom stanju te započinje njegova postupna obnova. Godine 1953. u njemu je osnovan muzej sa stalnim postavom, koji i danas upravlja dvorcem. Opsežni radovi na obnovi započeli su 1990-ih godina te je on danas gotovo u potpunosti obnovljen i otvoren za javnost. Dvorac je okružen perivojem, odnosno park-šumom, u čijem sklopu se nalazi i jezero, a sve zajedno čini skladnu, a mogli bismo reći i idiličnu, ambijentalnu cjelinu. Uz Stari grad u Varaždinu, ovo je najprepoznatljiviji dvorac ovog dijela Hrvatske te nezaobilazni dio turističke ponude županije, ali i mnogo šire.
2.15. Varaždin, Stari grad
Smještaj: središte današnjeg grada Varaždina;
Datacija: od srednjeg vijeka, kontinuirano u uporabi do danas;
Nadmorska visina: oko 173 m;
Vlasnici: varaždinski plemenski župani, obitelj Celjski, Ivan Vitovec, Ivaniš Korvin, Beatrice Frankopan i Juraj Brandenburški, Ludovik Pekry, Stjepan Bathory, Ivan Ungad, obitelj Erdödy, grad Varaždin (korisnik Gradski muzej Varaždin, Državni arhiv u Varaždinu);
Arheološka istraživanja: 2006. g. (voditelj Marina Šimek, Gradski muzej Varaždin); opširnije o istraživanjima i nalazima (ŠIMEK 2008(a); ŠIMEK 2008(b), ČUFAR,ŠIMEK 2008).
Stari grad je smješten u samom središtu današnjeg grada Varaždina te u svakom slučaju predstavlja njegov najznačajniji i najprepoznatljiviji spomenik. Kompleks Starog grada, koji predstavlja umjetničko i graditeljsko dostignuće renesansne obrambene arhitekture 16. st., obuhvaća samu utvrdu, odnosno dvorac Stari grad, nekadašnju žitnicu (oružarnicu) s južne strane, ulaznu kulu s lančanim mostom na JI uglu te široki očuvani pojas zemljanih bedema i grabišta uokolo. Na mjestu današnjeg Starog grada ranije je stajala stara tvrđava u kojoj su stanovali varaždinski plemenski župani (castrum comitis), koja je bila djelomično kamena romanička građevina, a postojala je možda već potkraj 11., a svakako u 12. st. (OBAD-ŠĆITAROCI 1991:274). U 15. st. ima oblik srednjovjekovne utvrde, približno sličnog tlocrta kao i danas, s četvrtastim kulama na stranama i jakom četvrtastom glavnom obrambenom kulom kao najdominantnijom točkom (ILIJANIĆ 1999:162). Prilikom njezine modernizacije u 16. st. pregrađuje se unutrašnjost srednjovjekovne glavne obrambene kule i grade se prostrane okrugle kule, koje odaju fortifikacijski karakter stoljeća u kokojem nastaju svojim kružnim oblikom i strijelnicama za vatreno oružje (ILIJANIĆ 1999:162). Tada se grade i zemljani bastioni, a u jarke se pušta voda, pa čitav kompleks dobiva izgled pravog Wasserburga (ILIJANIĆ 1999:162). Današnji Stari grad u svojoj osnovi je gotička građevina koja je pregrađivana u više navrata, a nakon prestanka vojne opasnosti pretvorena je u stambenu rezidenciju, dvorac udoban za život. Čitav kompleks danas se koristi za potrebe Gradskog muzeja Varaždin, osim žitnice koju koristi Državni arhiv u Varaždinu. Stari grad je građevina nepravilna, izdužena tlocrta s kulama kružne osnove i glavnom četvrtastom gotičkom kulom te unutarnjim dvorištem . Opsežna obnova kompleksa Starog grada, koja je uključivala i konzervatorsko-restauratorska istraživanja, provedena je u periodu od 1983. do 1989. g. Tada jedino nije obnovljena ulazna kula s lančanim mostom, koja je obnovljena početkom 1990-ih godina. Tijekom arheoloških istraživanja 2006. g. pronađena je veća količina pokretnog materijala koji nam oslikava bogat život ovog grada tijekom stoljeća. Od zanimljivih nepokretnih nalaza treba se osvrnuti na nalaz drvene arhitekture (pet drvenih stupova zabijenih u šljunak) u sjevernom jarku koja datira na kraj 14. i sam početak 15. st. (ČUFAR,ŠIMEK 2008:25), a determinirana je kao ostatak mosta ili rampe kojom se pristupalo sjevernim vratima četvrtaste kule (ŠIMEK 2008(b):25,26). U zapadnom jarku pronađeni su ostaci drvene arhitekture u dužini od 130 m, koji su determinirani kao obrambena ograda, palisada, a datirani su u 1404. i 1415. g. (ČUFAR,ŠIMEK 2008:26; ŠIMEK 2008(b):27,28). Ovaj nalaz otvorio je mnoga pitanja o izgledu i veličini srednjovjekovnog kastruma, ali je pokazao i da su na vanjskom prostoru, na dubini od oko 2 m, dobro očuvani ostaci iz razdoblja prije renesansne obnove, što dokazuje povijesnu slojevitost varaždinskog Starog grada (ŠIMEK 2008(b): 27,28).
2.16. Varaždinske Toplice, kaštel zagrebačkog Kaptola
Smještaj: prostor neposredno uz današnju župnu crkvu sv. Martina, centar grada;
Datacija: nastaje 1376. g., a u izmijenjenom obliku egzistira i danas;
Nadmorska visina: oko 197 m;
Vlasnici: zagrebački Kaptol, danas više korisnika;
Arheološka istraživanja: prilikom radova 1950-ih g. otkriveno je groblje neposredno uz crkvu (nema pobližih podataka ni dokumentacije);
Uz župnu crkvu podignut je 1376. g. kaštel četvrtastog tlocrta, kojem je crkva tvorila južnu stranu, a 1617. g., kada se pristupilo njegovom popravku i nadogradnji, zbog starosti gotovo se već raspadao (ČABRIJAN 1966: 20). Utvrda je imala tri ugaone kule i jedan ulaz u sredini sjeverne strane, a između kula i crkve tekao je visok zid s dvostrukim nizom puškarnica, na kojemu je s unutarnje strane stajao drveni obrambeni hodnik u koji se prilazilo iz kula (ČABRIJAN 1966: 20). Početkom 16. st. dograđen je uz ovaj, još i drugi unutarnji zid, pa je tako nastalo više prostorija za stanovanje i spremišta, koje su imale drvene stropove (ČABRIJAN 1966: 20). U vrijeme turskih ratova, tijekom 16. i 17. st. utvrde oko samog kaštela su znatno povećane te su izgrađene dvije nove kule, jedna na istočnoj, a druga na zapadnoj strani, dok su oko utvrda iskopani jarci i podignuti nasipi (ČABRIJAN 1966: 20).
Krajem 17. st. stari kaštel se transformira u barokni dvorac, a nakon rušenja nasipa i zatrpavanja jaraka sredinom 18. st., definitivno je nestao srednjovjekovni fortifikacijskikarakter građevine. Nakon barokne pregradnje, ona dobiva konačni izgled jednokatne palače s tri krila, tlocrtno u obliku slova U, koja je s juga zatvorena župnom crkvom sv. Martina. Kaštel je izvorno građen kamenim blokovima, dok su kasnije pregradnje izvedene opekom. O ovoj fortifikaciji imamo, dakle, nešto povijesnih podataka koji opisuju pojedine građevinske zahvate. No njezinu tlocrtnu dispoziciju i stanje očuvanosti trebat će nam potvrditi tek buduća arheološka istraživanja neposrednog okoliša današnje župne crkve te konzervatorsko-restauratorska istraživanja građevina za koje se pretpostavlja da su se nalazile unutar ove fortifikacije. Ovaj kompleks danas ima više korisnika, a dio se koristi za potrebe Zavičajnog muzeja Varaždinske Toplice koji je osnovan 1937. g.
2.17. Vinica, Stari grad (burg Vinica)
Smještaj: Vinica-Breg, 1,5 km Z od centra naselja Vinica;
Datacija: prvi put se spominje 1353. g., a napušten je krajem 17. st.;
Dimenzije: oko 91 x 74 m;
Nadmorska visina: oko 260 m;
Vlasnici: kralj Sigismund, grofovi Celjski, Ivan Vitovec, Ivaniš Korvin, obitelj Gyulay, Nikola Istvanffy, obitelji Keglević, Drašković, Malakoczy, Erdödy i Bombelles;
Arheološka istraživanja: neistraženo.
Pretpostavlja se da je na ovom mjestu još u prapovijesti postojalo naselje, a kao castrum Vinica prvi se put spominje u 14. st. Ovaj castrum zadesio je 1555. g. katastrofalni požar i gotovo ga je u potpunosti uništio, ali je on ipak nakon toga obnovljen. On se postupno razvijao, a svoj konačni izgled poprima tek sredinom 16. st.. U njemu se nije stanovalo od kraja 17. st., pa otada mnogi tadašnji i novi vlasnici dijelova posjeda grade kurije i dvorce u nizini. Szabo nam donosi njegov opis: “Kad su g. 1568. popisana Gjulajeva imanja, popisan je i opisan i grad Vinica. Dakako, da taj opis nije dostatan, da si stvorimo točnu sliku grada. Nad ulaznim vratima bio je toranj, na zapadu branište (Wehrgang) i kupaonica, sa sjevera su vodila srednja vrata, a osim ovih postojao je još jedan ulaz. Dolje kod ulazne kule stanovali su stražari. U gornjem dijelu bila je kuhinja, kraj nje „stara kuća” sa peći, odavle se stubama polazilo u palaču, veliku dvoranu, spavaonicu i sobu za boravak. Pod krovom iznad kuhinje bile su tri omanje sobice, a u tornju (sa urom i zvonom) još dvije sobice. Ostaci grada Vinice podsjećaju u mnogom na grad Vel. Tabor. Gornji dio grada okrenuo se šiljem prema ulazu, koji je bio u predgrađu C. Osim ulazne kule još su dvije polukružne kule A i B štitile ovu stranu grada. Od okolnoga su se zida sačuvali još pojedini dijelovi s kulama D i E; kod 4 čini se da su postojala vrata. Od gornjega se dijela sačuvala samo gomila kamenja. Kao u V. Taboru tako je i tu posvuda prvi kat bio građen na vrlo lijepo tesanim konzolima, a kule se od kordonskoga vijenca prema tlu znatno proširuju.” (SZABO 1920: 88). Od vremena napuštanja Staroga grada u Vinici nikakvi zahvati nisu vršeni na njemu, pa je on zarastao u vegetaciju, koja se tijekom ljetnih mjeseci razbuja u tolikoj mjeri da se u njegovu unutrašnjost ne može pristupiti. Zidovi su obrasli u bršljan, koji ih svojim rastom razara, ali ujedno služi i kao njihov fiksator, pa možemo reći da ih je zapravo konzervirao. Baš iz tog razloga njegovo uklanjanje u cijelosti u ovoj fazi nije preporučeno, nego će se ono odvijati postupno i to paralelno s građevinskom sanacijom zidova. Krajem 2009. g Općina Vinica je u suradnji s Konzervatorskim odjelom u Varaždinu započela s raščišćavanjem unutrašnjosti objekta.
U svakom slučaju treba pohvaliti Općinu, koja je unatoč skromnim financijskim mogućnostima i velikom broju kulturnih dobara na svom području, iskazala veliki interes za ovaj objekt i financirala taj zahvat. S raščišćavanjem se nastavilo i 2010. g. kada je unutrašnjost očišćena od drveća i niskog raslinja te su izrađene privremene pristupne stube i ograde oko dijelova koji su se pokazali kao opasni. Naime, ispod današnje hodne površine utvrđeno je postojanje minimalno jedne etaže, čija je gornja konstrukcija na dijelovima urušena, pa su danas od kote terena ti prostori odijeljeni samo slojem korijenja debelim oko pola metra. Iste godine provedeno je lasersko skeniranje objekta, za što je bilo potrebno djelomično očistiti i vanjski pojas uz zidove, što je opet provedeno u suradnji s Općinom Vinica. Nakon raščišćavanja postali su vidljivi brojni očuvani detalji, kao npr. konzole, puškarnice i sl., koji su svi dokumentirani i snimljeni. Čišćenje vegetacije unutar objekta bit će potrebno provoditi, kako se pokazalo, minimalno dva puta godišnje, pa je potrebno naći neko trajnije rješenje za sprečavanje njezinog rasta unutar burga. Prioritet kod budućih zahvata svakako je izrada cjelovite konzervatorske studije na temelju svih dostupnih podataka te izrada projekta građevinske sanacije svih zidova. Nakon sanacije ili paralelno s njom, može se planirati provođenje arheoloških istraživanja, koja će zasigurno dati jasniju sliku o trajanju i načinu života unutar ovog fortifikacijskog objekta. U konačnici se planira lokalitet prezentirati, popularizirati i uključiti u turističku ponudu županije.
3. Ostali fortifikacijski objekti
Uz ranije navedene fortifikacijske objekte, povijesni dokumenti donose mnogo veći broj zidanih građevina ovog tipa, ali o njima imamo malo ili gotovo ništa podataka. Tako su, u okolici Ludbrega, uz castrum Ludbreg, svoja utvrđena srednjovjekovna središta imali i gospodari drugih posjeda: martijanečkog (spomenutog 1259. g., od 15. st. pod vlašću Hasaghyja, kad izvori navode gradnju kaštela), slanjsko-križovljanskog (sa starim gradom iz 13. st. u Slanju), egidovečkog (s kaštelom u Edigovcu, današnjem Madaraševcu) te bednjanskog (s castelum Bennye, u 14. st. u vlasništvu obitelji de Bednya, a od 1465. g. u posjedu Wolffganga Frodnohara, sa sjedištem u Novom Selu) (HORVATLEVAJ 1997:91). Kasnije, tijekom 16. st. nastaju: utvrda na posjedu Veliki Bukovec (vjerojatno ubrzo preuređena u rezidenciju) te tipičan renesansni Wasserburg sa tri okrugle ugaone kule u Hrastovljanu, prikazan na karti iz 18. st. (HORVAT-LEVAJ 1997:91:92). O ovim građevinama, nažalost, nemamo više podataka, a danas im se gubi svaki trag. Možda će nam buduća arheološka rekognosciranja i sondiranja otkriti njihov smještaj, dimenzije te vrijeme i način korištenja. Isti je slučaj i s burgom u Klenovniku za kojeg Szabo navodi:„U Klenovniku stoji danas dvor iz početka XVII. vijeka, koji se dalje izgrađivao tijekom XVIII. stoljeća. Nu sredovječni je grad stajao nešto dalje; tu se još vide ostaci zidova. Klenovnik se rano spominje; god. 1244. oduzimlje kralj Bela IV. grad Puchuni i daje ga zajedno s Loborom, Velikom i Zlogonjem Mihajlu, županu varaždinskomu. Kasnije dobiše posjed Draškovići, koji su sazidali sadašnji dvor.” (SZABO 1920: 87). Budućim rekognosciranjem okolice današnjeg Klenovnika bit će potrebno pobliže locirati poziciju ovog burga. U konačnici treba planirati preliminarna i sustavna arheološka istraživanja, koja će nam zasigurno dati više podataka o samoj tlocrtnoj dispoziciji ove građevine, ali i o životu u njoj. Na području Varaždinske županije determinirano je i dosta gradišta, odnosno gradina kao što su arheološki lokaliteti Gradišće u Donjem Martijancu, Gmajna i Lipa-Katalena u Ludbregu, Vučje Grlo u Hrastovskom, Gradišće u Svetom Petru Ludbreškom, te u Sigecu Ludbreškom lokaliteti Štuk i Marof I. i II., koji pripadaju srednjem vijeku, ali ona nisu predmet ovog rada.
4. Umjesto zaključka
U ovom radu dan je kratak pregled fortifikacijskih građevina, odnosno utvrda, burgova i kaštela na području Varaždinske županije. Neke od njih i danas su u uporabi, neke su nam se očuvale u ruševinama, dok se nekima izgubio svaki trag, pa o njima jedine informacije dobivamo iz povijesnih dokumenata. Zaštita i očuvanje ovog vida kulturne baštine posebno su zahtjevni, pogotovo kada se radi o visinskim utvrdama, koje se nalaze na nepristupačnom terenu. Nakon njihova napuštanja, prepuštene su propadanju, a danas su nadzemni ostaci njihovih zidova negdje više negdje manje očuvani. Nizinske fortifikacije nešto su bolje očuvane, jer su prestankom vojnih opasnosti jednostavno transformirane u relativno komforne stambene rezidencije, čime su izgubile višestoljetnu fortifikacijsku ulogu. Kada govorimo o građevinama koje su nam se mahom očuvale u arheološkom sloju, s više ili manje očuvanim nadzemnim ostacima, moramo naglasiti da su na nekima arheološka istraživanja te konzervacija i statička sanacija zidova završeni, na nekima su u tijeku, a nekima cjelovita obnova tek predstoji. Takav je slučaj s dvije najveće fortifikacijske građevine, utvrdom Grebengrad i Starim gradom u Vinici, koje su relativno velikih dimenzija i s visokim stupnjem očuvanosti zidova. Nakon statičke sanacije zidova bit će moguće provesti sustavna arheološka istraživanja, koja će nam zasigurno dati neprocjenjive podatke i uvid u način života unutar ovih građevina tijekom stoljeća njihovog korištenja. S radovima na njima tek smo na početku, a samo pravilnim i stručnim pristupom te uključivanjem struka različitih profila, možemo adekvatno i vjerodostojno opravdati bilo kakve zahvate na njima, kao i njihovu konačnu prezentaciju.
LITERATURA:
Stari gradovi, utvrde, dvorci i srednjovjekovna kultura 