Krešimir Matijević
Izvor:Lička revija, 2015.
O staroj ličkoj župi pisanih spomenika ima u većoj mjeri od sredine XIII. st. većinom na hrvatskom i latinskom jeziku. Iz različitih izvora vidljivo je da župa zauzima zemljište oko donjeg i srednjeg toka rijeke Like, po kojoj je i dobila ime, i njenih pritoka u gornjem toku. Na jugu župa je graničila s Hotučom oko gornjeg toka potoka Ričice. Na istoku ležala joj je srednjevjekovna Krbava, prema kojoj je granicu činio gorski lanac od Ploče do Ljubova. Tu su granicu preuzeli i Turci razgraničivši njome svoja dva kotara bunićki i širokokulski, a preko krajiške uprave ona nam se sačuvala i do danas. Sa sjeveroistočne strane prostirali su se prema Lici Bužani; ta je granica tekla u svom zapadnijem dijelu potokom Hotešicom da bi na istočnijem dijelu skretala od rijeke Like na brdo Grabovaču i dalje na Marinu Glavicu u pravcu Tromeđe gdje su se sastajale granice Like, Krbave i Bužana; i ova granica sačuvala nam se do danas.
U srednjevjekovnoj Lici bilo je podignuto više većih i manjih srednjevjekovnih utvrđenih gradova grupiranih oko plemenskog središta ili su sami bili središte neke kuće plemena MOGOROVIĆ ili nekog manjeg plemena proizišlog iz gradokmetovskog uređenja.
U krajnje južnom dijelu ličke župe na granici s Hotučom podignuto je nekoliko tvrdih gradova. U prvom redu gotovo na samoj granici s Hotučom nalazio se LOVINAC, a dalje od njega u pravcu sjeverozapada ZAGON, BUDAK, JURAŠEVIĆ i NOVAKOVIĆ.
LOVINAC
Ostaci ovog grad nalaze se na području sela Sv. Rok u zaseoku Serdari uz potok Holjevac i u narodu su poznati kao “Stari Lovinac” ili «Gradina Serdarska« (600m nm ).
Stjepan Pavičić navodi da je grad podignut oko 1400. god.. Njegovi graditelji nisu nam poznati iz pisanih izvora, ali iz socijalnih listina vidimo da njegovi posjednici nisu bili iz plemena MOGOROVIĆA. U XVI. st. nalazimo plemenitu obitelj LOVINČIĆ za koju znamo da je porijeklom iz Like. Prema svojem prezimenu ova bi obitelj mogla biti porijeklom iz Lovinca, a onda možda i graditelj ovog grada. Iz toga se može zaključiti da je na lovinačkom području bilo posjednika iz redova plemenitih ljudi poteklih iz redova gradokmetova kraljeva župskog grada. Grad 1509. god. posredstvom Zrinskih dolazi u ruke bana Ivana Karlovića u čijem posjedu ostaje sve do 1522. god. kada ga zauzimaju Turci. God. 1577. grad se spominje među kaštelima koje su Turci zaposjeli. U vrijeme njihove uprave grad je središte vojvodstva martoloza ribničkog kotara. Na Merkatorovoj karti ime ovog grada krije se vjerojatno pod zamršenim imenom Slouigne koje on smješta između Raduča i Lukavca u Hotuči.
Tlocrt 1. Stari Lovinac (K. Matijević) (1:200)
Početkom stoljeća 1908. god. Ivan Devčić utvrdio je da je grad četvrtastog tlocrta dimenzija 33x19m i debljine zida 0.96m, mjerenjem na terenu prilikom rekognosciranja došao sam do debljine od 1m, što se zanemarivo razlikuje od Devčićevih mjerenja. Također Devčić je vanjski zid vidio samo mjestimično u visini 1m-4.5m. Unutrašnji zidovi bili su zarušeni. Unutar vanjskog zida Devčić je vidio ostatke dviju kula, sjeveroistočne promjera 4.9m zidane “žućkastim” kamenom čiji su se temelji sačuvali i do danas, a na tlocrtu je označena kao središnja kula (SK). Drugu, južnu kulu, istog promjera zidanu istim modrikastim kamenom kao i gradske zidine rekognosciranjem nisam pronašao, ali mogla se pošto je Devčić naziva južnom i smješta je uza same zidine nalaziti na mjestu gdje se danas uz najsačuvaniji dio zida (A) nalazi ovalna udubina ispunjena sipinom.
Već sam spomenuo da je Devčić 1908. god. vanjske zidine vidio samo djelomično, danas stoje sačuvani temelji vanjskog zida u gotovo punoj njegovoj dužini, a zid je mjestimično sačuvan i u većoj visini 1.5-3.5m (na tlocrtu označeno kao odsječci zida A, B, C i D). U Devčićevo vrijeme na sačuvanim dijelovima zida na visini od 4m bile su uočljive okrugle rupe promjera 6cm, on ih naziva “puškarnicama” i spominje da ih ima do 30. Prilikom rekognosciranja terena tijekom srpnja 2000. god. na jedinom dijelu zida koji je još sačuvan u visini na kojoj bi se mogle nalaziti takve puškarnice (zid A) nisam uočio nikakve rupe osim onih nastalih prilikom ispadanja kamena.
ZAGON
Merkator na svojoj karti ovaj grad (Xagon) smješta prema Raduču i Lovincu pa ga treba tražiti na području današnjeg mjesta Lovinac gdje su u neposrednoj blizini na uzvišenju zvanom Razvala iznad zaselka Varoš-Prpići vidljivi temelji ovog srednjevjekovnog grada.
BUDAK (BUXIC)
O ovom gradu nema drugih vijesti osim Merkatorove karte koji ga bilježi kao Buxic i smješta malo jugozapadnije od Juraševića, o kojem će biti riječi nešto kasnije. Tu se danas nalazi brdo (850m nm) tog imena ispod kojeg se smjestilo selo Vagan.
Ispod samog brda Budačak (910m nm) na nižem humku nalaze se ostaci doturskog grada. Prema topografskoj karti Republike Hrvatske 1:25000 južne padine brda veoma su stjenovite pa se može pretpostaviti da se sam grad nalazio na jednoj takvoj stijeni koje se mogu primjetiti i sa veće udaljenosti. Prilikom obilaska terena u srpnju god. 2000. iz sigurnosnih razloga (na ovom terenu vođena su vojna djelovanja na samom početku Domovinskog rata) nisam mogao neposredno obići ove ostatke.
Pavičić ovaj grad na Merkatorovoj karti čita kao Budak, mislim neopravdano jer iz istog vremena imamo primjere imena gradova gdje se slovo X čita kao Z (Zvonigrad, Zagon). Mislim da i u ovom slučaju X na Merkatorovoj karti treba čitati kao Z pa bi ime ovog grada trebalo čitati kao BUZIK, BUZIĆ ili možda BUŽIĆ, što bi moglo sugerirati i njegove graditelje, slicno kao što su graditelji dali ime i nekim gradovima u susjednoj Krbavi (Grabušić, Frkašić), o kojima kao ni o samom gradu nemamo podataka iz izvora.
JURAŠEVIĆ (VRANIK)
O ovom gradu imamo podatke samo iz Merkatorove karte (Iurasevic) koja ga smješta jugozapadno od Novakovića, a istočno od Zira. Danas se tu nalazi selo Vranik, a pod tim imenom javlja se i grad u popisu utvrda koje su Turci zaposjeli 1577. god.. Iz ovoga podatka možemo zaključiti da je u srednjem vijeku Vranik bio područno selo Juraševića kojem se s vremenom ime izgubilo. Gradina ovog grada nalazi se na lokalitetu “Gradina” (797m nm) s desne strane ceste Lovinac – Ploča – Udbina između sela Lovinac i Vranik.
Kako u poznatim pisanim spomenicima nemamo vijesti o ovom gradu ne možemo ništa pouzdano reći o njegovim posjednicima. Jedino što možemo reći da grad kasnije nije bio u posjedu niti Kurjakovića niti Frankopana. Susjedni ovom gradu bili su posjedi plemena Mogorovića među kojima je postojala hiža Jurislavić koja je imala posjede u gornjoj Lici. Moguće je da je ova hiža bila posjednik i zemlje oko današnjeg Vranika te je naselje nosilo njihovo ime. Oni bi prema tome bili i graditelji grada u Vraniku.
Grad je imao kvadratnu osnovu koja se s južne strane nastavlja u trolist kula (I, Z i J na tlocrtu). Zidno platno sačuvalo se je većinom u temelju, a najsačuvaniji dijelovi grada su južna i istočna kula čiji zidovi su vrlo dobro vidljivi.
Istočna kula (I), najsačuvaniji dio grada s vanjske strane zida, sačuvala se u visini od 2m, s iste vanjske strane južna kula (J) ima sačuvana 2.5m visine. Najmanje se sačuvala zapadna kula (Z) kojoj nije moguće u cijelosti odrediti niti tlocrt jer se zapadni zid grada urušio niz padinu stvorivši sipinu i može se samo pretpostaviti u kojem pravcu se pružao zid. Isto tako je moguće da zapadna kula uopće nije postojala već da je ugao koji se naslanja na stijenu, ugao zidnog platna, a ne kule. Ipak na moguće postojanje treće, zapadne kule, navela me je mogućnost postojanja jedva uočljiva zida koji se 5m od ugla okomito spušta na zapadni zid grada. Njegovo postojanje nije sasvim sigurno jer vidljivo je svega nekoliko kamenova koji mogu upućivati na zid. Ako je takav zid postojao, a to može utvrditi samo arheološko sondiranje onda bi to bio sjeverni zid zapadne kule. Južna i zapadna kula naslanjale su se na živu stijenu koristeći je kao sastavni dio svog zida, što nije usamljen slučaj kod srednjevjekovnih gradova u Lici (Hoteš, Ostrovica Buška, Slivnik …), a ni izvan nje.
Tlocrt 2. Jurašević ( Vranik ) (K. Matijević) (1:200)
NOVAKOVIĆ (NOVAKI)
U selu Donja Ploča nedaleko Lovinca poviše zaselka Štulići nalaze se ostaci grada u narodu poznati pod imenom “Štulića kula” (650m nm). To je okrugla kula opasana zidnim platnom koje s južne strane tangentalno dodiruje kulu. Grad je sačuvan u dosta dobrom stanju.
Novaković (Nouazolic) je Merkator na svojoj karti smjestio jugoistočno od Zebe i istočno od Metka ispod onih brda koja čine granicu između Like i Krbave. Ovako opisani položaj odgovara današnjem položaju Štulića kule tako da je možemo poistovjetiti s ovim gradom.
Među gradovima koje je 1509. god. u Lici stekao Ivan Karlović spominju se i Novaki. Popis utvrda koje su 1577. god. Turci zaposjeli također spominje dva kaštela Novaka. Kako je grad 1509. god. stekao Ivan Karlović najvjerojatnije nije pripadao Mogorovićima.
Grad se sastoji od okrugle kule smještene na živoj stijeni i okolnog ziđa koje obrubljuje malu zaravan na kojoj se smjestila kula i tangentalno se spaja s njom na samoj ivici stijene na kojoj je podignuta. Unutrašnji promjer kule iznosi 4m, dok joj je debljina zida 130cm. Kula se je sačuvala u visini cca 10m i u nju se je ulazilo sa sjeverne strane okrenute prema padinama brda koja čine granicu Like i Krbave. Sa zapadne strane kule sačuvao se prozor dimenzija 60x100cm, dok je na istočnoj strani kule ostala sačuvana uska strelnica. Iznad ulaza nalazi se još jedan prozor. Kula je vjerojatno bila trokatna, na što nas upućuje i proširenje zida na visini 150cm od sadašnjeg poda i utori za grede na visini 350cm od sadašnje razine poda unutrašnjosti.
Tlocrt 3. Novaković ( K. Matijević ) (1:200)
Zid koji je okruživao kulu sačuvao se u tri fragmenta (zid A , B i C na tlocrtu). Najduži fragment zida (zid A) sačuvan je u neprekinutoj dužini od 7.3m i visini od 280cm. Ovaj zid sačuvao je i tri puškarnice, dvije kvadratne i jednu okruglu koja se nalazi iznad same današnje hodne razine zemlje. Ostala dva fragmenta ( zidovi B i C ) sačuvala su se u mnogo manjoj visini i u dužini od oko 4m. Na mjestu najvjerojatnijeg ulaza u sam grad u jugozapadnom uglu zaravni gdje ona prelazi u blagu padinu nisu se sačuvali ostaci zida, ali prirodni položaj uz stijenu na kojoj je podignuta kula ukazuje nam na tu mogućnost.
Dalje od ovog krajnjeg područja župe u pravcu sjeverozapada u porječju gornje Jadove na Merkatorovoj karti zabilježeni su gradovi: ZIR, SLIVNIK, MOGOROVIĆ i ZEBA.
ZIR
Osim što ga bilježi Merkator (Sir) na svojoj karti 1627. god. ime ovog grada sačuvalo se u imenu brda istočno od današnjeg sela Kruškovac. Njegov točan položaj otkriva nam toponim “Gradina” (650m nm) na samom početku sela Kruškovac. Kako je srednjevjekovno naselje Zir zauzimalo i područje istočnog dijela današnjeg sela Drenovac, čije ime također možemo čitati na Merkatorovoj karti (Dehartac) zapadno od Zira, ovaj grad nalazio se u samom njegovom središtu. Biskup Glavinić prilikom svog obilaska Like 1696. god. nedaleko od položaja ovog grada spominje crkvu, treću na radučkom području. Ovaj podatak indirektno nam potvrđuje da se grad nalazio u središtu većeg naselja koje je vrlo vjerojatno sličilo današnjim naseljima na ovom području koja se sastoje od više manjih zaselaka na plemenskom principu.
O graditeljima i posjednicima ovoga grada ne nalazimo nikakvih podataka u sačuvanim srednjevjekovnim ispravama.
Danas na ovom lokalitetu nema nikakvih vidljivih ostataka grada samo se djelomično u terenu naziru mogući temelji građevina za koje nije moguće utvrditi niti tlocrt, bez arheoloških sondiranja. Jedini objekt kojem donekle možemo utvrditi tlocrt je pravokutna građevina na sredini zaravnjenog sljemena brda. U ovom pravokutnom objektu možemo možda vidjeti palas. Ovu bi pretpostavku trebalo potvrditi arheološkim sondiranjem koje bi moglo biti i polazištem potpunijeg arheološkog sagledavanja ovog lokaliteta.
ZEBA
Ostaci ovoga grada nalaze se istočno od crkve u Mogoriću pod imenom Gradina na brdu Vršeljak (689m nm) sjeverno od današnjeg naselja istog imena. Lokalno stanovništvo ovaj položaj naziva Milojevića gradina.
Naselje ovoga imena nije zabilježeno u poznatim srednjevjekovnim ispravama, ali ga nalazimo na Merkatorovoj karti (Zolia) koja ga smješta u susjedstvo Mogoroviću, a nalazimo ga i danas kao zaselak sela Mogorić. Iako se grad pod ovim imenom ne spominje niti u jednoj srednjevjekovnoj ispravi ipak mu spomen nalazimo u ispravi iz 1577. god. koja nam donosi popis gradova koje su Turci zaposjeli svojim četama. Ta isprava spominje dva grada Mogorića, ali i dva grada Novaka pa nije sigurno pod kojim od ovih imena trebamo tražiti ovaj grad. Pod jednim od njih zasigurno da. Pavičić ovaj grad traži pod imenom drugog Mogorića, ali moje je mišljenje da ga je ispravnije tražiti pod imenom drugog Novaka jer je svojim položajem najbliži njegovu području te zapravo zajedno s njim čini jednu cjelinu. Tome u prilog govori i sličnost njegova imena na Merkatorovoj karti (Zolia) s imenom susjednog mu Novakovića (Nouazolic) čije se ime može čitati i kao Nouazolia tj. Nova Zeba. Ako bi oba grada doista u svom imenu na Merkatorovoj karti imali riječ zolia, onda bi grad Zebu mogli označiti kao stariji u odnosu na Novaković (dan. Štulića kulu). Njegovo ime svakako se krije i u imenu SKELBAR kojim biskup Glavinić naziva utvrđenje u susjedstvu Mogorića 1696. god.
Njegovi posjednici mogli su možda biti iz plemena Mogorovića čije se plemensko središte nalazilo nedaleko od ovog grada, ali za to nemamo potvrde u sačuvanim ispravama.
Iz već spomenutih razloga nedavnih vojnih djelovanja u ovom dijelu Like nisam bio u mogućnosti obići niti položaj ovog grada i rekognoscirati njegove moguće ostatke koji bi nam rekli nešto više o njemu. S obzirom na priličnu udaljenost lokaliteta od današnjih naselja može se pretpostaviti da takvih njegovih ostataka ima.
MOGOROVIĆ (MOGORIĆ)
I ovom gradu ime se sačuvalo u imenu današnjeg sela u obliku Mogorić. Položaj ovog grada danas je lokalnom stanovništvu poznat pod imenom Popovića gradina (631m nm), a nalazi se na samim sastavcima riječica Kovačice i Jadove. Ovaj grad spominje se osim na Merkatorovoj karti, gdje mu je ime zabilježeno u obliku Mogorović (Mogorouic) što i je ime tog plemena, i u popisu utvrda što su ih 1577. god. svojim četama zaposjeli Turci. U ovoj ispravi ime grada se javlja u kraćem obliku Mogorić koji su i prije dolaska Turaka upotrebljavale neke porodice plemena Mogorović kao svoj patronim. Ovaj grad bio je središte naselja koje je činilo cjelinu s naseljima Mogorovića oko grada Ribnika, o kojem će biti riječi kasnije u ovom radu, čineći im istočnu granicu. Ovaj podatak mogao bi ići u prilog tome da grad Zebu treba promatrati izvan posjeda Mogorovića unatoč njegovoj blizini njihovu plemenskom središtu. Rekognosciranjem terena u lipnju 2000. god. utvrdio sam da na položaju ovog grada Popovića gradini nisu sačuvani znatniji ostaci grada što i ne treba čuditi s obzirom da se nalazi gotovo u središtu današnjeg naselja nedaleko ceste pa je bio dobar izvor građevinskog materijala lokalnom stanovništvu. Na nekadašnje središte velikog plemena danas podsjećaju mjestimični nalazi žbuke i možda jedan masivnim kamenim blokovima građen zid, danas jedva primjetljiv od vegetacije i obrušenog materijala nekadašnjeg grada. Unatoč oskudnim ostacima ziđa vidljivo je da se ulaz u grad nalazio uz branič kulu kao kod još nekoliko gradova u Lici i Krbavi (Počitelj, Podlapac, Mrsinj, Ostrovica Buška, Komić…)
SLIVNIK
Tlocrt 5. Slivnik (Szatanek)(2014)
Ovaj grad zabilježen je 1359. god. u sudskoj ispravi kada se u njemu spominje CVITAK, brat Diminoslavov, plemeniti gradokmet ličkog župskog grada Počitelja, koji je vršeći službu pristava rotnog stola izvršio neke nepravilnosti. U njegovu podgrađu početkom XVI. st. kao svjedoci u sudskoj raspravi spominju se plemenite porodice iz 16 kuća što nam svjedoči o veličini naselja.
Njegovi graditelji najvjerojatnije su plemeniti gradokmetovi župskog grada Počitelja kojima je pripadao i Cvitak u vezi s kojim se grad prvi put spominje. Merkator na svojoj karti Slivnik (Sliunic) postavlja pored same rječice Jadove između Mogorovića i Zebe u pravcu Ribnika. Ovakvoj Merkatorovoj lokaciji Slivnika prema Pavičiću odgovarali bi ostaci zidova na lokalitetu “Šupljara” (639m nm) u današnjem selu Pavlovac. Tu se na strmom položaju iznad prirodne pećine koja je mogla služiti kao ulaz nalaze temelji okrugle kule kojoj je prema Brunšmidu vanjski promjer u smjeru istok – zapad iznosio oko 14m, a u pravcu sjever – jug oko 10m. Na južnoj strani stijene desno od ulaza u pećinu vidljivi su tragovi žbuke, a tu su se sačuvali ostaci nekog zida paralelnog s poprečnom osi pećine. Na sjevernoj strani pećine Brunšmid je također vidio mali polukružni zid koji je zatvarao i onako teški prilaz utvrdi, danas se ostaci tog zida jedva da zamjećuju. I u samom prostoru pećine nalaze se ostaci zidova koje nije moguće protumačiti bez potpunijih podataka koje mogu dati samo arheološka iskopavanja. Ostaci nekog zida zapažaju se i na izlazu iz pećine s njene sjeverne strane. Ovaj relativno velik broj sačuvanog ziđa koje se nalazilo u neposrednoj vezi s pećinom navodi na gore spomenutu mogućnost da se ovdje radi o ulazu, ako ne u sam grad onda barem na njegov najviši dio, branič-kulu. Pavičić spominje da je grad bio prostran i čvrst i da mu je pristup zatvarao polukružni zid, dok Brunšmid spominje obzid oko cijelog brijega. Tragove ovog zida možemo vidjeti u razasutim fragmentima zida na južnoj padini brda. Na susjednoj glavici nalaze se ostaci srednjevjekovne crkve iz čega Pavičić zaključuje da se ovdje nalazilo središte slivničkog naselja. Istraživanje ovog lokaliteta i možda razriješenje odnosa ziđa i stijene s pećinom dalo bi moguće odgovore na slična pitanja na nekim drugim lokalitetima istog vremena u Lici gdje se također živa stijena koristi kao sastavnica fortifikacije objekta.
U ispravi iz 1577. god. među gradovima koje su zaposjeli Turci spominju se i dva grada Vrepca; u ovom drugom Vrepcu možemo možda vidjeti Slivnik ili se on u istoj ispravi krije pod imenom drugog Mogorića. Osobno bih Slivnik tražio pod imenom drugog Mogorića, a argumente za to nalazim u činjenici da je relativno bliži Mogoriću nego Vrepcu, a i između njegovih i ostataka grada Vrepca nalazi se još lokalitet «Kulina« na kojem vidim drugi Vrebac iz spomenute isprave. Sve nedoumice oko toga koje gradove trebamo tražiti pod poduplanim imenima (Barlete, Vrebac, Mogorić i Novak) razriješila bi arheološka istraživanja nekog od njih.
RADUČ
Ovaj grad stajao je u susjedstvu grada Lovinca na brdašcu, danas zvanom Gradina (639m nm) na sastavcima Radučice, Grginca i Mićina potoka u današnjem zaselku sela Raduč, Lipaću.
Njegovi graditelji bili su iz plemena Mogorovića možda baš Hreljci iz hiže Petričevića koji su ovdje u Raduču bili posjednici. Iz ove porodice sigurno je bio i senjski sudac Jakob iz Raduča koji se u Senju spominje u XIV. st.. Prvi pisani spomen samom gradu je isprava iz 1577. god. u kojoj su spomenuti i ostali gradovi koje te godine zaposjedaju Turci. Nalazimo ga i na Merkatorovoj karti 1627. god. gdje se navodi kao Raduc.
U vrijeme turske vlasti grad se spominje kao središte jednog od vojvodstava turskih martoloza, a potpadao je pod bega u Ribniku.
Tlocrt 6. Raduč (Kukuljević)
Grad se sastojao od okrugle branič-kule nasuprot koje je stajala druga četvrtasta kula i okolnih zidova koji su je okruživali kako to lijepo vidimo na tlocrtu Ivana Kukuljevića iz sredine XIX. st.. Danas na samom vrhu brda nalazimo temelje okrugle kule, zidno platno može se pratiti djelomično u temeljima, djelomično samo uz pomoć konfiguracije terena, a ponegdje se linija kojom je teklo zidno platno ne može sa sigurnošću utvrditi. Tragove četvrtaste kule nisam pronašao, ali bi eventualna arheološka istraživanja samog podnožja branič-kule dala odgovore i o smještaju četvrtaste kule u prostoru i o postojanju mogućih drugih objekata unutar bedema. Prema vidljivim tragovima grad je bio prilično prostran.
KUKLJIĆ
Ostatke ovog grada nalazimo na brdašcu (612m nm) pored rijeke Like u današnjem selu istog imena nedaleko Metka, u zaselku Vuletići. Pisanih spomenika niti o ovom gradu nemamo. Nalazimo ga jedino na Merkatorovoj karti (Cuiec) gdje je smješten između Počitelja i Raduča, nešto jugozapadnije od Metka. Posjednici u naselju i najvjerojatniji graditelji grada bili su iz istoimene hiže plemena Mogorović. Ivan Devčić naziva ga Bartakgradom jer da ga je sazidao Bartak, stric Gjorgjev, nakon što se, predavši upravu imanja oko grada Kamička u dolini rijeke Krke u zaleđu Skradina svom bratu Gregoru, preselio u Liku.
Tlocrt 7. Kukljić (Szatanek) (2011)
Sačuvani ostaci grada pokazuju nam da se grad kao i neki drugi gradovi u Lici sastojao od okrugle kule, koja je sačuvana u visini od 1m i koristi se kao tor za ovce, i zida koji je opasivao kulu. Od ovog zida sačuvani su samo temelji u tolikoj mjeri da se prilično sigurno može pratiti kuda je išao zid. Ovaj zid vjerojatno se spajao s kulom (K) na sjeverozapadnoj strani čineći tako nastavak prirodne zapreke pristupa koju sa sjevera čini stijena na kojoj je podignuta kula. U tom sjeverozapadnom uglu okolnog zida ukazuje se mogućnost postojanja manje kule ili nekog drugog manjeg objekta.
POČITELJ
Najraniji spomen imena Počitelj nalazimo u ispravi iz 1263. god. kojom posjednik na tom tlu Petar Tolimirović mijenja svoj posjed ili udio u posjedu za četiri posjeda u sjeveroistočnom dijelu župe. Čitava ova razmjena izvršena je na molbu kraljevu koji je želio središte ličke župe, koje se do tada nalazilo u krajnjem njenom dijelu, smjestiti u njeno središte. Tu je onda izgrađen grad čija se gradina (741m nm) uzdiže iznad zaselka Vuksanova varoš u današnjem istoimenom selu nedaleko Gospića. Brežuljak na kojem se smjestio grad dio je velebitskog masiva, a sam grad bio je pristupačan samo s velebitske strane, kako navodi Devčić.
Tlocrt 8. Počitelj (Kukuljević)
Ovaj među najvećim burgovima u Lici sastojao se iz dvije zgrade i gradskog platna. Veća građevina (A) prema mjerama koje donosi Devčić imala je dimenzije 13.5×7.3m i bila je podjeljena na dvije prostorije te je još početkom XX. st. Devčić vidio tragove vrata i prozora. Zid je u temelju imao 1.8m debljine da bi se kasnije suzio na 1.5m. Unutrašnji zidovi bili su porušeni, a vanjski prilično očuvani do 8m visine. Nedaleko od ove građevine na 4m udaljenosti Devčić je vidio ostatke zdenca. Tu uz veću građevinu Devčić je vidio i ostatke druge manje zgrade (B) veličine 10x4m. Od ove zgrade na zapad vodio je zid duljine 17m koji je opasujući zgrade činio dvorište veličine oko 34m2 da bi se sa većom građevinom spojio na njenoj jugoistočnoj strani. Ovo gradsko platno debelo je 1.5m, a mjestimično ga Devčić vidi u visini i do 5m. Na sjeveru ispred gradskog platna ostaci su treće četvrtaste zgrade dimenzija 12x6m.
Nedavnim obilaskom grada utvrdio da grad ima poligonalni oblik. U sam grad ulazilo se kroz uski pravokutni koridor u kojem možemo vidjeti možda manje podgrađe. Na sjeveru dominira još prilično velika ruševina pritesanim kamenom građene pravokutne branič-kule koja je prema Miletiću dimenzija 16,8×8,8m, dok nam Zorislav Horvat daje dimenzije 12,25×8,8m. Najbolje je sačuvan istočni, a najlošije zapadni zid
Zaobljeni uglovi gradskog platna, kako ih vidimo na Kukuljevićevu tlocrtu, i kvadratna kula koju možemo vidjeti u manjoj pravokutnoj građevini iz Devčićeva opisa mogli bi upućivati na kraj XIII. st. kao vrijeme gradnje grada, ova datacija vremenski bi se poklapila s vremenom prvog spomena imena Počitelj u srednjevjekovnim ispravama, 1263. god..
Počitelj je bio vrlo značajan grad u ličkoj župi, u njemu se 1334. god. spominje knez Gjuro Vlatković, a već 1345. god. u vlasništvu je cetinskog kneza Ivana Nelipića. God. 1371. knez počiteljski i buški bio je Petar de Bellanti. U vrijeme pokreta hrvatskih velikaša protiv ugarske kraljice Marije gospodar Počitelja je Ivan od Paližne, prior vranski. U ovom gradu 1387. god. zatočeni su ugarski velikaši pristalice spomenute kraljice. Nakon oslobođenja ovih zarobljenika gospodari grada su od 1393. – 1527. god. krbavski knezovi Kurjakovići. Od 1479. god. Počitelj je u vlasništvu kneza Ivana Karlovića, Turci su Počitelj osvojili vjerojatno prije 1522. god. kada se grad u ugovoru između Ivana Karlovića i Nikole Zrinskog iz te godine uopće ne spominje. Turci ga svojim četama zasigurno zaposjedaju 1577. god. o čemu svjedoči isprava iz te godine.
MEDAK
Spomen naselju ovog imena nalazimo u ispravi iz 1439. god. kada se u njemu spominje posebna hiža plemena Mogorović (Miklouš Juranić od hiže Metka). Ovaj grad nalazimo i u ispravi iz 1577. god. koja popisuje ličke gradove koje su Turci zaposjeli svojim četama. Pod turskom upravom u gradu je bilo središte jednog od vojvodstava ribničkog kotara.
Na Merkatorovoj karti ucrtana su dva naselja Medak (Medac i Medac Nouo). Pavičić smatra da se radi o plemićkom dijelu naselja na desnoj obali Like u kojem je podignut i grad i o kmetskom dijelu naselja na lijevoj obali Like.
Ovaj grad bi prema Pavičićevu opisu trebalo traziti na omanjem brežuljku Velaguša (612m nm) nedaleko utoka Glamočnice u rijeku Liku gotovo u samom središtu današnjeg naselja. Danas ostataka ovog grada gotovo da i nema. Na samom sljemenu brda može se primjetiti jedan zid duljine 22m koji blago zavija i ide smjerom jugozapad-sjeveroistok. U nedavnom Domovinskom ratu na ovom položaju bilo je zapovjedno mjesto JNA koje je presjeklo i uništilo dio vanjskog bedema koji je postao vidljiv upravo zahvaljujući tim zemunicama.
Na podrucju danasnjeg sela Medak postoji i druga gradina na istoimenom brdu (693m nm). Na ovom položaju nalazimo ostatke grada u kojima vrlo vjerojatno mozemo vidjeti ostatke grada kojeg na svojoj karti Merkator naziva Medac Nuovo.
Jedini meni poznati tlocrt ovog grada također nam je napravio Ivan Kukuljević u XIX. stoljeću. Na tom tlocrtu grad je prikazan kao vrlo prostran. Na samom sljemenu brda nalazila se je okrugla kula (A) čije temelje danas možemo vrlo lako vidjeti. Ulaz u kulu nalazio se preme ovom tlocrtu na zapadnoj njenoj strani. Uz kulu na njenoj sjevernoj strani bio je prislonjen poligonalni objekt (B) u kojem mozda treba vidjeti konak i cije ostatke danas takodjer mozemo zamjetiti uz kulu. Arheoloska iskopavanja ovog dijela grada vjerojatno bi nam otkrila potpuno sacuvane temelje ovih dvaju objekata. Osim ova dva objekta na lokalitetu je vrlo dobro sacuvan jugoistocni unutrasnji bedem (C) od prolaza izmedju zida i konaka pa do ugla koji on cini sa zidom okomitim na njega koji je vodio da malog cetvrtastog objekta (D) kojem danas nisam uspio pronaci trag. Sam ugao koji su cinila ova dva zida otkrila bi nam tek arheoloska iskopavanja. Čitavo brdo bilo je opasano bedemom kojem danas ne nalazimo vidljivih tragova na padinama brda.
Tlocrt 8. Medak Nuovo (Kukuljević)
Već sam spomenuo da u ovim drugom gradu na području današnjeg sela Medak vjerojatno treba traziti lokalitet koji je Merkator oznacio na svojoj karti kao Novi Medak. Tko je podigao ovaj grad teško je reći, ali to što se grad ne javlja u srednjevjekovnim ispravama i cinjenica da mu prvi spomen nalazimo upravo na Merkatorovoj karti mogla bi govoriti u prilog tome da su mu graditelji bili Turci. Grad svojim tlocrtom podsjeća na druge turske gradove u Lici (Perušić, Štulića kula, Udbina), ali tek bi arheološka iskopavanja pokazala da li su grad podigli Turci ili je na ovom lokalitetu i ranije postojalo neko utvrđenje. Također, takva bi nam istraživanja mogla dati odgovor na pitanje međusobnog odnosa lokaliteta Velaguša i Medak.
RIBNIK
Središte doturskog Ribnika nalazilo se u okuci Like gdje je i središte današnjeg sela ovog imena. Ovdje su na otočiću što ga čini Lika sa svojim rukavcem Mogorovići podignuli grad koji je gotovo s tri strane bio optočen vodom. Danas ovaj otočić stanovništvo zove Crkvina.
Grad se spominje prvi put 1469. god. kao “grad na Gornjoj Lici “. Grad se javlja i 1577 god. u popisu gradova koje su Turci zaposjeli, ali ovdje se već zove Ribnik.
Za turske vlasti Ribnik je središte kotara kojem pripadaju vojvodstva u Metku, Raduču i Lovincu. U gradu stoluje beg sa dva do tri age što nam govori o njegovoj važnosti.
Danas na rečenom otočiću nema tragova nekadašnjem gradu što je razumljivo jer je svojim položajem u središtu naselja dobro poslužio kao izvor građevnog materijala lokalnom stanovništvu. Na mjestu gdje Pavičić spominje okrugli toranj danas je vidljiv kružni zemljani nasip koji zatvara okrugao prostor unutar zemljanog nasipa mogli bi se nalaziti temelji tornja ili pak temelji ribničke doturske crkve koja se nalazila uz grad. Osim ovog nasipa o nekadašnjem postojanje grada svjedoči i opkop koji je odvajao otočić od kopna i u koji je pred opasnost puštana voda rijeke Like čineći tako dodatnu obranbenu prednost grada. Danas je taj opkop zarastao u šaš i njegova dubina je umnogome manja od one koja je morala biti u srednjem vijeku. Kako je grad mogao izgledati, donosi nam austrijski krajiški tlocrt grada koji se čuva u bečkom ratnom arhivu.
U grad se ulazilo preko mosta koji je spajao otočić s obalom. Rubovi otočića uz ulaz bili su utvrđeni bedemom kojem danas nema traga kao niti jednom od opisanih uređaja na ulazu u grad. Njihove temelje mogla bi nam pokazati samo arheološka iskopavanja terena.
BILAJ (BELAJ)
Ime ovog grada sačuvalo se u imenu današnjeg naselja ispod njegovih ostataka. Grad se nalazio na brdu «Gradina« (640m nm) na desnoj obali rijeke Like nedaleko njenih sastavaka sa Jadovom. Tu se nedaleko grada nalazio brod preko Like koji je čuvao ovaj grad.
Pisani spomenici o njemu postoje od sredine XV. st. iz kojih je vidljivo da se pod samim gradom razvilo trgovište čiji nam položaj pokazuje srednjevjekovna crkvina. U istim ispravama kao svjedoci navode se i neki građani varoši porijeklom iz različitih krajeva što jasno pokazuje trgovački i prometni značaj Bilaja. Posjednici grada bili su Mogorovići iz hiže Tvrtković. God. 1451. podban Tomas Tvrtković u ispravi kojom ga odstupa banu Petru Thallovczu grad zove svojim. U istoj ispravi on se obvezuje na službu banu za sve vrijeme dokle ovaj posjeduje susjednu OSTROVICU. Možda se prema ovome može zakljućiti da je grad podigao ili sam Tomas ili njegov otac Tvrtko. God. 1509. u posjedu grada je Ivan Karlović koji ga vjerojatno kupio od Tvrtkovića.
Tlocrt 9. Bilaj (Gj. Szabo)
Od grada se do danas sačuvalo vrlo malo, a i to malo u nedavnom ratu, kada se Bilaj nalazio na prvoj liniji obrane, dodatno je oštećeno. Nekadašnji izgled grada pokazuje nam tlocrt iz bečkog ratnog arhiva. Grad se sastojao od osmerokutne kule, koja na tlocrtu kojeg nam donosi Szabo ima petrokutni tlocrt (C) čiji je šiljak bio okrenut najslabijoj strani. Do ove glavne kule bio je podignut konak (B) koji se zajedno s kulom nalazio u unutrašnjem dvorištu (A) koje je zatvarao zid od unutrašnjeg ulaza do kule. Cijelo ovo unutrašnje dvorište bilo je opasano gradskim platnom zatvarajući tako predgrađe. Ovakvim tlocrtom veoma je sličan nedalekom NOVOM.
Danas su sačuvani nadzemni ostaci branič-kule, ali danas isto tako znamo da je ona ima osmerokutni tlocrt. Od zidova koji su okruživali grad sačuvalo se je vrlo malo vidljivih ostataka, ali na sjevernoj strani ispod samog položaja kule konfiguracija terena pokazuje da zemlja skriva ostatke zidova koji su zatvarali dvorište A na Szabinom tlocrtu. Od zidova vanjskog obruča koji su zatvarali dvorište E nisam primjetio ostataka, ali to i ne čudi jer bi se ti zidovi trebali nalaziti u neposerdnij blizini današnjih kuća oko «Gradine» ili čak i u samim njihovim dvorištima i temeljima. Ovaj grad također bi arheološki obrađen pružio vrijedne podatke za istraživanje srednjevjekovnih gradova na području Like.
BARLETE
U današnjem istoimenom selu istočno od Gospića nalazimo škrte ostatke ovog grada, narod ih zove “Županska gradina”. Grad je bio podignut na stijeni na vrhu manjeg brda ( 630m nm ).
Tlocrt 10. Barlete (Kukuljević)
Grad je imao četvrtast tlocrt dimenzija 10x8m debljine zida 1.5m kako to opisuje Szabo. Od ove četvrtaste građevine danas su sačuvani samo sjeverni i istočni zid u dužini od 5m, dok je južni zid dosta zarušen i vide mu se samo temelji. Na sjevernoj strani teren se strmo ruši ispod samog zida kula pa se može pretpostaviti da je kula imala ulogu branič-kule. Plato koji nastaje ispod kule izrazito je ravan, ali se na njemu ne primjećuju tragovi ziđa. Na padinama neposredno ispod kule mjestimično se vide tragovi zidova koje nije moguće povezati sa samom kulom, to bi se moglo učiniti tek raščišćavanjem terena i arheološkim sondiranjem samog položaja kule i platoa ispod nje što bi dalo cjelovitu sliku tlocrta grada.
O samom gradu nalazimo vrlo malo spomenika iz vremena prije Turaka. Iz onih koje imamo saznajemo da su u XV. i poč. XVI. st. posjednici u Barletama bili Kurjakovići koji su vjerojatno još u XIV. st. kao Gušići kraljevom darovnicom stekli svoj dio. Osim njih ovdje su svoje posjede imali i Petričevići iz plemena Mogorovića koji su bili iz neposrednog susjedstva. God. 1509. Barlete pripadaju Ivanu Karloviću kao i većina ličkih gradova. U popisu gradova koje su 1577. god. zaposjeli Turci spominju se dva grada Barlete. Pavičić misli da se pod jednim skriva zapravo susjedna Ostrovica koja se izričito ne spominje u rečenom popisu. Moje mišljenje je da se pod imenom druge Barlete krije zapravo grad Petričević, o kojem će biti riječi pod idućim naslovom.
PETRIČEVIĆ
U selu Barlete Fras navodi i drugu kulu koju narod zove “Krmpotića kula”. Ovu kulu spominje i Gjuro Szabo. Danas u ovom selu Barlete nije poznato gdje bi se ta kula mogla nalaziti. Moje mišljenje je da ostatke ove kule trebamo tražiti na lokalitetu “Kulina” (578m nm) nedaleko zaselka Zavođe Barletsko. Ovaj lokalitet nije daleko od zemljišta «Jagodnjak« i «Brda« na koja Pavičić smješta dotursko selo Petričevići, tome treba dodati da većina stanovnika zaselka Zavođe Barletsko nosi prezime Krmpotić. Iz svega navedenoga nije teško zaključiti gdje se mogla nalaziti “Krmpotića kula”, a također možemo s velikom sigurnošću reći da je ova kula zapravo srednjevjekovna utvrda Petričević koju je podigla istoimena porodica iz plemena Mogorović. Pavičić je mišljenja da je grad podignut poslije god. 1509. pred sam dolazak Turaka.
Merkator na svojoj karti grad (Petrigeuic) postavlja između Vrepca i Barleta zamijenivši ovim gradovima položaje, i na Forlanijevoj karti iz 1570. god. grad se spominje u iskrivljenom obliku. Stjepan Gunjača ime na Merkatorovoj karti čita kao Petrova Gora što nije ispravno jer se naselje takvog imena na ovom području u dotursko vrijeme ne spominje.
Prilikom obilaska terena u ljeto 2000. god. zbog opasnosti od miniranog terena nije mi bilo moguće obići i ovaj grad.
VREBAC
U središtu današnjeg sela Vrebac nedaleko prapovijesnog lokaliteta Stražbenice na lokalitetu “Gradina” (604m nm) podignut je ovaj grad čijih ostataka danas tu ne nalazimo jer ih je prekrio suvremeni spomenik palim borcima NOR-a sela Vrebac, Pavlovac i Zavođe. Tlocrt Ivana Kukuljevića iz sredine XIX. st. prikazuje ga kao okruglu kulu opasanu s dva prstena bedema.
Iz doturskih vremena o njemu nema pisanih spomenika. Spominje ga jedino popis utvrda koje su Turci 1577. god. zaposjeli, u njemu se on spominje kao susjedan onim u Barletama. Biskup Glavinić za njega kaže da se uzdiže na visoku brdu koje oplakuje Jadova. U podnožju Stražbenice između nje i srednjevjekovne gradine ostaci su srednjevjekovne crkvine koja nam pokazuje gdje se nalazilo središte tadašnjeg Vrepca.
Tlocrt 11. Vrebac (Kukuljević)
PAVLOVAC (KULINA)
Pod ovim imenom opisati ću lokalitet “Kulina” (600m nm) u selu Pavlovac nedaleko Vrepca na desnoj obali Jadove. Ovu gradinu spominje i Fras navodeći da u selu Pavlovac postoje dvije gradine koje narod zove Šupljara i Zorojeva glavica (koja je najvjerojatnije crkvina srednjevjekovne pavlovačke crkve).
Danas su od ovog grada sačuvani temelji okrugle kule, na samom vrhu glavice, koji su većim dijelom pokriveni zemljom čineći tako poveći humak na samom vrhu glavice. Lice zida vidljivo je samo sa nižeg terena sjeverno od kule. Fragmenti okolnog zidnog platna koje je opasavalo kulu najbolje su sačuvani na zapadnoj strani, gdje su danas djelomiočno uklopljeni u suhozid koji čini ogradu posjeda lokalnog stanovništva.
U ispravama prije dolaska Turaka nemamo pisanog spomena ovom gradu, možda potvrdu njegovog postojanja možemo vidjeti u popisu iz 1577. god. u kojem su zabilježena dva grada Vrepca i u kojem pod imenom drugog Vrepca možemo možda vidjeti ovaj grad.
Zapadno od Bilaja i Ribnika u porječju Novčice, Bogdanice i Bužimnice u dotursko vrijeme ležalo je nekoliko naselja sa tvrdim gradovima.
RAJČIĆ
Na brdu (564m nm) više okuke rijeke Novčice nedaleko sela Lipe Devčić je 1908. god. vidio ostatke grada čiji su se temelji dobro vidjeli. Grad je bio okrugla građevina promjera 7m, debljine zidova 2.16m, čija je mjestimična visina dosezala i 1.3m. Na jednom uzdužnom zidu Devčić je vidio puškarnice koje idu prema tamnici (podrumu). Naokolo grada bio je zid koji se mjestimice mogao vidjeti. Ovdje je, u koritu potoka koji izvire ispod, grada Devčić vidio ogromne ploče, ostatke prelaza preko potoka.
Isti ovaj lokalitet spominje i Pavičić navodeći da se u selu Lipe na nekadašnjem području doturskog sela Čehović nalaze nekakvi temelji kako on kaže vjerojatno nekadašnje čehovićke crkve.
Narod, kaže Devčić, okolinu grada naziva “Rajčić” . Toponim tog imena i danas nalazimo u selu Lipe istočno od Gospića. O ovom lokalitetu znanom i kao “Gradina” danas je moguće reći samo toliko da se tu doista nalaze temelji neke građevine, ali kakve je prirode ona bila, utvrdbena ili sakralna, to nije moguće sa sigurnošću reći. Spomena ovom gradu u poznatim ispravama nema. Nije sigurno ni da mu spomen trebamo vidjeti na Merkatorovoj karti pod imenom CEBISIC iako je to ime fonetski vrlo slicno imenu doturskog sela kako ga navodi Pavičić.
NOVI
Na brdu “Kalaura” (600m nm) pokraj crkve u Ličkom Novom nalazi se ruševina ovog nekad slavnog grada.
U spomenicima se Novi javlja početkom XV. st. kada ga nalazimo u posjedu Ivana Frankopana. Posjed su Frankopani svakako stekli darovnicom u XIV. st., a oni su na njemu početkom XV. st. podigli grad. Područje grada prije ove darovnice Frankopanima bilo je jobagionski posjed o čemu nam svjedoči činjenica da kasnije kao posjednike osim Frankopana nalazimo i plemenite porodice pr. Čipčiće u ispravi 1503. god. God. 1437. diobom Frankopana grad je pripao Dujmu Frankopanu u čijem posjedu ga nalazimo i 1449. god.. Grad je Dujmu nanovo potvrđen kraljevim darovnicama god. 1453. i 1464.. Nedugo nakon posljednje potvrde grad Novi uslijed razmirica među Frankopanima prelazi u ruke kralja Matije koji ga daruje Žarku Draživojeviću, poljičkom vojvodi, za njegove ratne zasluge oko rijeke Cetine i gornje Une. Sačuvala nam se isprava koju vojvoda Žarko piše 1488. god. u ovom gradu nedugo kako ga je stekao. U toj ispravi on spominje kraljevu darovnicu koju naziva novom. Kao i većina ličkih gradova i Novi je 1509. god. u vlasništvu bana Ivana Karlovića.
Tlocrt 13. Novi (Szabo)
Izgled grada možemo vidjeti na tlocrtu iz bečkog ratnog arhiva što nam ga donosi Gjuro Szabo. Prema njemu unutrašnji grad imao je tlocrt nepravilnog peterokuta. Unutar ovog nutarnjeg grada (citadele) nalazila se kula čije ostatke možemo vidjeti u polukružnom zidu (v=110 cm) na zapadnom kraju citadele. Na suprotnoj istočnoj strani platoa nalazio se konak (B) čije temelje danas skrivaju zemljani grudobrani pješačkih rovova iz nedavnog rata. Na ovaj konak naslanjala se je dvorska kapelica (C) četvrtastog tlocrta (3x3m) s polukružnom apsidom na istoku. Ispod ove citadele nalazilo se podgrađe opasano zidovima kojima danas ne nalazimo traga. Na istom tlocrtu na sjevernoj strani grada nalazilo se također omanje predvorje (E) s nekom kapelicom ispred njega (F). Niti ovim objektima danas nema vidljiva traga. Osim ovdje opisanog stanja objekata na platou unutrašnjeg grada vidljivi su i fragmenti zidova koje se zasada ne može povezati sa objektima. Glavinićev opis iz 1689. god. za ovaj grad kaže da je čvrsto građen debelim i visokim zidovima koje opasuje jak bedem. Glavinić na gradu spominje pet kula. U grad se je ulazilo s juga preko blage padine, danas od ulaza nije sačuvano ništa kao niti od vanjskog platna vidljivog na tlocrtu što ga donosi Szabo. Glavni uzrok ovome nedostatku tih dijelova grada vidim u njegovu položaju u samom središtu današnjeg sela gdje je bio dobar izvor građevinskog materijala.
Istraživanja ovog grada pokazala bi vjerojatno sve faze u njegovu razvoju, jer očito je da je on bio više puta pregrađivan i prilagođavan zahtjevima različitih načina ratovanja. Polukružni zid koji danas čini najsačuvaniji dio grada mogao bi biti zid apside dvorske kapele.
BOGDANIĆ
Ostatke ovog grada valja tražiti na području sela Smiljan istočno od Gospića. Tu se i danas nalazi selo ovog imena, a iznad njega i istoimeno brdo (651m nm) na čijem samom vrhu nalazimo samo tragove nekadašnjeg grada. Jedino što upućuje da se ovdje nalazio grad je povisoki zemljani humak koji se naglo izdiže s platoa čineći sam vrh brda. Po padinama ovog humka nalazimo pritesano kamenje koje se nekada nalazilo u zidovima ovoga grada. Prema obliku humka grad se vjerojatno sastojao od okrugle kule čije temelje on sada skriva. Iako nema vidljivih tragova da je i sam plato bio utvrđen, tu mogućnost ne bi trebalo isključiti jer takvim svojim tlocrtom grad bi bio sličan nekim poznatim gradovima sličnog tlocrt (Perušić, Štitar, Kukljić, Raduč, Štulić kula…), a to nam potvrđuje i tlocrt Ivana Kukuljevića iz XIX. st. na kojem je grad prikazan kao okrugla kula opasana zidom koji zatvara unutrašnje dvorište i sve to opasano još jednim vanjskim bedemom kojem danas ne vidimo traga.
Ovaj grad prvi se put spominje dosta kasno, tj. tek u opisu Like biskupa Glavinića 1696. god. U tom popisu na ovom području on navodi četiri grada: SMILJAN, BUŽIM, KRČMAR i BOGDANIĆ. Jedan od ova posljednja tri je i onaj drugi Smiljan koji se spominje u popisu gradova što su ih Turci zaposjeli 1577. god..
Samo ime grada vjerojatno nam govori tko mu je bio graditelj i posjednik. Grad je pripadao plemenitoj porodici Bogdanić koja se spominje na tom zemljištu, a potomke joj i danas nalazimo u Gackom polju.
KRČMAR
Ovaj grad koji također spominje samo Glavinićev opis Like 1696. god. nalazio se na današnjem brdu istog imena (773m nm) koje se izdiže iznad župne crkve Majke Božje Karmelske i seoskog groblja. Danas mu ne nalazimo tragova pa mu opis moramo temeljiti na tlocrtu što ga je sredinom XIX. st. načinio Ivan Kukuljević. Na tom tlocrtu vidi se nekoliko razbacanih zgrada četvrtastog tlocrta i dva kružna objekta. Manji kružni objekt mogla bi biti cisterna za vodu koju je takav grad svakako morao imati da bi mogao izdržati dugotrajniju opsadu. U većoj kružnoj građevini možemo vidjeti kulu. Dvije spojene građevine na samome sjeveru platoa mogle bi biti konak. Druga dva kvadratna objekta ne mogu se prepoznati, možda bi u većem od njih trebalo vidjeti ulaznu kula, ali ovo je, kao i sve ranije rečeno o ovom gradu, samo pretpostavka koju bi mogla potvrditi samo arheološka sondiranja na terenu.
SMILJAN
Ovaj grad podignut je na istoimenom brdu (608m nm) u zaselku Milkovića varoš pored puta za selo Rastoka. Ovaj grad kao i ostali na ovom području uslijed nedostatka srednjevjekovnih isprava s ovog zemljišta spominje se samo u opisu Like biskupa Glavinića 1696. god..
Prema tlocrtu koji je napravio smiljanski župnik Juraj Kovačević negdje početkom prošlog stoljeća grad se sastojao od okrugle kule i zidnog platna koje ju je izlazeći iz nje okruživalo tvoreći lako branjiv prilaz samom ulazu u kulu. Danas se na ovom lokalitetu mogu vidjeti samo tragovi okrugle kule dok zidu koji je izlazio iz nje nisam vidio traga.
Unutar ovog grada vjerojatno se nalazila crkva B.D.M. (Sancta Dominica) koju spominju spisi u XVI. stoljeću.
BUŽIM
Na samom ulazu u današnje selo Bužim s desne strane ceste nalazi se lokalitet “Gradina” (652m nm). To je položaj srednjevjekovnog grada Bužima. O ovom gradu nemamo pouzdanijih podataka prije dolaska Turaka, a prvi mu spomen nalazimo tek kod biskupa Glavinića 1696. god. u njegovom opisu Like prilikom vizitacije nakon oslobođenja od Turaka.
Grad je imao tlocrt nepravilnog četverokuta sa kružnom kulom u sjeverozapadnom uglu. Pristup gradu bio je dodatno utvrđen polukružnim bedemom. Današnje stanje grada je vrlo ruševno, žbuka je mjestimično popustila pa se kamenje izvaljuje na sam dodir. Unutrašnja podjela grada kako se vidi na tlocrtu danas nije uočljiva jer je lokalitet veoma zarastao. Raščišćavanje terena izneslo bi na vidjelo vjerojatno bogatije ostatke grada od onih nekoliko uglova nekadašnjih prostorija koje sam mogao uočiti prilikom obilaska terena u ljeto 2000. god..
Tlocrt . Bužim (Kukuljević)
BUDAK
U selu Mušaluk sjeverno od Gospića na lokalitetu zvanom « Stari Budak « (654m nm) nalaze se ostaci kule koju narod naziva “Bešića kula”. Ova kula svojim položajem odgovara položaju grada Budaka kaka ga opisuje biskup Glavinić 1696. god. prilikom vizitacije Like. Glavinić grad opisuje kao visoku zgradu u obliku tornja sa tri kata, dok je Emilij Laszowski primjetio nešto zidova gradskog platna na istočnoj, zapadnoj i južnoj strani koji su debeli do 2m.
Gradu je bila prizidana okrugla kula. Unutar grada Laszowski je također vidio tragove dviju cisterni (?), a po zidovima je uočavao puškarnice.
Danas na tom mjestu nalazimo rečenu kulu čiji promjer iznosi 620 cm. Na južnoj strani kule sačuvale su se dvije puškarnice. Na sjevernom dijelu kule moguće je primjetiti izdanke zida koji izlaze iz kružnice. Ti izdanci mogli bi činiti ulaz u kulu. Na istoku kule nailazimo na sporadičnu pojevu žbuke po razbacanom kamenju. Mjesta pojave žbuke mogu se svesti na jednu liniju što može upućivati na tragove zidnog platna koje je vidio Laszowski. Postojanje ovog zida potvrđuje i tlocrt Ivana Kukuljevića. Tragove drugih objekata koje spominje Laszowski nisam mogao pronaći.
Graditelji i posjednici ovog grada nisu nam poznati. Možda ih možemo vidjeti u plemenitoj porodici Čavlić koja se spominje 1521. god. u selu Podslunj koje se navodi na ovom području prije Turaka, a moglo je ležati pod samim gradom ili u plemenitim Lagodušićima koji su bili posjednici u široj okolici čineći veće kompaktno pleme izniklo iz iobagionske strukture nedalekog župskog grada.
NOVI BUDAK (LAGODUŠIĆ)
Na položaj ovog grada što ga spominje biskup Glavinić u svom opisu Like upućuju nas danas dva topomina na samoj obali rijeke Like nedaleko današnjeg sela Budak. Pavičić ga smješta na toponim “Stari Grad” zapadno od današnjeg sela. Ovaj toponim ne nalazimo na novijim topografskim kartama ovog terena, a ni stariji stanovnici ne sjećaju se tog imena. Na današnjim topografskim kartama to područje zove se “Skalića draga”. Obilaskom terena na ovoj lokaciji nisam pronašao ništa što bi upućivalo na neke ostatke građevina iz predturskog vremena, ali kako zbog ostataka nedavnih ratnih djelovanja (tenkovski rovovi HV) nisam izbio na samu obalu rijeke ne možemo ovaj lokalitet isključiti kao mogući položaj srednjevjekovnog grada Budaka. Drugi toponim koji svojim imenom upućuje na postojanje grada nalazi se istočno od današnjeg sela. To je zapravo današnji zaselak “Gradsko Selo”. Nedavna ratna djelovanja u okolici ovog sela, koje je bilo prva linija obrane grada Gospića, spriječila su me da obiđem i ovu lokaciju.
O samom gradu znamo da ga je podiglo pleme Lagodušići kao svoje središte. Ovaj prostrani grad podignut je na samoj obali Like te ga je sa jedne strane branila voda, a sa druge jak zid. Njegov tlocrt bi možda trebali vidjeti u tlocrtu ruševina koje Kukuljević naziva «Martina Kula kraj Budaka» i koje on skicira kao nepravilnu četvrtastu kulu prislonjenu između dviju stijena na samoj obali rijeke Like.
ŠIROKI TORANJ (BUDIMERIĆ)
Iza današnjeg seoskog groblja u Širokoj Kuli sa lijeve strane ceste za Ćukovac nalaze se ostaci okrugle kule grada koji se u XV. i XVI. st. naziva Široki Toranj, što se od turskih vremena mijenja u današnji naziv ovog sela. Najraniji naziv grada vjerojatno je bio Budimerić. Danas, spomenuti ostaci sačuvani u visini od oko 1m i promjera oko 7m služe kao priručni tor. Drugog, okolnog ziđa nisam primjetio. Prilikom svoje vizitacije Like biskup Glavinić opisao ga je kao okruglu trokatnu kulu jakih zidova.
Položaj ovog grada, njegova široka osnova i čvrsta gradnja navode nas na pomisao da stari župski grad ličke župe trebamo tražiti baš ovdje. Prvotna župa Lika obuhvaćala je i kasnije župe Bužani, Bočać, Podgorje, Hotuča i Odorje te je njezino središte trebalo biti zaista u geografskom središtu župe čemu uz manje odstupanje doista odgovara ovaj položaj. Kada kralj mijenja Počitelj s namjerom da ga učini središtem župe on u zamjenu daje upravo posjede oko Širokog Tornja koji su pripadali župskom gradu, ali ne i njega samog. Grad se poslije 1263. god. više ne spominje u poznatim spomenicima, spominje ga tek u XVI. st popis gradova koje su Turci zaposjeli pred svoje naseljavanje Like učinivši u njemu upravno središte svog kotara.. To može biti slučajno, da članovi tog naselja ne učestvuje kod rješavanja pitanja u poznatim ispravama, ali vjerojatnije je da razlog tome trebamo tražiti u činjenici da grad nisu stekli ni Mogorovići, ni Frankopani, ni Gušići već je on i poslije te godine pripadao plemstvu gradokmetovskog porijekla.
GREBENAR
Srednjevjekovno naselje Grebenar nalazilo se na¸ području između današnjih naselja Ćukovac i Rujnica. U njemu je bila podignuta utvrda na visoku položaju iznad ravnice. Takav položaj ima brdo danas zvano Zubar (684m nm). Posjed Grebenar spominje se već 1263. god. kada ga kralj daje zajedno sa još tri okolna sela u zamjenu za posjed Počitelj. God. 1349. nalazimo ga u posjedu Luke, sina Hreljšina, Novaka, Martina i Petra sinova Borislavljevih te Grgura sina Tolimirova sviju iz plemena Mogorović koji ga iste te godine prodaju za 3000 libara mletačkih denara županu Kurjaku, sinu Disislavljevu te njegovim nećacima Novaku,Grguru i Ivanu, sinovima pokojnog Petra Disislavića i Petru sinu ličkog župana Ivana, također iz plemena Mogorovića. Ovu kupnju potvrdio je Novaku Disislaviću i njegovoj braći i kralj Ludovik 1358. god.. Već iduće godine došlo je do nekih razmirica oko međe posjeda koje su na koncu završile pred banskim sudom u Kninu gdje je ban spor vrlo oštro razriješio. Od tada Grebenar spada pod susjednu Ostrovicu koju je držao isti Novak Disislavić te se ponovo spominje u ispravi kojom on sa Nikolom Frankopanom mijenja svoj dio Ostrovice za četiri posjeda u Gackoj. Grad su najvjerojatnije podigli plemeniti Disislavići iz one grane koja isprva nije svoje posjede zamjenila sa Nikolom Frankopanom.
Grebenar je u turske ruke došao svakako kad i cijela Lika 1526. – 1527. god.. Turci su ga kao i većinu zatečenih gradova utvrdili te se mu nalazimo spomena vrlo često prilikom krajiških četovanja za turskih ratova. Za jednog takvog četovanja u rujnu 1685. god. grad zauzet i zapaljen. Iako su se Turci povratili i ponovo naselili na njegovu području sam grad nisu obnavljali. Prilikom oslobađanja Like 1689. god. grad je zauzet, ali je ostao ležati pust i ruševan, kakvoga ga je zatekao i biskup Glavinić 1696. god..
Za ovaj grad Stjepan Pavičić kaže da je bio manjeg obima, dok nam Devčić kaže da se temelji grada ne mogu raspoznati jer su razneseni za građevni materijal. Potpuniji opis grada donosi nam Laszowski koji kaže da je grad imao dvije četverokutne kule od kojih se na sjever pružao dozidani prostor na kojem su se mogle nalaziti i druge zgrade. On također navodi da je moguće da je na okolnom zidu bilo manjih kula. Laszowski je također uočio i okolni bedem koji je okruživao sam grad i kroz koji se do grada prilazilo kroz 3m široki ulaz. Uslijed nesretne činjenice da je i ovo područje Like bilo poprištem borbi u nedavnom Domovinskom ratu, a sam lokalitet nalazi se u neposrednoj blizini vojnih objekata, nisam bio u mogućnosti provjeriti podatke osobnim obilaskom lokaliteta.
OSTROVICA LIČKA
U selu Ostrvica sjeveroistočno od Gospića na istoimenom brdu (764m nm) nalaze se ostaci ovog u srednjem vijeku vrlo značajnog ličkog grada.
Grad Ostrovica se spominje već 1341. god. u vrijeme muževne snage Petra, sina Desislavova, najvjerojatnijeg graditelja grada. God. 1408. knez Nikola Frankopan zamijenio je s Pavlom Desislavićem neka svoja imanja u Gackoj za polovicu ovog grada i neka sela u njenoj okolici. Nikola Frankopan 1420. god. otkupio je i dijelove preostalih Desislavića u Ostrovici i tako postao njen jedini vlasnik. Prilikom frankopanske diobe 1449. god. grad je pripao Dujmu Frankopanu. Smrću Dujma Frankopana grad prelazi u ruke njegova sina Mihovila, a u vrijeme Krbavske bitke nalazimo ga u vlasništvu kneza Jurja Frankopana koji ga kako se čini prepušta krajiškoj vojsci. Turci su grad zauzeli 1522. god.. Za turske vlasti ne znamo mnogo o Ostrovici. Nakon oslobođenja Like od Turaka grad je zatečen razvaljen što potvrđuje i biskup Glavinić u opisu Like 1696. god..
Opis grada dao nam je Laszowski opisavši ga kao četverokut dimenzija 16×5.5m čiji cijeli opseg mjeri oko 25m. Prema njegovu kazivanju zidovi su bili debljine 0.7m i tada su već bili u lošem stanju. Istočno od grada nalazila se je okrugla cisterna koju je zabilježio već Fras 1835. god.. Oko grada Laszowski spominje zidno platno udaljeno od samog grada oko 10m kojem su se temelji mjestimično raspoznavali, ali se njihov smjer nije mogao točno slijediti. Zidovi tog vanjskog bedema bili su debeli do 1.2m.
Zbog već toliko puta spominjanog razloga zaostataka nedavnih ratnih djelovanja u Lici nisam bio u mogućnosti osobno obići i ovaj grad.
Tlocrt 11. Ostrovica Lička (Kukuljević)
LITERATURA:
⦁ Pavičić Stjepan: Seobe i naselja u Lici; Zbornik za narodni život JAZU 41; 1962
⦁ Devčić: Lovinac grad ; Prosvjeta, 1908.
⦁ Brunšmid: Hrvatske razvaline;
⦁ Devčić: Bartak grad i Počitelj grad ; Prosvjeta, 1907.
⦁ Miletić: Plemićki gradovi kontinentalne Hrvatske; DPUH, Zagreb 2012
⦁ Horvat: Burgologija, srednjevjekovni utvrđeni gradovi kontinentalne Hrvatske, Zagreb 2014
⦁ Szabo: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji; Zagreb 1920,
⦁ Fras: Topografija karlovačke vojne krajine; Gospić 1988,
⦁ Gunjača: «Gvozd» u ratovima Arpadovaca u hrvatskoj potkraj XI st.”; Izabrani spisi, Zagreb, 1991
⦁ Devčić: Zubar, Rajčićgrad, Senkovića kula; Prosvjeta 1908
⦁ Laszowski: Stari lički gradovi ; 1941.
⦁ Pavičić: Lički grudobran, Zagreb 1940,
⦁ Gušić Branimir: Prilog etnogenezi nekih starohrvatskih rodova; Radovi instituta JAZU u Zadru sv. XVI-XVII, Zadar 1969
Stari gradovi, utvrde, dvorci i srednjovjekovna kultura 