Požega

Krešimir Regan, Nenad Milčić
Izvor:
Srednjovjekovne utvrde požeške gore i njezina nizinskog posavskog sliva, Radovi Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Požegi, 3 (2014)

Pregled srednjovjekovnih utvrda Požeške gore bio bi nepotpun bez prikaza plemićkoga grada Požege, najvažnije i ujedno najstarije utvrde čitave srednjovjekovne Požeške županije. Njezini skromni ostaci nalaze se na nevelikom, izoliranom i strmom brijegu u samo središtu grada, podno kojeg se tijekom srednjega vijeka razvilo požeško naselje. Sam brijeg ustvari je krajnji sjeverni izdanak Požeške gore.
Prvi pisani trag o požeškoj utvrdi potječu iz X. st. kada su je, prema pisanju anonimnoga notara kralja Bele III. (Srša, 2005., str. 7–8), zajedno sa zagrebačkom i vukovskom utvrdom osvojili Mađari. Nakon gotovo dva stoljeća izostanka pisanih podataka Požega se 1210. posredno spominje kao sjedište županije, a već 1227. ponovno kao plemićki grad ili utvrda u jednoj ispravi pape Honorija III., koji odobrava njezinu kupovinu s posjedima kaločkom nadbiskupu Ugrinu od roda Csák kao uporište za obračun s bosanskim krivovjercima − bosanskim krstjanima (CD 3, 1905., str. 97–99. i 264). U nadbiskupovom je posjedu Požega bila do približno 1235. kada se kao njezin novi vlasnik spominje herceg Andrija, budući kralj Andija II. Nakon provale Mongola 1241./42. utvrda je zajedno s naseljem podno nje i pripadajućim zemljištem prepuštena Belinoj supruzi, nikejskoj princezi Mariji Lakaris, koja je Požegom vladala sve do smrti (Adamček, 1977., str. 111). Od tada pa sve do XV. stoljeća.

Požega je uz manje prekide bila omiljena rezidencija hrvatsko-ugarskih kraljica. Stoga ne čudi da se kraljica Elizabeta Kumanska, supruga Belina sina Stjepana V., nakon suprugove smrti preselila 1272. u Požegu. Kraljice su u Požegi sudile, izdavale darovnice i potvrđivale ugovore, a postavljale su i župane. U Požegi je dugo boravila i mletačka plemkinja Tomasina Morosini, majka hrvatsko-ugarskog kralja Andrije III., nakon čije je smrti izbio prijestolni rat, iz kojega je kao pobjednik izašao Karlo I. Robert Anžuvinac. S njime su u Požešku kotlinu stigli i Frankopani, gorljivi pristaše Anžuvinaca, a Dujam II. Frankopan bio je neko vrijeme i požeški župan. I za vladavine Anžuvinaca Požega je bila rezidencija kraljica, a u dinastičkim borbama nakon smrti kralja Ludovika I. Velikog imala je izuzetno važnu ulogu.
Do promjena dolazi tek za vladavine Sigismunda Luksemburgovca, koji je požeški plemićki grad oko 1420. dao u ruke transilvanijskom vojvodi Ivanu Tamásyju (Thamasy). Njegov sin Henrik Tamásy sklopio je 1443. ugovor o međusobnom nasljeđivanju s Lovrom III. i Emerikom II. Héderváryjem na temelju koga su oni 1444. naslijedili Požegu (Adamček, 1977,, str. 112; Potrebica, 2004., str. 37–39). U njihovim je rukama Požega bila sve do 1524. godine kada ju je Franjo III. Héderváryi za 6000 zlatnih florena prodao Ivanu Dessewffyju Cerničkom i njegovoj braći, što je kralj potvrdio 1525. No, u njihovome je posjedu Požega bila kratko vrijeme, odnosno tek do 1528. jer im ju je u prvim godinama prijestolnoga rata kralj Ferdinand I. Habsburški oduzeo zbog njihovog pristajanja uz stranku protukralja Ivana Zapolje i darovao svome pristaši Ivanu Haberdanecu, a već 1529. Ladislavu Moréu de Chuli (Potrebica, 2004., str. 39).
Svih tih godina Požega i njezina kotlina je bila izložena čestim osmanskim pohodima preko Save iz susjedne Bosne, a pod osmansku vlast pada 1537. kada ju je osvojio vojskovođa Memhed-paša Jahjapašić. Tijekom čitave osmanske vlasti požeška je utvrda bilo utvrđeno sjedište istoimenoga sandžaka. Nakon što su 1683.
Osmanlije bile poražene pod Bečom, započeo je Veliki (Bečki) rat za oslobođenje (1683.–99.), tijekom kojega su habsburške snage potpomognute domaćim življem pod vodstvom fra Luke Ibrišimovića 1687.–90. privremeno, a zatim 1691. trajno zaposjeli Požegu i njezinu utvrdu.
Pomicanjem osmanske granice na rijeku Savu i Dunav požeški je plemićki grad polako gubio na strateškoj važnosti te služio kao skladište oružja, zatvor i kao vojarna za manji garnizon. Iako je utvrda bila pod upravom Dvorske komore, tijekom XVIII. st. je polako i sigurno propadala. To propadanje nije zaustavila niti Marija Terezija, koja je iz opreza zapovjedila da se stare slavonske utvrde ne smiju rušiti, posebno u Požegi, Pakracu i Virovitici, ali ono se još više ubrzalo nakon što ju je 1792. car Leopold II. darovao gradu Požegi. Utvrda je postala gradsko vlasništvo 1792. darovnicom Leopolda II. Budući da je održavanje požeškoga plemićkog grada iziskivalo velike troškove, od 1810. do 1854. gradski magistrat dozvolio je njezino sustavno rušenje i odvoz građe, osobito nakon požara iz 1842. u kojem su dodatno bili oštećeni zidovi. Većina ostataka ove utvrde uklonjeni su 1877. pri uređivanju šetališta (Kempf, 1910., str. 374–377; Adamček, 1977., str. 111–120; Horvat i Mirnik, 1977., str. 129–130).

Unatoč tome, izgled ovog plemićkoga grada može se uspješno opisati zahvaljujući sačuvanosti nekoliko tlocrta nastalih tijekom XVIII. st., od kojih je osobito vrijedan tlocrt iz Vojnog arhiva u Karlsruheu, te nekoliko veduta utvrde, među kojima se posebno ističe njezin prikaz na cehovskom listu. Kao što smo već napomenuli, ostaci plemićkog grada Požege nalaze se na nevelikom, izoliranom i strmom brijegu. Pod njim se sa sjeverne i zapadne strane razvilo naselje. Utvrda je bila izdužen kompleks, koji se sastojao od ovalne jezgre na zapadnoj strani te utvrđenog predgrađa oblika nepravilnoga trokuta na istočnoj strani. Dok je predgrađe bilo ojačano trima kulama, od kojih je jugozapadna četverokutna služila kao glavni ulaz, dotle je jezgru dodatno čuvala visoka okrugla branič-kula, a tik do nje srednjovjekovni palas te novovjekovni stan zapovjednika i dvokatna vojarna, naslonjeni na južni i istočni bedem. Iz donjega u gornji dio prolazilo se kroz posebno snažno utvrđen ulaz, okružen jakim dvostrukim bedemima.
Zahvaljujući činjenici da se gradsko šetalište dijelom ipak prilagodilo nekadašnjem tlocrtu i komunikacijama plemićkoga grada, što je i razumljivo s obzirom na konfiguraciju terena, danas su ipak mjestimično nad zemljom još uvijek vidljivi ostaci bedema i kula. To se osobito odnosi na istočnu ugaonu poligonalnu kulu utvrđenoga predgrađa te gotovo čitav južni potez bedema jezgre, ispred kojeg se mjestimice očuvao njezin drugi bedem.

Ovaj unos je objavljen u Utvrde i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.